KRUNICA & UMJETNOST: Peto slavno otajstvo je krunidba Marije za Kraljicu neba
(Vidi također encikliku pape Pija XII. iz 1954 Ad Caeli Reginam.)
Peto slavno otajstvo također je dio crkvene predaje od najstarijih vremena, iako ga je papa Pio XII. dodao u crkveni liturgijski kalendar kao spomendan (koji se sada slavi 22. kolovoza) tek 1954. To nas ne treba čuditi: Isus nazivan „kraljem“ već u svoje vrijeme, ali svetkovina Krista Kralja postala je dijelom crkvenog kalendara tek 1925. Još jednom vidimo važnost crkvenog Tradicija govoreći nam o Crkvenim vjera.
Ali čemu te kraljevske gozbe? Sve manje i manje ljudi – uključujući sve manje katolika – danas živi u kraljevstvima. Nisu li ove gozbe malo… pa, zastarjele?
Ne.
Prvo, ove nas svetkovine podsjećaju da nismo samo građani zemaljskoga grada. Ljudska vlast je stvarna i čak zaslužuje naše poštovanje: “Neka se svatko podlaže višim vlastima, jer nema vlasti osim od Boga…” (Rimljanima 13:1). Dok Isus govori o “stvarima Božjim” i “stvarima Cezarovim”, to ne znači da je čak i Cezar dobio svoje “stvari” osim od Boga. Pa čak i kada Pilat pokušava baciti svoj autoritet (“Zar ne znaš da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?” (Ivan 19:10), Isus ga ispravlja: “Ti bi imao nema vlasti nada mnom da ti nije dana odozgor” (r. 11).
Dakle, da, zemaljska moć je stvarna, ali je ograničena. Odgovara višem autoritetu. Kao i mi.
Drugo, ta viša vlast nije utemeljena “po volji onih kojima se vlada.” Utemeljena je na Bogu, a Boga ne bira čovjek. Utemeljen je od Boga na istini i dobroti jer Bog je Istina (Ivan 14:6) i Vrhovno dobro, od kojih nijedno nije definirano od strane čovjeka niti je konstituirano njegovim “izborom”. Oni koji ulaze u Kraljevstvo nebesko čine to jer je njihova volja dobra, ali čak ni oni u paklu nisu slobodni srušiti Božje kraljevstvo i uspostaviti alternativni režim. Željeli bi – “bolje vladati u paklu nego služiti na nebu”, napisao je Milton – ali čak i Sotonino propalo stanje postoji jer Bog, u svojoj Istini, ne može dopustiti da se zlo pretvara u “dobro”.
Uskrsnuće je jasno pokazalo da će Bog, a ne đavao ili grješni čovjek, imati posljednju riječ u povijesti. Uskrsnuće je jasno pokazalo da će dobro, a ne zlo, pobijediti. Dakle, Kraljevstvo nebesko svjedoči tu konačnu istinu o stvarnosti ljudske povijesti, svemira i svega bića.
Mi ljudska bića smo pozvani u to Kraljevstvo, a naš odgovor je stvar naše slobodne volje. Ali hoćemo li odlučiti biti za ili protiv Boga, to ne mijenja činjenicu da je Bog Bog, mi nismo i nećemo redefinirati istinu i dobrotu prema našim željama.
Treće, Marija nam pokazuje što to znači biti podanik toga Kraljevstva. Njezin odgovor na Navještenje – na Božji plan za njezin život – nije bio: “Dopustite da vam se vratim na to.” Bilo je to prepoznavanje, u povjerenju punom ljubavi, tko je Bog i tko je ona, prepoznavanje koje je kulminiralo jednostavnim odgovorom, “Fiat!” “Ja sam službenica Gospodnja; neka mi bude po riječi tvojoj” (Lk 1,38).
Isus nam je otkrio tajnu svog Kraljevstva: “Najveći među vama neka bude drugima sluga” (Matej 23,11). Marijin odgovor je bio: “Ja sam službenica Gospodnja.” Zato je ona Kraljica neba. Sotonin odgovor je bio “Non serviam” (“Neću služiti”). Zato je on u dubini pakla.
Nije da je Bog osvetoljubiv. Istina je istina i ne može se preinačiti da bi se prilagodila laži. U konačnici, svaka osoba mora izabrati stranu, stranu koja ne ovisi o njegovim izborima, već čijoj je odanosti njegovi izbori tjeraju da se pridržava.
