Svečano misno slavlje na svetkovinu Uznesenja BDM u četvrtak, 15. kolovoza, ispred crkve Gospe od Rujna na Velikom Rujnu na Velebitu, predvodio je opat Jeronim Marin, SDB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.
Suslavili su don Tomislav Končurat, župnik župe sv. Jurja u Starigrad – Paklenici kojoj je povjerena briga o toj crkvi na 1000 m nadmorske visine i dr. don Anđelo Maly, pročelnik Katedre Svetog Pisma Starog Zavjeta sa zagrebačkog KBF-a. U slavlju je sudjelovalo više od dvije tisuće vjernika iz Podgorja, gostiju iz domovine i inozemstva i planinara iz cijele Hrvatske, jer je to područje na kojem oni inače borave tijekom godine.
O. Jeronim potaknuo je vjernike da hvalospjevom Veliča zahvale za velika djela koja je Bog učinio Mariji, ali i za djela koja Bog čini u našem životu. Hodočasnici su uložili „dodatni tjelesni napor da se popnu na veličanstvene obronke Velebita na Velikom Rujnu, da počaste Gospu, ali i jer su u velikoj potrebi“, rekao je opat Marin, poručivši: „Marija je za života htjela biti jedino malom, neznatnom službenicom Gospodnjom. Ona nam može pokazati put u slavu, nama neznatnima, slabima i grešnima, a ipak željnima Neba“.
„Marija je uznesena, ona nije svojom snagom uzašla na Nebo!“, istaknuo je o. Jeronim, podsjetivši da u predslovlju svetkovine Uznesenja BDM, liturgija predstavlja Mariju kao „početak i sliku konačnog savršenstva Crkve i putokaz nade i utjehe putničkom narodu“.
„Na kraju njenih zemaljskih dana, Marija, neznatna službenica, dušom i tijelom uznesena je na nebo, u slavu svoga Sina. Marija je početak Crkve, a taj početak je sadržan u njenom ‘Neka mi bude!’. Papa Benedikt XVI. rekao je kako „sve u Crkvi vodi natrag do toga otajstva Marijinog prihvaćanja božanske Riječi po kojem je, djelovanjem Duha Svetoga, Savez između Boga i čovječanstva savršeno zapečaćen““, rekao je o. Jeronim, razmatrajući: „Kako danas živjeti kao Marija, da bismo i mi bili jednom s Isusom u njegovoj slavi“.
„Sva je stvarnost trudna Bogom, ali samo budni je otkrivaju. I znakovita je onima koji na početku dana kažu ‘Neka mi bude’, svemu što on nosi. Putokaz je onima koji budno slušaju svoju nutrinu, kojima ne promiču trenuci kada milost zaigra u srcu: kada čitamo Riječ Božju, dok smo u molitvi, u razgovorima i događajima dana. Jedan dan s Marijom. Jedan marijanski dan započinje velikodušnošću odvažnog i poniznog ‘Neka mi bude’; ide putem kamo ga vode znakovi Božje utjehe i nade i mirno utječe u veliko ‘Bogu hvala’, u ‘Veliča duša moja Gospodina’“, poručio je o. Jeronim.
„Crkveni oci s divljenjem su promatrali taj trenutak u kojem svima na Nebu i na zemlji zastaje dah dok iščekuju Marijino ‘Da’ Bogu koji kuca na vrata njenog srca. U jednoj svojoj homiliji sv. Bernard požuruje: ‘Djevice, brzo odgovori! Gospodarice, odgovori riječ koju očekuje zemlja, koju očekuju podzemlje i nebesa’. Sve u životu Crkve, tj. sve u našim životima, vraća se tom Marijinom ‘Neka mi bude’ kojeg nam je skupa s njom izgovoriti. Neka, stoga, i naši uvijek novi i potrebni počeci budu sve više nalik njenom. Bez okretanja glave od onoga što je pred nama, s povjerenjem nam je reći: ‘Neka mi bude!’.
Postoji li bolji način da započnemo dan, postoji li ljepša jutarnja molitva od te – jednostavno povjeriti sebe Gospodinu i reći: ‘Neka mi bude ovaj dan i sve što je u njemu. Ako mi donosi sunce, neka mi bude vedrina. Ako mi donosi oblake i kišu, neka mi bude sivilo! Ako me razveseli radosnim i nasmijanim licima, neka mi bude radost. Ako mi na put stavi tužna ili srdita srca, neću se skrivati’“, potaknuo je opat Marin, naglasivši da jedino Bogu dolikuje reći ‘Neka bude…’.
„Nama, stvorenim ljudima, dolikuje reći jedino ‘Neka mi bude’. Bog je Stvoritelj, mi smo samo njegovi suradnici. Zašto je preuzetno misliti da možemo biti što god poželimo?“, upitao je predvoditelj slavlja.
Predslovlje na svetkovinu Velike Gospe poručuje i da je Marija slika konačnog savršenstva Crkve. „Marijin kraj je sav obasjan Božjom slavom u koju ona ulazi pjevajući svoj Veliča. Taj Hvalospjev kojeg evanđelist Luka stavlja Mariji na usne u trenucima njenog susreta s Elizabetom, savršeno pristaje i posljednjim trenucima njenog života. Crkva ga moli svaki dan u molitvi Večernje! Nije li to i najprikladnija molitva za kraj našeg dana?
