U današnjem Evanđelju vidimo apostole koliko god mogu biti, ali Isus obećava: “Činit ćeš djela koja ja činim… i veća.” Stvarno?
Evanđelje (Pročitaj Iv 14,1-14)
Današnje čitanje dolazi u kontekstu Govora o Posljednjoj večeri (Iv 13-17), kada Isus govori Dvanaestorici izravnije nego što smo dosad vidjeli. Njegov je čas skoro stigao; vrijeme parabola je prošlo. Apostoli su shvatili da će jedan od njih izdati Isusa. Duboko su poremećeni. Isus ih dvaput u prethodnom poglavlju uznemiruje ovim riječima: “Kamo ja idem, vi ne možete doći” (Iv 13,33.36). Sada ih Isus želi utješiti.
“Neka se ne uznemiruju srca vaša. Imate vjeru u Boga; imajte vjeru i u mene” (Iv 14,1). Isus ne želi da njegovo iskustvo izdaje, poricanja i odlaska Njegovim prijateljima oduzme mir. On će ih ostaviti, ali im kaže da će pripremiti mjesto za njih kako bi se mogao vratiti i povesti ih sa sobom. Zasada je dobro. Sigurno su te riječi dvanaestorici donijele neku vrstu utjehe. Zatim je došao obrat: “Kamo ja idem, ti znaš put” (Iv 14,4).
Što? Apostoli su bili potpuno izgubljeni. Toma govori za njih: “Učitelju, ne znamo kamo ideš; kako možemo znati put?” (Iv 14,5). Zamislite koliko je to frustrirajuće za muškarce koji su bili sve svjesniji da se nevolja približava. Tražili su detalje, imenovano odredište i plan kako doći tamo. Isus ih zbunjuje ovom čudnom izjavom. Možda su Njegov odgovor smatrali još tajanstvenijim: “Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni” (Iv 14,6). Kako Osoba može biti i odredište i put do njega? Isus zbunjenim apostolima daje odgovor na to pitanje, ali, nažalost, oni su pregusti da bi ga shvatili. „Ako poznajete Mene, tada ćete upoznati i Moga Oca. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga” (Iv 14,7). Dom koji je Isus pripremio za svoje sljedbenike bio je prebivalište s Bogom, a “put” do tog prebivališta bio je otkriven u Isusu: sve njegove riječi, znakovi, čuda i, konačno, njegova smrt i uskrsnuće to će razjasniti da je Bog bio u Kristu, pomirujući svijet sa sobom. Živjeti i umrijeti u Kristu je put kući.
Filip pojašnjava da je sve to naišlo na gluhe uši: “Učitelju, pokaži nam Oca i bit će nam dosta” (Iv 14,8). Čak je i Isus bio iznenađen tom gustoćom: “Toliko sam dugo s vama i još me ne poznaješ, Filipe?” (Iv 14,9). Apostoli još nisu u potpunosti shvatili Isusov odnos s Ocem. Trebalo je proći uskrsnuće, uzašašće i silazak Duha Svetoga prije nego što su mogli razumjeti ove teške riječi. Unatoč tome, dok su još bili neugodno potamnjeli, Isus im daje zapanjujuće obećanje: “Ja kažem, tko god vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim, i veća će od ovih jer ja idem k Ocu” (Iv 14. :12). Izvanredan! Možemo osjetiti ljudsku slabost apostola – uvijek su razmišljali o pogrešnim stvarima, potpuno propuštajući bit. Ipak, budući da je Isus Put (pokazuje nam kako živjeti kao ljudi na sliku i priliku Božju), Istina (poučava nas što je istina o Bogu i ljudima) i Život (ulijeva svoj proslavljeni život u naš kroz sakramenti), On je taj koji jamči budućnost svoje Crkve. Može li doista biti da će On, preko svojih sljedbenika, činiti još veća djela nego što je činio dok je bio na zemlji? Da bismo došli do toga iz današnjeg Evanđelja, morat ćemo vidjeti neku vrstu preobrazbe koja oduzima dah u drugim čitanjima.
Mogući odgovor: Gospodine, mislim da bi mi ponekad mogao reći: “Jesam li toliko dugo s tobom i još uvijek me ne poznaješ?” Molim te pomozi mi da Te upoznam onakvog kakav jesi.
Prvo čitanje (Pročitajte Djela 6,1-7)
Ovaj odlomak u Djelima apostolskim opisuje događaj koji je mogao izazvati štetan raskol u apostolskoj Crkvi. “Helenisti” (židovske udovice koje su govorile grčki i koje su prethodno živjele u raznim dijelovima Rimskog carstva) osjećale su se omalovažavanima u raspodjeli hrane (udovice su u potpunosti ovisile o brizi drugih) u korist “Hebreja” (židova koji su govorili aramejski u Palestinu). Pogledajte kako Dvanaestorica reagiraju na ovaj problem s mudrošću, suosjećanjem i jasnoćom misije. Nisu li to također osobine koje smo prvi put vidjeli u Isusu? U samo ovih nekoliko redaka možemo vidjeti ljude vrlo različite od onih koje smo ostavili zbunjene i nesigurne u čitanju evanđelja. Znamo što se dogodilo između, naravno. Isus je izvršio svoje djelo Otkupljenja, a ovi ljudi pokazuju njegove plodove. Njihova prva briga je “molitva i služba riječi” (Djela 6:4), isti prioriteti njihovog Učitelja dok je živio među njima. Međutim, prepoznali su svoju odgovornost, kao poglavari Crkve, da spriječe prekid zajedništva vjernika. Pouzdano su upravljali izborom prvih đakona (svi muškarci koji su govorili grčki, očito, osiguravajući pravdu za helenističke udovice), i, s tim razdorom koji je okončan, “riječ se Božja nastavila širiti” (Djela 6:7) , uvelike povećavajući broj učenika. “Čak je i veliki broj svećenika postajao poslušan vjeri” (Dj 6,7). Jesmo li vidjeli židovske svećenike kako slijede Isusa u njegovo vrijeme? Kada prepoznamo ovu ljubaznu ekspanziju Crkve u Jeruzalemu, počinjemo shvaćati što je Isus mislio svojim obećanjem “većih djela” apostolima. Njegova vlastita služba bila je vremenski i prostorno ograničena. Globalno širenje Evanđelja dogodilo se preko Njegovih sljedbenika. To je čudo otajstvenog Tijela Kristova, Crkve.
