Katehetska ljetna škola za vjeroučiteljice i vjeroučitelje srednjih škola o temi „Kultura škole – vjeronauk – pastoral škole“ održana je 26. i 27. kolovoza u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu.
Nakon uvodne molitve koju su osmislile i predvodile vjeroučiteljice, nazočnima se obratio predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK izv. prof. Ivica Pažin, izvijestila je IKA.
Poručio je da je ta škola, po njegovom mišljenju, zapravo sinteza svih dosadašnjih škola. Istaknuo je da nije bilo nijedne teme katehetskih škola i drugih skupova na biskupijskim razinama, koja ne bi zadirala u važna područja života djece i mladih, a koja se nalaze u naslovu Katehetske ljetne škole „Kultura škole – vjeronauk – pastoral škole“. Poželio je da ona bude početak novog razmišljanja i traženja odgovora na pitanja mogućih novih djelovanja Crkve u okviru vjeronauka i pastorala škole s ciljem zajedničkog stvaranja kulture škole koja je predznak i kulture života u društvu uopće.
Vršiteljica dužnosti Ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje prof. Daria Kurtić poručila je da je utjecaj vjeroučitelja veoma važan u školskom sustavu za duhovni rast učenika, ali i njihovih roditelja. „Vi ste oni koji ćete utjecati na bolju kvalitetu školskoga života“, istaknula je dodajući da će o tome biti govora tijekom katehetske škole.
Kazala je da je nužno mijenjanje kulture škole dodajući da su upravo vjeroučitelji oni koji mogu tome pridonijeti te da je Agencija uvijek tu da sasluša vjeroučitelje i pomogne kako može.
Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić je pozdravio sve okupljene te je govorio o kulturi škole, vjeronauku u školi i pastoralu škole.
„Kultura je izraz i lice sadašnjega načina života, ne samo mladih, nego i svih nas, a u sadašnjoj se kulturi života mogu već nazrijeti i crte lica budućnosti kulture koja će oblikovati živote nadolazećih generacija“, poručio je te dodao da se, uzimajući u obzir odnos kulture svijeta i škole, često može steći dojam da je kultura ta koja na određeni način nameće i usmjerava djelovanje škole, koja onda učenike, među ostalim zadaćama, želi pripremiti za život u okviru kulture koju nosi budućnost.
Govoreći o vjeronauku u školi, poručio je da on uvijek iznova pokazuje svoju otvorenost prema drugom i drugačijem te prema različitim aspektima kulture življenja. Dodao je da su katehetske škole namijenjene vjeroučiteljima da bi uvijek iznova pronalazili novi govor o starim, uvijek vrijednim i trajnim sadržajima. „Učiti samo ono što bi eventualno učeniku moglo zatrebati u budućnosti, premalo je. Vjeronauk pridonosi upravo onome što je kultura škole: više znati i drukčije djelovati od samo nužnoga za budućnost“, istaknuo je.
Osvrćući se na pastoral škole, primijetio je da je upravo to „mjesto na kojemu se – kao rijetko kada – može ostvarivati ne samo odgoj i obrazovanje za različite kompetencije, nego za samosvijest naših učenika: po pitanju vjere i njezinoga značenja za svakodnevno iskustvo života učenika, društva, a time i kulture škole, te kulture općenito“.
Kazao je da je pastoral škole, koji će ići izravno prema srcu učeniku, ne zaboravljajući pri tom njegov um, njegove emocije, volju i čine, mjesto u kojemu vjeroučitelj može pronalaziti nove prostore djelovanja, čime će i vjeronauk postati još važnijim aspektom života i kulture škole, ali će i Crkva na taj način više postajati dijelom života učenika. „Upravo onako kako to Crkva i jest: kuća među domovima ljudi, pri čemu je škola – kao cjelodnevni projekt – već uistinu postala u mnogočemu i dom našim učenicima“, poručio je mons. Hranić. Vjeroučiteljima je poželio dobar, uspješan i blagoslovljen početak školske godine te je zahvalio organizatorima i svima koji su podržali organizaciju Katehetske ljetne škole.
Voditeljica programsko-organizacijskog odbora znanstvenostručnog skupa prof. dr. Ana Thea Filipović uvela je vjeroučitelje u radni dio škole govoreći o važnosti rada na području kulture. Kazala je da vjeronauk na različite načine ima značajnu ulogu u oblikovanju kulture škole te da je dobro zapitati se kakvu ulogu u javnim odgojno-obrazovnim ustanovama ima pastoral škole. Dodala je da su promicatelji tog oblika pastorala sami vjernici koji djeluju u konkretnoj školi. Sudionicima Katehetske ljetne škole poželjela je blagoslovljen i plodonosan rad.
