Požeški biskup Ivo Martinović pohodio je u nedjelju, 11. kolovoza 2024. rodnu župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi te u samostanskoj i župnoj crkvi predvodio euharistijsko slavlje u kojem je zajedno sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te brojnim vjernicima zahvalio Bogu za svoje biskupsko ređenje.
U slavlju su sudjelovali i biskupova obitelj, sestre i brat te druga rodbina, članovi kulturno-umjetničkih društava u narodnim nošnjama te domaći župljani kojima su se pridružili i drugi hodočasnici među kojima i predstavnici vjernika Požeške biskupije koji su kao volonteri sudjelovali u pripremi biskupskog ređenja u Požegi 8. lipnja 2024. godine.
Na početku slavlja toliški župnik i gvardijan fra Mario Jurić pozdravio je biskupa i sve sudionike.
Zahvaljujući za pozdravne riječi dobrodošlice, mons. Martinović je iskazao radost što može u zajedništvu sa svima okupljenima zahvaliti Bogu i Gospi za milosni dar biskupstva. Govoreći kako čovjek ne može nikada u potpunosti odrediti niti predvidjeti Božje putove, istaknuo je da je važno uvijek biti oslonjen na Boga.
„Bog daje svoje svjetlo, snagu, milost i put kojim nam je ići. Često imamo svoje želje, ideale, maštanja, a Bog okreće drugačije. Danas, dok zahvaljujem Bogu za sve što mi je dao na mom životnom putu od začeća, rođenja u Županji, preko odrastanja u Matićima i u ovoj župi po mojim roditeljima, obitelji, po svima onima koji su utkani u moj život, želim reći zajedno s vama: ‚Hvala ti Bože za ovu milost.‘“
Biskup je započeo homiliju promišljajući o tome kako i na koji način Bog upravlja i vodi čovjeka na njegovim životnim putovima te je potražio odgovore u naviještenim čitanjima. „Čuli smo u prvom čitanju kako prorok Ilija na svom životnom putu proživljava krizu. Bogu ga krijepi i daje mu hranu i piće, kruh i vodu, da može nastaviti svoj put 40 dana i 40 noći. Naš životni put je poput puta proroka Ilije, to je put koji mu je Bog dao, a koji on nije birao niti zacrtao.“
Potom se osvrnuo na drugo čitanje u kojem sv. Pavao poziva Efežane da hode u ljubavi, te Evanđelje o Isusovu životnom putu koji ga dovodi u rodni Nazaret u kojem je odrastao. Na Isusovu tvrdnju da je sišao s neba (usp. Iv 6, 41) njegovi sumještani odgovaraju, mrmljanjem, nerazumijevanjem i odbijanjem.
„Mi ti poznajemo oca i majku (usp. Iv 6, 43). Kako možeš biti drugačiji, kad mi znamo sve o tebi? Ovo je redovito ono što se događa na našem životnom put. Često mislimo da sve znamo jedni o drugima. Često želimo znati sve o drugima radi svoje znatiželje. Nazarećani nisu poznavali Isusa. Poznavali su Mariju i Josipa, ali nisu Isusa poznavali. Nisu u njemu prepoznali da je on Sin Božji i zato su mrmljali“, primijetio je biskup.
Kazao je da čovjek mrmlja i negoduje kada nešto ne želi prihvatiti, kada prezire drugoga ili ga odbacuje. „Mrmljanje je znak odbacivanja, odbacivanje tuđih riječi, stavova, ali i osobe. Židovsko mrmljanje je bilo odbacivanje Boga koji se u Sinu daruje. Mrmljanje je ono što nas redovito razara i uništava. Isus je više od onoga što Nazarećani i Židovi mogu shvatiti i dokučiti“, rekao je predslavitelj.
Pojasnio je da mrmljanje nastaje zbog neprihvaćanja drugoga, a druge se ne prihvaća jer se ne poznaje njihovu nutrinu i njihove životne stvarnosti. „Nutrina svakoga od nas je Bogu poznata. Zato je ljudsko mrmljanje krivo, neopravdano i nije mjerilo stavova drugih. Štoviše, ono je krivo jer nije u skladu s onim što Bog želi i što nam daje.“
Govoreći nadalje o Isusu koji sebe daje drugima kao kruh života, biskup je istaknuo važnost Isusovih riječi o poučavanja, kako je važno dati se poučiti od Oca. „Židovi nisu prihvatili Krista kao kruh života i nisu se dali poučiti. Onaj tko prihvaća Krista, taj se od njega poučava jer Isus nas vodi k Ocu. On je došao od Oca s neba da obasja naš životni put i da nas poučio. Da nam pokaže put do vječnosti.“
Mons. Martinović je potom rekao da čovjek osim tjelesne potrebe za kruhom i vodom ima i druge potrebe zbog kojih se Isus daje čovjeku kao hrana i odgovor na sve ono za čim čovjek čezne, a to je u konačnici besmrtnost.
