Mnogi švicarski gardisti, obučeni za blisku borbu, gađanje te zaštitu osobâ, nakon te službe pridružuju se policiji, graničnoj policiji ili vojsci. No, Didier Grandjean (34) zamijenio je uniformu svećeničkom odjećom: “Godine u Švicarskoj gardi, kontakti s hodočasnicima, događaj konklava 2013. i svjedočanstvo papa produbili su moju vjeru i gurnuli me u to da želim napraviti nešto veliko”, prenosi Vatican News.
“Ponovno nosim uniformu, ali ne više toliko šarenu”, šali se Didier Grandjean koji je kao Papinski švicarski gardist služio od 2011. do 2019. godine, a sada je ušao u bogosloviju u biskupiji Fribourg, Švicarska. Ovoga se ljeta vratio u Vatikan kako bi obavljao razne misije kao pomoćnik u prestižnom gardi koja služi Papi.
Njegovo obiteljsko podrijetlo oduvijek je bilo obilježeno pobožnošću, ali i njegovim porijeklom, iz kantona Fribourg, u kojem se nalazi jedan od četiri katolička teološka fakulteta u Švicarskoj (uz Luzern, Chur i Lugano) i koji se ponekad definira kao “Švicarski Rim”.
Prigodom 500. obljetnice osnutka Švicarske garde, 2006. godine, Grandjean je naišao na reklamnu brošuru tijekom jednog od brojnih informativnih sastanaka Papinske garde: “Ovu sam brošuru uvijek držao na noćnom ormariću, uvijek je bila sa mnom”. “To me sjećanje pratilo kroz cijelu daljnju karijeru i nikada me nije napustilo. Taj susret bio je pokretačka snaga koja me potaknula da se pridružim Gardi.” Iako je Didier završio školu za novake, temeljni uvjet za pridruživanje najstarijoj vojsci na svijetu bila je njegova želja da služi Papi i Crkvi; dakle motiv je prvotno bio vjerske naravi.
Kada se Didier 2011. pridružio Švicarskoj gardi, u dobi od 21 godine, otkrio je svijet Vatikana i to mu je pomoglo da produbi svoju vjeru. Višestruka služba, posebice kontrolne točke na ulazu Sveta Ana i kod Dikasterija za nauk vjere, bile su točke za ostvarenje bliskog kontakata s hodočasnicima iz cijelog svijeta. “Tijekom svoje službe često sam bio u kontaktu s hodočasnicima koji su me se jako dojmili, prije svega zbog svoje vrlo duboke vjere koju su iskazivali na vrlo očit način”. U nekim situacijama također je prevladavala samoća i monotonija: “Bilo je i trenutaka kada smo bili sami na službenim mjestima u Apostolskoj palači. Iskoristio sam te trenutke za molitvu, meditaciju i razmatranje.”
Molitva, meditacija i razmatranje, zajedno sa susretima oko Bazilike svetog Petra, iskovali su poziv Didiera Grandjeana i doveli ga na put prema svećeništvu. Kako on to sam objašnjava, otkriće poziva događalo se postupno: “Riječ ‘poziv’ potječe od ‘vocare’, što na latinskom znači ‘zvati’. To je zov, nešto što osjećate iznutra. Kod mene se taj poziv razvijao postupno. Nije to bilo iznenadno prosvjetljenje. Mislim da to varira od osobe do osobe, ali za mene je to bio postupan proces u kojem sam shvatio da me Bog poziva na nešto drugo.”
Nakon odluke o upisu u sjemenište, Didier je dobio veliku podršku obitelji i prijatelja. “Bila je to neizmjerna milost što su me svi podržali i što me nitko nije htio odgovoriti od ovog putovanja”, kaže emotivno. Ono što ga je posebno dirnulo je to što je tu vijest mogao priopćiti svom ocu koji je preminuo 2018. godine. “Bilo je jako lijepo, jer me otac ohrabrio, kao i moja baka s kojom sam bio blizak i koja je umrla godinu dana kasnije. Znam da me oboje sada čuvaju s neba.” “Idi, ovo je tvoj put”, bile su jasne riječi njegova oca.
Unatoč skepticizmu koji je dolazio od nekih osoba te potaknut iznimno pozitivnim reakcijama dale su mu snagu i samopouzdanje koji mu i danas pomažu: “Imao sam osjećaj da me Bog zove na nešto drugo, da mu nastavim služiti, ali na drugačiji način.”
Međutim, ključni trenutak za Didiera Grandjeana bile su Konklave 2013. godine. “Bilo je nevjerojatno vidjeti koliko je ovaj događaj bio važan, i povijesno i duhovno. Događale su se stvari veće od nas. Bili smo tu da služimo i pratimo ovaj događaj i bilo je impresivno vidjeti veličinu Crkve i njezinu nadnaravnu prirodu s onu stranu ljudskih slabosti. Ovo me duboko pogodilo i dirnulo. Kontakt s dvojicom papa, Benediktom XVI. i Franjom, također je bio vrlo snažan. Gledajući ih kako se predaju Crkvi, ne štedeći sebe, uvijek spremni služiti, to me se jako dojmilo. To mi je dalo želju i snagu da se i ja tako posvetim.”
Odgovarajući na pitanje od kada je u sjemeništu vidi li poveznicu između služenja u Švicarskoj gardi i sjemenišnog života, Didier odgovara: “Prije svega važna je svijest služenja, bilo u Švicarskoj gardi, u sjemeništu ili kasnije kao svećenik. Služenje je središnje, to je odlučujuća poruka”. No, ne zanemaruje ni drugi stup Švicarske garde, a to je prijateljstvo koje se razvijalo tijekom osam godina u maloj vojsci te su njegova brojna prijateljstva bila prednost u vrijeme kada je samoća pravi izazov za svećenike.
Konačno, svijest o služenju, zalaganju za druge, ali to nije sve. “Postoji i disciplina… Život gardista zahtijeva određenu rutinsku disciplinu: čistu odjeću, svakodnevno brijanje, besprijekornu uniformu i prijateljski odnos. Ali prava bit discipline leži u nesebičnom služenju, središnjoj paraleli između uniforme i reverende. Disciplina, naglašava Grandjean, “igra ulogu ne samo u vojnom kontekstu, kao u Švicarskoj gardi, nego i u molitvenom životu svećenika. Svećenik moli Časoslov i ta molitva ponekad nalikuje borbi jer nekad je teško naći vremena za svakodnevnu molitvu.”
Na kraju, budući svećenik navodi papinski naslov kao svoje nadahnuće: “Servus servorum Dei”, “sluga slugu Božjih”; doista, njegova svećenička služba nastavak je one njegove službe gardista. “U Švicarskoj gardi stavljamo se u službu Pape, Crkve i svih vjernika. Često se kaže da smo sluge slugu Božjih. Vjerujem da je upravo to važno: ovu službu moramo vršiti s velikom poniznošću.” (kta/rv)