Predavanja prvog dana škole
Prvo predavanje održala je dr. sc. Vlatka Družinec Tušek o temi „Kultura škole – za bolju kvalitetu školskog života“.
Dr. sc. Družinec Tušek poručila je da je kultura škole jedan od kompleksnijih koncepata u pedagogiji, ali i jedan od značajnijih kada se promatraju osjećaji sudionika škole prema samoj školi, odnosno opća kvaliteta školskog života.
Kazala je da, iako ne postoji konsenzus oko definiranja pojma kulture škole, iz analize definicija različitih autora proizlazi da ona obuhvaća vrijednosti, norme, uvjerenja i vjerovanja, tradicije i rituale koje prihvaćaju svi članovi školske zajednice. U predavanju se oslonila na definiciju autorice Spajić-Vrkaš prema kojoj se kultura škole sastoji od 3 komponente: simboličke, normativne i komunikacijske. Prema spomenutom, simbolička komponenta kulture škole podrazumijeva fizičke i organizacijske karakteristike, tradicije, rituale i ceremonije, normativna komponenta obuhvaća norme i pravila, a komunikacijska komponenta sveukupne međuljudske odnose u školi.
Predavačica je nazočne upoznala i s rezultatima dostupnih istraživanja rekavši da se njihovom analizom izdvajaju elementi kulture škole čijim se unapređenjem poboljšava zadovoljstvo učenika školom, odnosno kvaliteta školskog života. Ta kvaliteta se tumači kao niz pozitivnih i negativnih iskustava učenika u školi i njihovi osjećaji prema školi povezani sa specifičnim područjima školskog života, poput odnosa na relacijama učenik-učenik, učenik-učitelj/djelatnik škole, percepcija važnosti školovanja za život, osjećaj uspješnosti, osjećaj samomotivacije za učenje.
Istaknula je da, kada se promatra kvaliteta školskog život u kontekstu simboličke komponente školske kulture, uočava se kako opremljenost škole, održavanje vanjskih i unutarnjih prostora škole te organizacijske karakteristike škole djeluju na proces učenja i obrazovna postignuća učenika te zadovoljstvo školskim prostorom.
Kada se promatra kvaliteta školskog život u kontekstu normativne komponente školske kulture, uočava se kako je jasnoća provođenje razrednih pravila i poticanje poželjnih obrazaca ponašanja snažno povezano sa zadovoljstvom učenika školom, dok je pretjerana kontrola i isticanje neprihvatljivih obrazaca ponašanja od strane učitelja povezana sa smanjenim zadovoljstvom učenika školom.
Govoreći o kvaliteti školskog života u kontekstu komunikacijske komponente kulture škole, dr. sc. Družinec Tušek rekla je da se uočava kako učenici koji ostvaruju kvalitetne odnose s drugim učenicima karakterizira prosocijalno ponašanje, ponašaju se manje agresivno i osjećaju manje usamljeno te percipiraju pozitivnu socijalnu podršku. Prijateljski odnosi između učenika, međusobna podrška i suradništvo te nenasilje povezano je sa zadovoljstvom učenika školom, istaknula je.
Zaključila je da je važno kontinuirano brinuti o kulturi škole i unapređivati njene sastavnice kako bi bila sigurno, ugodno i poticajno okruženja u kojem će se učenici osjećati kao dio zajednice, slobodno izražavati svoje ideje i potrebe te postizati najbolje odgojno-obrazovne rezultate. Naglasila je da promjene u kulturi škole podrazumijevaju svjesno i dobrovoljno uključivanje svih dionika škole u detaljan, istraživački i evolucijski proces usmjeren na identifikaciju kulture škole, njenih pozitivnih i negativnih karakteristika, određivanje željenog cilja i strategije razvoja.
Drugo predavanje imala je Mara Plaza Leutar, dipl. ped., a tema je bila „Otkrivati izvore dobrobiti, vrline i smisla: Pozitivna psihologija, pedagogija i logoterapija u dijalogu“.
Plaza Leutar je na početku podsjetila na odgojno-obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj. Poručila je da se u suvremenom društvu gasi optimizam i nada te blokira pogled u budućnost u ozračju i perspektivi pozitivnog. Upozorila je i na ubrzani tehnološki razvoj koji prijeti dehumanizacijom i depersonalizacijom pojedinca i društva i razotkriva čovjekovu egzistencijalnu frustraciju.
Istaknula je da su to pojave od kojih polazi imperativ preispitivanja pedagoške misli i odgojne prakse s ciljem ponude adekvatnijih odgovora na odgojne izazove u školi, rekavši da se izvorište i nadahnuće nalazi u interkulturalnoj sintezi grčke, rimske i ranokršćanske kulture i odgoja. Kazala je da smisao i s njim povezane vrline i dobrobit nije samo postmoderno pitanje niti su se razni oblici nihilističke kulture pojavili tek u naše doba, nego da to pitanje prati čovjeka tijekom njegove povijesti. S obzirom na to da se pitanje smisla odnosi na čovjeka, ono je eminentno odgojno-obrazovno pitanje i današnjice, naglasila je.