Ako smo umorni legli i nemamo snage za cijeli Veliča, bilo bi dosta i jedno iskreno Hvala Bogu za sve što je dan donio. I mirno utonuti u san, ne držeći se grčevito za ništa od onoga što je bilo. Otpustiti što je bilo bolno, oprostiti što treba oprostiti. Zamoliti za oprost i ostaviti promašaje iza sebe. Čak i ono lijepo predati natrag Gospodinu, jer to lijepo je uvijek dar ljubavi koje se živi jedino u slobodi, ne u ‘Mora mi biti’. Nismo li tada poput Marije koja se posve prepušta Gospodinu“, poručio je opat Marin.
O. Jeronim je potaknuo vjernike da prebiru po zrncima krunice zajedno s Marijom, „po sjećanjima na dan koji je za nama, sve predajući Bogu. Marija nam je i putokaz nade i utjehe na našem životnom putovanju prema slavi njenog Sina. Postala je to i sama tražeći znakove, razmišljajući stalno u svom srcu o riječima i događajima na njenom putu. Zato nam i može biti učiteljicom, poučiti nas kako se ‘čita’ knjiga života“, poručio je propovjednik.
„Marija ide ususret Elizabeti, ali ne samo zato jer je njena rođakinja u svojoj poodmakloj dobi potrebna pomoći. Ide joj ususret jer je i ona i ‘znak’ za njen životni put. Anđeo Gospodnji sâm je upućuje na nju tumačeći: ‘Pogledaj Elizabetu… Bogu je sve moguće!’. Marija ide ususret tom znaku, da se utješi i osnaži.
Kako je moralo biti ohrabrujuće za Mariju, kad je shvatila da nije Elizabeta ta koja prva prepoznaje otajstvo njihovog susreta, već Ivan, tj. ‘milost Božja’ – što znači njegovo ime – skrivena milost, ali prisutna u Elizabetinoj utrobi. Ta milost očituje prisutnost Onoga koji je izvor svake milosti i tako stavlja pečat na riječi upućene onoj koja je ‘Milosti puna’. Tako svakodnevni, obični susreti, ipak ispunjeni milošću, postaju putokazi za naše hodočašće“, rekao je o. Jeronim, potaknuvši neka živimo „da i mi na kraju naših dana budemo spremni za Božju slavu; da nas ‘smrt zatekne žive’, sa srcem punim žive vjere i zahvalnosti“.
Na kraju mise, starigradski župnik Končurat predvodio je molitvu za mir u Svetoj Zemlji i cijelom svijetu, na koju je potaknuo kustos iz Svete Zemlje, da se moli na svetkovinu Uznesenja Marijina. Nakon mise, velebitskim proplankom ispred crkve tradicionalno je održana procesija sa slikom Gospe od Rujna.
Na uočnicu svetkovine, u srijedu, 14. kolovoza, misu Bdjenja na Velikom Rujnu predvodio je mladomisnik don Tin Vidov. Nakon mise održana je procesija puka sa svijećama i slikom Gospe od Rujna.
Crkvicu na Rujnu je 1930. g. izgradio uzorni starigradski župnik don Ante Adžija, koji je ubijen iz mržnje prema vjeri u poraću Drugog svjetskog rata te se nalazi među 12 Slugu Božjih za koje je u Zadarskoj nadbiskupiji pokrenut proces kauze. Don Ante je izgradio novu crkvicu vlastitim rukama s podgorskim župljanima u svega tjedan dana, pokraj nekadašnje stare kapele, „s pomoću Boga i Starigradaca i na čast velike Gospe“.
Građevinski materijal ljudi su vlastitim rukama nosili iz nizine Starigrada uzbrdo na Velebit, na Veliko Rujno gdje su prije nepunog stoljeća živjeli podgorci koji su se na tom području bavili stočarstvom i tu živjeli, a ta im je crkva bila duhovno središte i Božji hram za slaviti bogoslužja, u predanju zagovoru Majke Božje.
O gradnji crkve Velike Gospe na velikom Rujnu pisano je i u Hrvatskom planinaru, broj. 9 iz 1930. g.: “Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini. Don Ante Adžija, župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu na primorskoj strani u Južnom Velebitu, i to na jednom krasnom i otvorenom brežuljku, nedaleko od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu. Odaziv naroda bio je izvanredan: bilo je gotovine za vagon cementa i za potrebito željezo. Na dan 6. srpnja krenulo je 50 konja kroz Veliku Paklenicu i Aptovac s cementom. Na 7. dan istoga mjeseca jedni kopaju i zidaju, drugi nose kamen, dok žene i djevojke na leđima prenose pržinu i vodu, i to dnevno po 100 radnika, a svi besplatno, a u ime crkve dobili su objed i večeru. Peti dan već je bio zvonik gotov i zidovi poravnani. Na to se tri dana radilo živio i spremao se krov te je osmog dana bila crkvica pokrivena”.
Ines Grbić
Foto: Župa Starigrad – Paklenica
