Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 25. kolovoza.
Razmatrajući navješteni ulomak Evanđelja po Ivanu, nadbiskup je rekao kako su mnogi učenici, kad su čuli da će Isus dati svoje tijelo za hranu, rekli: „Tvrd je ovo govor“. „Isusovo djelovanje izazivalo je podijeljene reakcije: od oduševljenja naroda (‘Svi ga traže’ Mk 1,37), do sumnje i odbijanja, pa se sâm Isus čudio ‘njihovoj nevjeri’. Neuspjeh u Nazaretu kod svojih bio je samo preludij u još veći neuspjeh kasnije u Jeruzalemu, pa je Ivan u svom prologu napisao: ‘Svojima dođe i njegovi ga ne primiše’“, rekao je mons. Puljić, dodavši da je u navještenom evanđelju nastavak „nesporazuma Isusa i njegovih slušatelja, kao i njegovih učenika“.
„Navedeni nesporazum je kulminacija između očekivanja naroda i Isusovog poslanja. Iščekivanje Božjeg pomazanika – Mesije, među Židovima, osobito u Isusovo vrijeme, bilo je vrlo veliko, posebno u okolnostima kad se zaoštrio sukob između naroda i nesnosne rimske vlasti, pa je pitanje Mesije bilo sve aktualnije“, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši na poruke Evanđelja dvije nedjelja prije 21. nedjelje kroz godinu. Tada je Isus govorio o „čudesnom umnažanju kruha“ i o sebi kao „kruhu života“ koji je s neba sišao, čime je najavio ustanovljenje euharistije.
„’Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta’ (Iv 6, 51). Tim riječima Isus je nedvojbeno izazivao protivljenje kod slušatelja: „Tvrda je ovo besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6, 50). Stoga i mi možemo s velikim umovima svijeta tvrditi „dok god bude umnika na zemlji, Isus će biti problem za mislioce (J. W. Goethe), a misterij za vjernike (B. Pascal). Nemoguće je ostati ravnodušan i ‘neokrznut’ njegovom dobrotom i njegovom riječi koja nas propituje i liječi, uznemirava i umiruje. Nadasve, tješi i ispunja smislom“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši da Isusove riječi „imaju autoritet, jasnoću, dubinu i ljepotu – jer su odraz onoga koji ih izgovara. To nisu samo riječi. U njima je život i snaga. Stoga je, uviđajući tu snagu, evanđelist Marko zapisao da su ‘slušatelji visjeli o njegovoj riječi’“, rekao je mons. Puljić.
Nadbiskup je podsjetio na Isusov govor u Kafarnaumu kad je euharistiju najavio riječima: „Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta“ (Iv 6, 51).
„Crkva, naime, vjeruje i ispovijeda da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života. Zato je stoljećima čuvala i branila taj predragocjeni dar i ispovijedala kako euharistija nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima, Mesija i Spasitelj koji nas liječi svojim tijelom i hrani za život vječni. Stari obrednik je predviđao da svećenik započne slavlje s „Introibo ad altarem Dei“ – „Pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu koji razveseljuje mladost moju“. Iako ne možemo do kraja shvatiti širinu, dubinu i veličinu toga otajstva, treba se trajno vraćati tim izvorima, hraniti se tom hranom i produbljivati naše znanje o njoj“, potaknuo je mons. Puljić.
Zbog svoje slabosti i grešnosti, vjernici na početku mise mole: ‘Gospodine smiluj se’“. Uslijed nevolja i ugroza, vjernici mole Gospodina da ih brani i od zla vremena. „To je razlog i smisao zaziva nakon uvoda i kajanja na početku mise: ‘Gospodine, koji si došao pozvati grešnike, smiluj se. Ti, koji sjediš s desne Ocu, smiluj se’. Nakon molitve Gospodinu da nam se smiluje, u svečanoj pjesmi „slavimo Boga koji stoluje na visinama“ i sjećamo se opisa iz Lukinog evanđelja o „anđelu koji javlja pastirima blagovijest i veliku radost za sav narod“. Tu divnu anđeosku pjesmu Crkva je već u 2. st. učinila sastavnim dijelom misnog slavlja i dodala zazive: „Hvalimo te, blagoslivljamo te i klanjamo ti se, Isuse, koji si k nama došao i mir najavio. Mir nije samo odsutnost ratova, već je mir srca s Bogom i našom savješću „pravo srce mira“; poput „nutarnje radosti koja je blizu vječnog blaženstva“. U drugom dijelu ‘Slave’ obraćamo se Kristu, ‘Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta’“, rekao je mons. Puljić.
„Krist nije došao na zemlju da mu se divimo, već da nešto od onoga što je on navijestio, u život provedemo. Prihvaćanje Krista podrazumijeva i praksu, a ne samo teoriju; ispravan život, a ne tek ispravno učenje“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Bog čovjeka stvorio slobodnim i želi da mu u slobodi služi, sluša i nasljeduje.
„To je najveći dar, ali i najveći izazov. Osobito je to vidljivo danas kad su se umnožile mogućnosti pa se čovjek često odriče tereta slobode, a s njom i odgovornosti koja je neodvojiva od slobode. Našem naraštaju koji sve više govori i zastupa ljudska prava i obveze, etiku i moral bez Boga i neku „novu religioznost i kršćanstvo bez Krista“, euharistijski Krist iz evanđelja je najpotrebniji.
Istina, Isusove riječi Ivan je opisao kao „tvrdi govor“, nakon kojega su mnogi učenici odstupili. Stoga na Isusov upit ostatku učenika: „Da možda i oni ne kane otići“, apostol Petar odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga““, rekao je mons. Puljić. U zahvalnosti Petru na tim riječima, nadbiskup je istaknuo veličinu otajstva euharistije, blagodat njene baštine i milosti darovane po euharistiji koja je „preduvjet osmišljenog života na zemlji i u vječnosti“, podsjetivši na misao sv. Tome Akvinskog: „Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu“.
I.G.