Govoreći o današnjem poimanju čovjeka, predavačica je rekla da su obrana dostojanstva osobe i jačanje unutarnjeg svijeta mlade osobe perspektive psihologije humanističke matrice – pozitivne psihologije i logoterapije. Poručila je da prepoznavati pitanja dijaloga otvorenog vrednotama, smislu egzistencije i dobrobiti osobe, znači interpretirati razvoj odgojno-obrazovnog procesa u najširem smislu značenja.
U izlaganju je istaknula važnost osvješćivanja uloge i snage vrlina, duhovne čovjekove dimenzije u obzorju smisla u odgojno-obrazovnom djelovanju. Kazala je da su vrednote i smisao autentična potreba i temeljni resurs odgojno-obrazovnih procesa u dehumanizacijskoj dinamici suvremene tehnološke civilizacije i tehnokratske paradigme. Dodala je da samo oni procesi koji se temelje na moralnim načelima i općeprihvaćenim ljudskim vrednotama postaju izvor dobrobiti i napretka pojedinca i društva. Sama osoba i njen odnos prema smislu življenja i ispunjenju životnih zadataka srž je svakog odgoja i obrazovnog kurikuluma, ustvrdila je.
Plaza Leutar je primijetila da je škola povlašteni kontekst za inkorporiranje vrednota i pitanja smisla života kao alata za cjelovito formiranje učenika. Istaknula je da je praćenje svake osobe kako bi izgradila egzistenciju prožetu smislom te pružanje smjera individualnom i kolektivnom razvoju temeljna svrha svake odgojno-obrazovne ustanove. U školskom kontekstu, svjedočanstvo učitelja ostaje temeljni medij kojim se uspostavlja pedagoški odnos između učenika i učitelja i kojim se ostvaruju svi pedagoški procesi. Uloga učitelja je usmjeravati učenike da osvijeste tko su, koje su im sposobnosti i odgovornosti, dopuštajući im odluku i samoodgoj, poručila je predavačica naglasivši da humanost u odnosu ja-ti, bez predrasuda i s empatijom, predstavlja temeljni kriterij za odgojno-obrazovni rad.
Naglasila je da učitelj neće imati odgojnog utjecaja ako nije u stanju vidjeti u svakom djetetu i u svakom adolescentu čovjekovu pustolovinu u potrazi za smislom, zaključivši da je obrazovanje beskorisno ako nije za egzistenciju.
Predavanja drugog dana škole
Drugog dana katehetske škole u utorak 27. kolovoza predavanje „Pastoralno djelovanje u školskom okruženju – prilike i izazovi“ održao je prof. dr. Josip Šimunović.
Predavač je istaknuo da pastoralno djelovanje Crkve ide prema čovjeku i svim njegovim životnim okolnostima te situacijama u kojima se on nalazi. Govoreći o pastoralu škole, pojasnio je da pastoral škole ili pastoralno djelovanje u prostoru i kontekstu škole podrazumijeva razne oblike dragovoljnog djelovanja i služenja kršćana koji snagom svoga vjerničkog identiteta i zauzetosti pridonose humanizaciji škole u različitim dimenzijama njezina ostvarivanja, odnosno života i rada. „Riječ je o dobrovoljnoj ponudi različitih aktivnosti i slobodnom prihvaćanju tih ponuda čiji inicijatori su i prvotni nositelji: učenice i učenici, nastavnice i nastavnici, drugi djelatnici i djelatnice škole te roditelji učenika kao vjernici“, rekao je. Također je predstavio školsko-pedagoško i pastoralno-teološko utemeljenje pastorala škole.
Prof. Šimunović poručio je da je Crkva dala i još uvijek daje veliki doprinos izgradnji odgojno-obrazovne dimenzije škola diljem svijeta te je predstavio dokumente Crkve koji na svoj način opravdavaju pastoralno djelovanje u hrvatskim školama. Tako je izdvojio plan i program župne kateheze „Župna kateheza u obnovi župne zajednice“, dokument Hrvatske biskupske konferencije „Da vaša radost bude potpuna“, Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske „Ti si Krist – za nas i za sve ljude“ te Izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije „Hodimo u novosti života“.
