Ovog travnja je 390th godišnjicu slavnog suđenja Galileu, koje je počelo u Rimu 1633. i održano na tri sjednice između 12. travnja i 10. svibnja, a presuda mu je izrečena 22. lipnja. Slučaj Galileo postao je nesretni simbol navodnog sukoba između vjere i znanosti. Za mnoge je to simbol “neprijateljstva” Crkve prema znanstvenom napretku.
Galileo je, naravno, poznat po promicanju Kopernikovog sustava da se Zemlja i planeti okreću oko Sunca, što je u to vrijeme bila kontroverzna teorija. Okviriranje ovog slučaja kao sukoba između vjere i znanosti je jadno pojednostavljeno, a prikazivanje Crkve kao “anti-znanosti” potpuno je neutemeljeno. Astronomi koji su dovodili u pitanje Galileove teorije nisu to činili zbog vjerske pristranosti, već zato što nisu bili uvjereni u znanost koja stoji iza heliocentrizma. Crkva je, slijedeći tadašnji znanstveni konsenzus, smatrala da je potpuna revolucija kozmologije ishitrena i oklijevala je prihvatiti nove teorije osim ako se one ne mogu jasnije pokazati.
Priča o Galilejevu sukobu s Crkvom duga je i složena koju nemamo prostora ovdje obraditi. Umjesto toga, pogledat ćemo zajedničke točke dezinformacija koje se ponavljaju o Galileu. Priča o Galileju dovela je do mnogih upornih mitova — priča bez povijesnog utemeljenja koje služe samo senzacionalizaciji priče kako bi stav Crkve prema Galileu izgledao mnogo oštriji nego što je bio.
Mit 1: Kardinali su se bojali gledati kroz Galileov teleskop
Godine 1611. Galileo je došao u Rim i postavio svoj novi teleskop u vrtovima kardinala Barberinija na brdu Kvirinal. Ovdje je pokazao postojanje sunčevih pjega, kratera na Mjesecu, satelita oko Jupitera i drugih dotad nepoznatih nebeskih čuda.
Postoji uporna legenda da je jedan skeptični kardinal, kada su ga zamolili da pogleda kroz teleskop, odbio, rekavši: “Bojim se onoga što bih mogao vidjeti!” Ovdje se podrazumijeva da je kardinal bio spreman ignorirati znanstvenu istinu kako bi održao vjersku ortodoksnost.
Nema dokaza da je itko odbio pogledati kroz Galileov teleskop kada mu se pružila prilika. Čini se da se mit temelji na dva citata, jednom od filozofa Cesarea Cremoninija, a drugom od samog Galileja.
Cremonini je pogledao kroz ranije verzije teleskopa i otkrio da je vid mutan – zapravo toliko zamagljen da ga je to iskustvo ostavilo glavoboljom. Kao jedan od rijetkih ljudi u Europi koji je u to vrijeme stvarno gledao kroz teleskop, Cremonini je bio bombardiran pitanjima o Galileovim tvrdnjama. Cremonini je bio ogorčen brbljanjem o teleskopu i rekao je: “Ne želim odobravati tvrdnje o kojima nemam nikakvih saznanja i stvari o kojima nisam vidio” – drugim riječima, iako je pregledao teleskopom, nije mogao niti potvrditi niti opovrgnuti ono što je Galileo tvrdio. “Od promatranja kroz te naočale boli me glava”, nastavio je. “Dovoljno! Ne želim više ništa čuti o ovome.”[1] Cremonini nije odbijao pogledati kroz Galileov teleskop; izražavao je frustraciju zbog broja upita koje je primao o tome i bio je umoran od razgovora o tome.
Drugi bitan citat je od samog Galileja. Nakon što je Galileo objavio otkriće mjeseca oko Jupitera, drugi filozof – Giulio Libri iz Pise – pokušao ih je osobno vidjeti. Međutim, kako je Libri koristio lošiji teleskop, nije ih mogao promatrati. Kad je Libri ubrzo nakon toga umro, Galileo je sarkastično rekao: “Nikad nisam želio vidjeti [the moons of Jupiter] na zemlji, možda će ih vidjeti na putu za nebo.”[2] Izjava je nevjerojatno nepravedna prema Libri. Nema dokaza da nije želio vidjeti Jupiterove mjesece; pokušao ih je vidjeti ali jednostavno nije mogao jer njegov teleskop nije bio tako dobar kao Galilejev.
Nitko za koga znamo nije odbio pogledati kroz teleskop, čak i ako se svađao oko onoga što je vidio.
Mit 2: Galilea je mučila inkvizicija
Još od vremena Galileja postoje priče da je astronoma inkvizicija mučila ili čak oslijepila. Međutim, Galileo nije bio mučen i sigurno nije bio oslijepljen.
Tijekom suđenja 21. lipnja Galilea su inkvizitori podsjetili da im zakon dopušta korištenje mučenja kako bi dobili priznanje. To, međutim, nije bilo potrebno, jer se Galileo dobrovoljno podvrgao sudu Crkve i pristao na svaku nametnutu pokoru. Ovo je bio jedini put da je tijekom suđenja spomenuto mučenje.
Što se tiče oslijepljenosti Galileja, on je zapravo oslijepio oko 1637., četiri godine nakon suđenja i pet godina prije smrti. Galilejeva sljepoća u starosti možda je pridonijela legendi da ga je oslijepila inkvizicija.
