‘Zadaća vjernika, a posebice svećenika, upravo je dotaknuti srca drugih, kako bi se otvorila poruci Gospodina Isusa. U ovom velikom zadatku, doprinos koji književnost i poezija mogu ponuditi je od neusporedive vrijednosti.’ — Papa Franjo, ‘O ulozi književnosti u formaciji’, 17. srpnja 2024.
Slike Blažene Djevice gotovo su sveprisutne u likovnoj umjetnosti. Od najranijih vremena, Madona s Djetetom bili su omiljeni izvor inspiracije za umjetnike, kao i slike Rođenja i vizije Uznesenja i Krunidbe Djevice.
Čak i na umjetnosti koja prikazuje muku našega Gospodina, Majka Božja se može vidjeti kako stoji u podnožju križa, prateći svoga Sina u njegovoj patnji. Također je prisutna u brojnim glazbenim postavama, od gregorijanskog korala do mnogih polifonih antifona skladanih njoj u čast, da ne spominjemo proslavljene postavke Ave Marija od Schuberta, od Bacha i Gounoda, i od bezbrojnih drugih. Isto se može reći i za njezinu prisutnost u književnoj umjetnosti, posebice s obzirom na brojne pjesme koje su joj upućene.
Međutim, bila je manje vidljiva u svijetu književne fikcije. U četiri stoljeća od pojave romana, ona je bila gotovo uočljiva svojom odsutnošću. Postoje iznimke, naravno. Čovjek možda pomisli na roman Franza Werfela, Pjesma o Bernadettekoje je nadahnuto čudesnim ukazanjima Blažene Djevice u Lurdu, ali, općenito govoreći, Gospina je prisutnost u modernoj književnosti suptilnija i prigušenija, čak subliminalna, utjelovljena možda tvrdnjom JRR Tolkiena da je uložio svu svoju ljubav i pobožnosti prema Blaženoj Djevici u njegovu karakterizaciju i prikaz Galadriele u Gospodar prstenova.
Možda se najsnažniji prikaz Bogorodice u književnosti može naći u Danteu Božanstvena komedija, što je nedvojbeno najveće književno djelo ikada napisano. U ovom prekrasnom kršćanskom epu, Blažena Djevica je ta koja pokreće Danteovo spašavanje iz Mračne šume u koju je zalutao. Ona je ta koja šalje svetu Luciju, zaštitnicu slijepih, Beatrice, ženi koju Dante voli, a Beatrice je ta koja šalje Vergilija da bude Danteov vodič kroz silazak u pakao i odatle uspon na planinu Čistilište. Konačno, nakon što Dante uzađe u raj, Blažena Djevica je ta koja, kao odgovor na zagovornu molitvu svetog Bernarda iz Clairvauxa, za pjesnika postiže blaženu viziju Sina proslavljenog u Trojedinom Bogu.
Međutim, nekoliko pjesama dvojice engleskih svetaca bit će u središtu ostatka ovog kratkog izleta u marijansku prisutnost u književnosti. Prva je “The Ballad of Walsingham”, ponekad poznata kao “The Lament for Walsingham”, koja se obično pripisuje engleskom mučeniku, svetom Filipu Howardu; druga je “Kraljica hodočasnika”, koju je napisao St. John Henry Newman.
Philipa Howarda ‘The Ballad of Walsingham’
“Balada o Walsinghamu”, tužbalica za svetište Naše Gospe od Walsinghama, napisana je nekoliko desetljeća nakon što je kralj Henry VIII. 1538. uništio svetište. Prije uništenja Walsingham je bio glavno središte hodočašća više od 450 godina, postavši glavno marijansko svetište cijeloga kršćanstva, s kojim se može mjeriti samo svetište Gospe od Loreta u Italiji. Niz engleskih monarha tamo je hodočastio, a hodočasnici su stizali iz cijele Europe.
Ako je sv. Philip Howard doista pjesnik koji je napisao Baladu, on bi vjerojatno posjetio Walsingham 1580-ih, prije nego što je zatvoren u Tower of London 1585., gotovo 50 godina nakon uništenja svetišta. Što se tiče same Balade, ona izaziva tugu pjesnika nakon posjeta ruševinama svetišta:
Gorko, gorko oh vidjeti
Trava da raste
Gdje su zidine Walsinghama
Tako veličanstveno se pokazao.
Toliko je vrijedio Walsingham
Dok je stajala,
Takve su ruševine kakve sada pokazuju
Od te tako svete zemlje.
U razini, u razini s tlom
Tornjevi lažu
Koji sa svojim zlatnim vrhovima sa svjetlucavim prstenom
Proboden do neba.
