Dok neizvjesnost prevladava nad rezultatima prošlotjednih predsjedničkih izbora, potpredsjednik Venezuelanske biskupske konferencije, biskup Moronta, kaže da ljudi čekaju da “savjest, inteligencija i osjećaj služenja narodu prevladaju”.
Autor Johan Pacheco
Neizvjesnost oko predsjedničkih izbora u Venezueli ostaje i dalje, više od osam dana nakon izbornog događaja. Usred mirnih prosvjeda i protuprosvjeda, biskupi i vjerske demonstracije čine da se čuje glas Crkve.
Biskup Mario Moronta Rodríguez, potpredsjednik Venezuelanske biskupske konferencije i biskup San Cristóbala, progovorio je za Vatican News o situaciji i izrazio zahvalnost na apelu pape Franje u nedjelju na smirenost.
Kakvo je stanje u zemlji više od osam dana nakon izbora? Kako Crkva tumači ono što se događa?
Napravili smo različita čitanja situacije, jer je jedan od najtežih aspekata ove situacije bez presedana to što se ona stalno mijenja. Mi biskupi smo u bliskom kontaktu jedni s drugima, održali smo razne sastanke, a upravo danas je sastanak s biskupima da se ocijeni stanje u svakoj od regija.
Još uvijek vidimo puno neizvjesnosti. Narodna vlast priznaje samo rezultat koji je prikazala, a među ljudima vlada veliki nemir i neizvjesnost. Bilo je prosvjeda, od kojih su neki nažalost bili nasilni, ostavljajući za sobom veliki broj mrtvih i ranjenih, kako civila tako i policije, ali ljudi prosvjeduju i mirnim sredstvima izražavajući svoje neslaganje i tražeći da se čuje volja naroda. Doista proživljavamo neobičan i neviđen događaj, kako kažu neki povjesničari koji proučavaju suvremenu Venezuelu.
Ali želim potvrditi da je Crkva, ne samo preko biskupa, nego i preko svećenika, đakona i mnogih ljudi uključenih u laičku pastoralnu službu, povećala svoju prisutnost i blizinu ljudima izražavajući ne samo tu blizinu, nego i to što smo članovi naroda Božjega, da i mi s narodom trpimo i s narodom se nadamo. Dijelimo patnju našeg naroda.
P: Papa je svojim riječima tijekom Angelusa u nedjelju zamolio političare da se brinu za istinsko dobro naroda, a ne za stranačke interese. Vjerujete li da će uključeni politički akteri preuzeti ovaj zadatak?
Ovo je nešto što svi žele; to smo tražili i od naših biskupa. I želim istaknuti da je Papina poruka, koja je vrlo jednostavna, ali vrlo izravna, bila utješni glas za sve naše ljude, naše zajednice, svećenike, naravno biskupa.
Narod je primio tu poruku Angelusa prošle nedjelje ne samo sa zahvalnošću, već kao glas utjehe i nade. Nadamo se da će politički lideri prije svega osjetiti da su pripadnici naroda.
Drugo, da se ne osjećaju kao vlasnici demokracije, i treće, da se koriste konstruktivnim dijalogom kako bi težili za dobrobit demokracije, dobrobit ljudi.
P: Što bi se moglo dogoditi u Venezueli ako se ova situacija oko izbornih izbora ne riješi? Što je najgori mogući scenarij?
Najgori mogući scenarij – koji radimo na izbjegavanju – bio bi onaj u kojem bi nasilje preraslo u društvenu eksploziju. Nadamo se da do toga neće doći. Zato, iako je prošlo više od tjedan dana otkako smo dobili neočekivane rezultate, još uvijek vjerujemo da će se uz pomoć stručnjaka, ali prije svega uz dobru volju političkih lidera, volja naroda čuti i provesti u djelo.
Mi biskupi ne samo da se tome nadamo, nego radimo zajedno sa svećenicima, s našim vjernicima, za mir u Venezueli. I vidjeli smo kako druge nekatoličke vjerske institucije rade na tom istom zadatku, tako da oni koji vjeruju u Boga traže mir, i tražili smo ne samo da se to uzme u obzir, već da se izabere rješenje kako bi se izbjeglo bilo kakvo scenarija.