Četvrto, Marija je Kraljica neba iz nekoliko razloga:
Ona je Majka Božja, koja je rodila Isusa Krista, začeta po Duhu Svetom. Njezina je uloga u ljudskom spasenju jedinstvena i nezamjenjiva. Obratite pažnju na glagol: “je.” Njezina nezamjenjiva uloga nije završila kada je, “završivši tijek svog zemaljskog života”, tijelom i dušom uznesena na nebo.
Marija nam još nosi Isusa. Ona je naše Majka, s obzirom na tu ulogu u privilegiranom okruženju: po svome Sinu dok je visio umirući na Kalvariji (Ivan 19,27). Ona je Majka Crkve. Ona nastavlja njegovo djelo spasenja svojim zagovorom: zato je u ovoj krunici uvijek iznova tražite molitve “sada i na času naše smrti”. Spasenje nije posao usamljenika: spašeni su dio obitelji, dio Kraljevstva. A obitelji imaju majke. Ta zadnja ideja ne bi trebala biti revolucionarna.
Bog je pravedan. Nijedna ljudska osoba nikada nije više ljubila Boga niti ga vjernije slijedila od Marije. Zašto onda ne bismo očekivali da ona zauzme najviše mjesto na nebu? Kada je govorio o svom uzašašću, Isus je rekao: “Odlazim da vam pripravim mjesto. U kući Oca moga ima mnogo stanova” (Ivan 14,2). Na koje bi drugo mjesto Isus stavio svoju Majku?
Koga bismo drugog uistinu željeli kao svoju Majku i Kraljicu nego nju čiji je život u potpunosti otkrio kako bi trebao izgledati ljudski život? Osim s Bogom, s kim i pod kim bismo još željeli provesti vječnost?
Današnji misterij je prikazan u umjetnosti po Democrito Bernardo Bittiumjetnik i isusovački svećenik koji je živio u drugoj polovici 16. stoljeća. Iako je odrastao i učio umjetnički zanat u današnjoj Italiji, svoje talente kao misionar primijenio je na ukrašavanje crkava u Peruu (gdje se nalazi ova slika), tada sjedištu španjolske moći u Južnoj Americi. Obično ga se naziva “manirističkim” umjetnikom, razvojem renesansne umjetnosti koji je reagirao protiv racionalnih stilova i proporcija ranijih skladbi kroz divlju, ponekad pretjeranu floridnost. Pogledajte anđele na ovoj slici: gomilaju se gdje god mogu, posvuda. Ranije renesansno slikarstvo bilo bi obilježeno simetrijom, ravnotežom i mnogo više “proporcija”.
Bittijeva “Krunidba Djevice” datira iz kasnih 1500-ih. Obratite pažnju na godinu: jasno je da ideja o Mariji, Kraljici neba, seže daleko u prošlost u predaju Crkve. Djelo sadrži mnoge elemente tipične za umjetnost “Marijine krunidbe”. Marija je uvijek predstavljena kao okrunjena, bilo od samog Isusa ili, tipičnije, od cijelog Trojstva. Uostalom, Marijina suradnja u djelu spasenja je suradnja u naumima cijeloga Trojstva: naumu Oca punom ljubavi, koji se ostvaruje po Sinu, začetom po Duhu Svetom. Marija je kći, majka i supruga.
Marija je uvijek prikazana u njoj svojstvenom stavu: poniznosti. “Svemogući je učinio velike stvari za mene,” a ne “uzvišen, obožavan”.
U ovoj sceni, anđeli se okupljaju okolo i svjedoče prizoru. Arkanđeo Gabrijel imao je istaknutu ulogu u Marijinom životu, pa su anđeli dio ovog događaja. Ali anđeli nisu samo promatrači, znatiželjnici koji pokušavaju ući u “krunidbu godine” (jer to nije krunica godine nego vječnosti). Ne, sama riječ “anđeo” znači “glasnik”, tj. oni koji najizravnije služe Bogu. Nebeski dvor je jedan od slugu koji vole biti tu gdje jesu i tu su gdje jesu jer vole. Ta slika to pokazuje. Posebno ističem glazbene anđele dolje desno i lijevo: kako nas je Josef Pieper podsjetio, “samo ljubavnik pjeva”. Nema sumnje da je pjesma tog događaja bila Te Deum Laudamus, da se s još većim guštom ponovi na kraju vremena.