Gdje su bile kapije, sada ih nema,
Putevi nepoznati,
Gdje je prošla fratarska štampa
Dokle je njena slava bila poznata.
Sove piju tamo gdje su najslađe pjesme
Nedavno su se pjevale,
Žabe krastače i zmije drže svoje jazbine
Gdje su palmeri vrvjeli.
Plači, plači, o Walsinghame,
Čiji su dani noći,
Blagoslovi su se pretvorili u bogohuljenja,
Sveta djela do nepodopština.
Grijeh je mjesto gdje je Gospa sjedila,
Nebo se pretvorilo u pakao;
Sotona sjedi tamo gdje se naš Gospodin ljuljao,
Walsingham, oh, zbogom!
Sveti Philip Howard proveo bi 10 godina zatvoren u Londonskom Toweru do svoje smrti od dizenterije 1595. Njegovo vlastito tijelo, koje je i samo sveto svetište, uništio je isti antikatolički fanatizam koji je oskrnavio i uništio drevno svetište sv. Gospe u Walsinghamu. Njegova vječna nagrada za takav zagrljaj trpljenja za Vjeru je sjedinjenje s Blaženom Djevicom u vječnom svetištu na nebu čija je ona kraljica. Budući da je to tako, mogli bismo biti u iskušenju vidjeti pjesmu sv. Johna Henryja Newmana, “Kraljica hodočasnika,” kao postskriptum na “Baladu o Walsinghamu,” označavajući ne samo Djevičino progonstvo iz Engleske nakon Tudorskog terora, već i njezin prorečeni povratak .
John Henry Newman ‘Kraljica hodočasnika’
“Kraljica hodočasnika” počinje tako što Djevica sama preuzima žalosni vapaj iz “Balade o Walsinghamu” za razaranje koje je izveo Henrik VIII.:
“Ovdje sjedim pust,”
slatko je rekla,
“Iako sam kraljica,
a moje ime je Marie:
Razbojnici su opljačkali
moj vrt i trgovina,
Neprijatelji koje su ukrali
moj nasljednik iz moje sjenice.
Kraljica hodočasnika, prisjećajući se engleske povijesti u stoljećima nakon reformacije, govori o moći puritanaca u 17. stoljeću koji su rekli da mogu čuvati njezinog Sina “daleko bolje od mene”, smjestivši ga u “palaču od leda, tvrdog i hladni kao i oni.” Nakon što se ova puritanska palača “cijela rastopila”, ljudi Engleske zamijenili su njezina Sina za “začin pustinje” i “zlato potoka”, odabravši trgovački materijalizam umjesto dragocjenog bisera:
A meni su ponudili lutanje
u korovu i sama,
U ovoj zelenoj veseloj zemlji
koja je nekoć bila moja vlastita.
Čini se da bi ovaj tužan i tužan scenarij bio nesretan kraj za Englesku, ovu najtežu zemlju koja je svoju pravu kraljicu poslala u egzil. Pa ipak, John Henry Newman, posljednji engleski svetac proglašen svetim, u posljednjim stihovima svoje pjesme proriče povratak kraljice:
Gledao sam tu damu,
i iz njezinih očiju
Došlo je duboko blistavo plavo
talijanskog neba;
I podigla je glavu
i nasmiješila se, kao kraljica
Na dan njezine krunidbe,
tako blag i spokojan.
“Trenutak”, rekla je,
“i mrtvi će oživjeti;
Divovi propadaju,
sveci su živi;
Dolazim spasiti
moj dom i moja vladavina,
I Petar i Filip
blizu su u mom vlaku.”
Svjetionici svjetla i nade
Ove dvije pjesme dvojice engleskih svetaca služe kao svjetionici svjetla i nade u tami kulture smrti. Žale da svijet, kao Dante na početku Božanstvena komedija, izgubljen je u Mračnoj šumi. Oni pokazuju da je, poput Dantea, svijet prijeko potreban nadahnjujuće dobrote svetaca i ljepote njihova svjedočanstva.
Oni također ilustriraju da je svijet itekako potreban za povratak kraljice koju je svjetska zloća protjerala. Ova dva velika pjesnika-svetca otkrivaju da se ponos svijeta može pobijediti samo uzdizanjem poniznih. Ovo je, naravno, središnja poruka te najveće biblijske pjesme, Gospina Veliča, pjesme koju je izgovorila kraljica u svojoj niskosti.
Stoga je možda prikladno da ovu kratku raspravu o Gospi u književnosti zaključimo pozivanjem na Magnificat Blažene Djevice, najbolju pjesmu kraljice koja je sama najveća pjesma koju je njezin Sin, božanski pjesnik, ikada napisao stvorio.