U izlaganju je također predstavio načela, nositelje i oblike pastorala škole, kao i konkretne poticaje za njegovo ostvarenje u Republici Hrvatskoj. Rekao je da takav oblik crkvenog djelovanja obilježavaju načela osobne ponude, ekumenizma i međureligijskog dijaloga, dragovoljstva, gostoprimstva i suradnje. Pojasnio je svako načelo rekavši, između ostaloga, da upravo usmjerenost konkretnim adresatima određuje aktivnosti i ponude pastorala škole.
Govoreći o nositeljima pastorala škole, naglasio je da su to na prvom mjestu škole sami kršćani koji žive i djeluju u školskom okruženju te se angažiraju razmjerno svojim raznolikim karizmama, sposobnostima i mogućnostima. Dodao je da su to najčešće vjeroučiteljice i vjeroučitelji koji organiziraju ili nude razne ponude i aktivnosti učenicima, nastavnicima, ostalom školskom osoblju i roditeljima učenika, ali i učenici, roditelji i nastavnici te kvalificirani pastoralni djelatnik.
Prof. Šimunović naveo je neke oblike pastorala škole istaknuvši da se oni mogu provoditi unutar ili izvan same škole.
Poručio je da su, dok je predavanje nastajalo, u misli dolazila pitanja poput: „Je li utopijski razmišljati o pastoralu škole u Republici Hrvatskoj? Je li crkvena stvarnost spremna za ovakvo pastoralno djelovanje Crkve u ambijentu škole? Je li društvena stvarnost otvorena za spomenuto pastoralno djelovanje Crkve, a da se odmah, bez dijaloga, kritičkog promišljanja i vrednovanja, nalijepe etikete i tako onemogući jedan oblik kršćanskoga služenja unutar škole?“
„Uz iskreno poštivanje nastojanja, rada i zakonitosti svih struka u dinamici škole, odvažili smo se razmišljati o pastoralu škole koji može ponuditi razne aktivnosti učenicama i učenicima, njihovim roditeljima, nastavnicama i nastavnicima te ostalim djelatnicama i djelatnicima škole za razvoj svih dimenzija njihove intelektualne, tjelesne i duhovne osobnosti te doprinijeti humanizaciji škole“, kazao je te predstavio određene izazove pastorala škole.
Predavač je ustvrdio da svaka vjeroučiteljica, svaki vjeroučitelj, učenici, roditelji, nastavnici i stručne službe, ako su vjernici, pastoralno djeluju svojim životom i svjedočanstvom vjere.
Predavanje „Vjeroučitelj kao svjedok profesionalnih, općeljudskih i suradničko-socijalnih vrijednosti u školi“ održao je izv. prof. dr. Denis Barić.
Predavač je poručio da je vjeroučitelj nastavnik kao i drugi, te uz to što je svjedok profesionalnih vrijednosti poput poštovanja, komunikacije i stručnog usavršavanja, on je „svjedok Isusa iz Nazareta“ i „kvalificirani svjedok vjere“. Naglasio je da upravo autentičnost osobnoga svjedočanstva vrijedi mnogo više nego stručnost u iznošenju bilo kakvih pitanja ili u davanju odgovora, a za to je potrebno prakticiranje sakramentalnog života, molitva i odnos s Bogom.
Istaknuo je da svjedočenje vjere mora biti iskustveno, a ne samo teoretsko jer „ako je vjeroučitelj naučio vjeronauk samo teoretski, on ne može voditi u vjeru“. Govoreći da vjeroučitelj treba biti čovjek molitve, pojasnio je da treba moliti sam, moliti za vjeroučenike i moliti s vjeroučenicima.
Rekao je da se za vršenje određene službe, uz druge kompetencije, traži i ljudskost. Naglasio je da je temeljna zadaća odgoja i obrazovanja podizanje čovjeka, zbog čega onaj koji sudjeluje u očovječenju, ne samo unutar škole, nego i u svim ostalim institucijama kojima je u temeljima poslanja odgoj i obrazovanje, mora biti najprije svjedok ljudskosti. Dodao je da, osim vjeroučitelja, i sami vjeroučenici mogu biti svjedoci općeljudskih vrijednosti i to najprije kroz vršnjačku interakciju.
Izv. prof. Barić ustvrdio je da vjeroučitelj treba biti svjedok i suradničko-socijalnih vrijednosti poput suradnje, međusobnog poštovanja, empatije, solidarnosti i komunikacije te je pojasnio što te vrijednosti podrazumijevaju te kako djeluju na učenike.
Zaključio je da vjeroučitelj može uistinu biti svjedok svih navedenih vrijednosti pod profesionalnim, općeljudskim i suradničko-socijalnim vidom te je istaknuo da Boga može pokazati samo onaj koji živi Boga, koji živi s Bogom i po Božjoj promisli.
Tijekom dvodnevne škole vjeroučitelji, među kojima i oni s područja Dubrovačke biskupije, sudjelovali su u više pedagoških radionica.