„‚Tko jede moje tijelo i pije moju krv, živjet će uvijeke‘ (Iv 6, 54). Isus sama sebe daje nama da bismo mi živjeli uvijeke. To je misterij Boga koji se otkriva u Sinu Isusu i po Sinu nam valja doći do Oca. Zato treba sebe hraniti tijelom Kristovim, tako oblikovati svoju dušu i dati se poučiti“, ustvrdio je biskup.
Na temelju evanđeoskog ulomka ponovno je istaknuo važnost pouke. „Kako je teško prihvatiti pouku i poučavati se. Mi smo spremni druge poučavati, a sebe ne želimo poučiti u onome što nam Isus daje, govori i otkriva. Njegova pouka je pouka za vječnost.“
Svoje riječi potkrijepio je konkretnim primjerom: „Svaki put kada dođemo na svetu pričest, mi pružamo ruku da nam svećenik dadne: ‚Tijelo Kristovo.‘ Što ta ispružena ruka govori? Želim tvoje tijelo za svoje tijelo i svoju vječnost, želim tvoju božansku ljubav i svetost da me posveti, okrijepi, vodi i pouči. Važno je dati se voditi putem Božjim, a to se ostvaruje u snazi Duha Svetoga. Zato sv. Pavao u Poslanici Efežanima govori: ‚Ne žalostite Duha Svetoga kojim ste opečaćeni‘ (Ef 4, 30). Opečaćeni smo u sakramentu krsta i postali djeca Božja i, kao takvi trebamo hoditi u ljubavi Božjoj. Naš životni hod je izazov. Bog je uvijek onaj koji poziva i daje nam u Sinu primjer kako se hodi u ljubavi. Nema većeg uzora u ljubavi od Isusovog uzora. Taj hod treba nastaviti, živjeti, taj hod se ostvaruje iz dana u dan ako se otvorimo djelovanju Duha Svetoga“, poručio je biskup Martinović.
Na kraju homilije pozvao je vjernike da se u svom životnom putu pouzdaju u Boga, da se od njega daju poučiti, da mole snagu od Boga i dar vjere kako bi postigli vječni život. „To je ono što je potrebno, svakome od nas. I meni na mom životnom putu bio je potreban kruh koji je s neba sišao, kruh koji je tijelo za život svijeta, isto kao i svakome od vas. Moj životni put je bio poput vašeg životnog puta. Ja ga nisam birao u smislu da sam mogao određivati što i kako će biti, nego to je put na kojem se živi i koji se dijeli s Bogom. Taj put nije uvijek ispunjen onim što čovjek očekuje. Životni put s Bogom nije samo put ruža i lijepih latica, nego je to životni put nejasnoća, sumnji, radosti i križeva, ali uvijek s Bogom. Uvijek oslonjenost na Boga, poručio je biskup Ivo i završio svoje promišljanje molitvom te ohrabrio nazočne da uvijek budu oslonjeni na Boga, osobito u trenucima kada ih drugi ljudi ne budu razumjeli ili odbacili, prepusti to Gospodinu i povjeri njemu svoj put. To je put Isusa Krista, put Božje ljubavi koja nas vodi u vječnost.“
Nakon popričesne molitve župnik i gvardijan fra Mario zahvalio je predvoditelju i svima koji su pridonijeli organizaciji i pripravi slavlja. Pridružujući se župnikovim riječima, biskup je potom izrekao svoju zahvalnu riječ.
„Želim još jednom reći da sam zahvalan Bogu za dar biskupske službe. Zahvalan sam Gospi koja me je uvijek pratila. U ovoj crkvi sam postao još više povezan s Bogom kao njegovo dijete od svete pričesti do današnjeg dana. Zahvalan sam nadasve svojim pokojnim roditeljima koji su me rodili i odgojili te svojoj obitelji, sestrama i bratu i njihovim obiteljima koji su me od djetinjstva do danas pratili svojom ljubavlju i dobrotom, svojim molitvama i žrtvama. Zahvalan sam redovničkoj zajednici u kojoj sam odrastao i živio kao fratar i svećenik. Zahvaljujem svima vama, koji ste došli u narodnim nošnjama i iskazali poštovanje ne samo meni nego i povijesti, tradiciji i kulturi naše ponosne Posavine“, rekao je te u svoje zahvale ubrojio sve ostale ljude koji su na bilo koji način povezani s njegovim životnim putem. Pozvao ih je da ga i dalje prate svojim molitvama te im poželio da im Gospodin bude snaga, smisao i radost života, da im udijeli svoj mir i ljubav kako bi ga uvijek mogli istinski slijediti i od njega poučeni drugima svjedočiti.
Nakon euharistijskog slavlja sudionici su se uputili u biskupovo rodno mjesto Matiće gdje se nastavilo slavlje kod obiteljskog stola. (kta/ika)