Jedan od najgorih scenarija, po meni, bio bi da se situacija ne riješi i da ljudi postanu ravnodušni. Možda bi postojala nova skupina migranata koja bi napustila Venezuelu u potrazi za novom situacijom. Zato još jednom tvrdim da čekamo da prevladaju savjest, pamet i osjećaj služenja narodu.
P: Ali uz apele mnogih međunarodnih institucija, uz papin apel, vidjeli smo i mnoge Crkve i biskupske konferencije u drugim zemljama kako mole za Venezuelu.
Da, ovo je bilo vrlo ohrabrujuće. U nedjelju (3. kolovoza), na primjer, imali smo Crkvu u Kolumbiji koja je molila za Venezuelu i za Kolumbiju, također smo primili poruke iz Čilea, Meksika, Paname, Dominikanske Republike i mnogih crkvenih entiteta poput CELAM-a.
To ima vrlo lijepu dimenziju jer pokazuje da Crkva, čak i ako doista postane dijelom određenih situacija, nikada ne gubi svoju ‘katoličku’ dimenziju. To nas uči sveti Pavao: kad jedan član Crkve – tijela – pati, to osjeća cijelo tijelo, kad jedan član Crkve pati, i mi smo to iskusili i doživljavamo.
Na primjer, mi smo vrlo izravno i javno, ali i privatno, izrazili našu solidarnost s našom braćom u Nikaragvi koja pate zbog situacije progona, a sada su nam dali do znanja da mole za Venezuelu, za naciju, za ljude, za naše kršćanske zajednice i za civilno društvo. To je gesta koja jača nadu, koja nikada ne razočara.
P: Na blagdan Preobraženja Gospodinova, koja je Vaša poruka ljudima i koja će biti Vaša molitvena nakana Santo Cristo de La Grita?
Molba je da budemo uslišani, da se Bog čuje u vapaju svoga naroda i da učimo od živog Evanđelja tog naroda u čijem je središtu Krist Gospodin. Također bismo zamolili da nositelji vlasti, oni koji su odgovorni za različite civilne, vojne, vjerske itd. institucije, mogu biti primjer konsenzusa u potrazi za rješenjem koje koristi zemlji, a ne onom koje koristi maloj skupini ili politička strana, ne.
Također pitamo Santo Cristo de La Grita na dan Preobraženja Gospodinova da nam pomogne da budemo Crkva, da živimo Crkvu, da pokažemo Crkvu koja uvijek saborno hodi sa svojim narodom.
Ove godine navršava se 60 godina otkako je veliki papa Pavao VI. objavio svoju prvu encikliku, i kakva lijepa slučajnost, jer u toj enciklici, osim što nas poziva na obnovu, Papa predlaže dijalog kao put: dijalog s Bogom, dijalog među nama i dijalog. sa svijetom.
Vjerujem da će nam to uvelike pomoći da pozovemo druge da dijalogom obnovimo našu zemlju kojoj su itekako potrebne duboke promjene zbog situacije u kojoj se nalazi.
Tako da naša molitva za Santo Cristo de La Grita nije ograničeno samo na taj dan, vidjeli smo kako su naše biskupije u Venezueli intenzivirale tri važne stvari: jedna je molitva, posebno euharistijsko klanjanje, poziv na molitvu i preuzimanje Riječi kao nadahnuća za naše djelovanje. Drugo, blizina naroda svojim pastirima i pastira svom narodu. Treće, zahvaljujući Caritasu, zahvaljujući socijalnom pastoralu, nudimo i ponovno potvrđujemo naše služenje onima koji najviše pate u ovim okolnostima – siromašnima, marginaliziranima, našu brigu za migrante.
Ako se situacija ne riješi, doći će do ogromnog odljeva ljudi koji bi mogli napustiti zemlju. To je naša peticija i naša želja na ovaj lijepi dan koji je također vrlo važan za nas ovdje u Táchiri. Táchira je država u kojoj se nalazi biskupija San Cristóbal, najzapadnija u zemlji, na granici s Kolumbijom.
Vrlo smo ujedinjeni s kolumbijskim episkopatom, ne samo zbog naše blizine granice, već i zbog naših pastoralnih planova, ali i kao vrata za mnoge ljude koji idu u različite dijelove svijeta. Dobili smo vrlo tešku zadaću, ali veliku zadovoljštinu u korist migranata, posebno onih najpotrebitijih.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