Galileo nije ni na koji način fizički ozlijeđen tijekom suđenja niti nakon njega.
Mit 3: Galileo je osuđen kao heretik
Većina ljudi pretpostavlja da je Galileo osuđen kao heretik jer je učio da Zemlja nije središte Sunčevog sustava. Ovo je neistina. Kopernikanizam se nije smatrao herezom per se; smatralo se nedokazanom znanstvenom teorijom koju je Crkva zabranila podučavati kao činjenicu sve dok se ne približe daljnji dokazi koji bi dokazali da je tako. Papa Urban VIII (vladao 1623.-1644.) čak je rekao Galileu da se slaže s potonjim podučavanjem kopernikanizma sve dok se ono podučava kao hipoteza, a ne stvarnost. Bilo je to Galilejevo zanemarivanje ove direktive—i javne uvrede upućene papi u njegovoj knjizi Dijalog o dva glavna svjetska sustava— to je Galilea dovelo u nevolju.
Na kraju, Inkvizicija nije osudila Galilea kao heretika, nego ga je osumnjičila za krivovjerje, što je bila znatno blaža presuda od heretika. Kao i Kopernik prije njega, Galileo je umro u jedinstvu s Crkvom; zapravo, papa je poslao izaslanika da mu da poseban blagoslov dok je ležao na samrti. Galileo je pokopan uz sve crkvene obrede u crkvi Sante Croce u Firenci.
Mit 4: Galileo je rekao: “A ipak se kreće!”
Jedan od najčešće ponavljanih mitova o Galileju je da je, nakon što ga je inkvizicija prisilila da se odrekne kopernikanizma, promrmljao frazu Eppur si muove! (“A ipak se kreće!”), referenca na kretanje Zemlje u Kopernikovom sustavu.
Nema dokaza da je Galileo to ikada izgovorio. Izraz se ne nalazi ni u jednom Galilejevom djelu, niti ga je potvrdio itko tko ga je poznavao ili bilo koji očevidac njegova suđenja. Niti ga spominju najranije biografije napisane nakon Galileijeve smrti. Posvjedočeno je tek 1757. u knjizi Giuseppea Barettija pod nazivom Talijanska knjižnica. Baretti je napisao:
U trenutku kada je pušten na slobodu, pogledao je u nebo i dolje u zemlju, i lupnuvši nogom, u zamišljenom raspoloženju, rekao je: Eppur si muoveodnosno ipak se krećešto znači Zemlja.[3]
Nejasno je odakle Barettiju informacije, ali knjiga je puna mnogih drugih neistina (da je Galileo bio zatvoren šest godina od strane Inkvizicije, da je bio mučen itd.). Ovako tiskana 125 godina nakon suđenja, teško da je ovo mogla biti informacija iz prve ruke. To je vjerojatno bilo književno uljepšavanje od strane Barettija.
Izraz je također otkriven na Galileovom portretu koji neki pripisuju španjolskom umjetniku iz 17. stoljeća Bartoloméu Estebanu Murillu, ali postoje značajne kontroverze oko djela, a mnogi tvrde da datira iz 19. stoljeća.
Bez obzira na podrijetlo fraze, nema dokaza da ju je izgovorio Galileo.
Mit 5: Galileo je bio zatvoren
Gore spomenuta Murillova slika prikazuje Galilea u vlažnoj zatvorskoj ćeliji, zarobljenika okrutne inkvizicije.
Međutim, Galileo nikada nije bio zatvoren od strane inkvizicije. Tijekom suđenja bio je smješten u prostranim stanovima u Rimu. Istina, prvotna mu je prvostepena presuda bila doživotni zatvor, ali je odmah preinačena u kućni pritvor uz naredbu da tri godine jednom tjedno moli pokorničke psalme.
Galileo je proveo ostatak svog života u Firenci u kućnom pritvoru, ali to ne bismo trebali smatrati analognim današnjem kućnom pritvoru, gdje prijestupnik mora doslovno ostati u kući vezan elektroničkom vezom. Galileo je živio u luksuznoj vili u Firenci, tako da sigurno nije živio u siromaštvu. Nadalje, nije mu bilo zabranjeno kretanje rodnim mjestom, boravak kod prijatelja ili normalan život. “Kućni pritvor” u biti je značio da ne smije napustiti Firencu. S obzirom na to da je Galileo već bio u poodmaklim godinama (imao je 69 godina u vrijeme suđenja), koliko je zapravo uopće namjeravao putovati u inozemstvo?
Zaključak
Sukob između Galileja i Crkve bio je nesretan. Crkva je ikada bila najodaniji zaštitnik znanosti u Europi; Tragična je činjenica da se treba sporiti s jednim od najbriljantnijih europskih znanstvenika. Ali ne trebamo od afere praviti više nego što je bila. Galileo nije bio žrtva klerikalnog autoritarizma, niti je njegovoj teoriji pružao otpor zbog neukog religijskog fundamentalizma. Istina slučaja Galileo znatno je manje uzbudljiva nego što nas se navodi da vjerujemo.
[1] James Hannam, Postanak znanosti (Washington DC: Regnery Publishing, 2011.), 318
[2] Ibid, 319
[3] Giuseppe Baretti, Talijanska knjižnicau Strand (London, 1757), str. 52
Slika: Galileo ispred svetog ureda, Joseph-Nicolas Robert-Fleury, 1847. Javno vlasništvo.