Mogući odgovor: Isuse, zahvalan sam što sam dio Crkve koja je nastavila Tvoje djelo već 2000 godina. Neka se nikad ne umorim od toga!
Psalam (Pročitaj Ps 33:1-2, 4-5, 18-19)
Prisjetite se da je u Evanđelju Isus utješio svoje apostole, koji su trebali proći kroz strašnu kušnju, jednostavnim poticajem: “…imate vjeru u Boga; imajte vjere i u mene… vjerujte mi” (Iv 14,1.11). Bio je to poziv na povjerenje. Ustrajali su, uz poneke trzaje, i postali muškarci o kojima smo čitali u prvom čitanju. Psalmist daje glas svima koji imaju iskustvo pouzdanja u Isusove riječi, čak i kada se čini da obećavaju nemoguće (kao što su činili Dvanaestorici u Evanđelju): “Prava je riječ Jahvina i sva djela njegova pouzdani su” (Ps 33,4). Ovaj psalam je pjesma hvale od ljudi koji su naučili da je pouzdanje u GOSPODA njihova najbolja nada za sreću i mir: “Gle, oči su GOSPODINOVE na onima koji ga se boje, na onima koji se nadaju dobroti njegovoj” (Ps. 33:18). Apostoli su bili prvi koji su se tako pouzdali, a tako su i nas neustrašivo učili: “GOSPODINE, neka milost tvoja bude na nama, dok se uzdamo u tebe.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 1 Pt 2,4-9)
Petar nam u poslanici pomaže da jasnije shvatimo kako je moguće da će Isusovi sljedbenici činiti veća djela nego što je Isus činio u svom zemaljskom životu. On opisuje Isusa kao “živi kamen” (1 Pet 2,4), koristeći nekoliko referenci iz Starog zavjeta kako bi objasnio da je Isus Božji Novi hram (Osoba, a ne zgrada). Hramsko štovanje u Starom savezu trebalo je nagovijestiti pravo štovanje neba, u duhu i istini. Upravo su ovu Isusovu tvrdnju odbacili mnogi Židovi, postavši im tako kamen spoticanja. Međutim, dramatično iznenađenje u Božjem planu je da smo i mi „živo kamenje“ u ovom Novom hramu: „…dopustite da budete ugrađeni u duhovnu kuću da budete sveto svećenstvo da prinosite duhovne žrtve prihvatljive Bogu po Isusu Kristu ” (1 Pet 2,5). Snagom našeg krštenja svi vjernici mogu sudjelovati s Kristom u spasenju svijeta. Prijatelji, ljudski jezik ne može objasniti implikacije ove nevjerojatne istine. Međutim Katekizam ne može se nadmašiti u svojoj formulaciji i vrijedi podužeg citata:
Stoga su laici, predani Kristu i pomazani Duhom Svetim, izvanredno pozvani i pripremljeni da se u njima mogu roditi još bogatiji plodovi Duha. Usprkos svim njihovim djelima, molitvama i apostolskim pothvatima, obiteljskom i bračnom životu, svakodnevnom radu, opuštanju duha i tijela, ako se ostvaruju u Duhu – čak i životnim teškoćama ako su strpljivo rođeni – sve to postaje duhovna žrtva prihvatljiva Bog kroz Isusa Krista. U slavlju euharistije one se mogu najprikladnije prinijeti Ocu zajedno s tijelom Gospodinovim. I tako, klanjajući se posvuda svojim svetim djelima, laici posvećuju sam svijet Bogu, posvuda prinoseći štovanje svetošću svoga života. (CCC 901)
Kada značenje ovog odlomka postane jasno, naši se životi zauvijek mijenjaju. Isusova djela spasenja nisu ograničena na trideset i tri godine u Palestini. Čak i u našim sasvim običnim životima, On nastavlja to djelo.
Neka sv. Augustin ima posljednju riječ o ovoj blistavoj istini, u svom komentaru na Ivanovo evanđelje: “Ne radi se o tome da će onaj koji vjeruje u mene biti veći od mene, nego samo da ću tada činiti veća djela nego sada; veći, od strane onoga koji vjeruje u Mene, nego što Ja sada činim Sam bez njega” (U Ioann, Evang., 721).
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, znam da svi dijelovi mog života mogu postati duhovne žrtve kako bih spasio dio svijeta koji samo ja doživljavam. Pomozi mi da ovo nikada ne zaboravim.
Slika Renata Sedmakova na Shutterstock.
