Istočni katolici, sa svojom časnom i apostolskom tradicijom, imaju mnogo toga naučiti zapadne katolike o ulozi đakona
Đakon sam relativno kratko. Međutim, u tom kratkom vremenu, ključna tema razgovora s mojim prijateljima i poznanicima latinskog obreda bila je moja titula. Na kršćanskom istoku đakoni se pravilno nazivaju “Oče đakon” (ili jednostavno “Otac”). U Melkitskoj crkvi gdje služim, ljudi me zovu Abouna — Arapski za “Oče naš”.
U ograničenom vremenu kada sam se svojoj braći zapadnim katolicima predstavljao kao “Otac đakon”, u najboljem sam slučaju naišao na zbunjenost, a u najgorem na nevjericu. Čini se da postoji stav odbojnosti prema bilo kakvom povezivanju đakonata s titulom “Otac”. Što ova zbrka otkriva o stanju našeg kolektivnog razumijevanja đakonata? I što još trebamo shvatiti?
Drugi vatikanski sabor i obnova đakonata
Prošlo je gotovo 60 godina od završetka Drugog vatikanskog sabora. Plod Sabora bio je poziv na potpunu obnovu đakonata (koji se više ne promatra samo kao prijelazno stanje prema svećeništvu) u trajnoj hijerarhiji Crkve.
Godine 1967. papa sveti Pavao VI Sacrum Diaconatus Ordinem, koji je utvrdio opće norme za obnovu đakonata i pozvao nacionalne biskupske konferencije da utvrde posebne norme za đakonsku formaciju. Ta je obnova teološki ukorijenjena u jedinstvu sakramenta reda. Tri glavna Reda episkopat, prezbiterat i đakonat čine jedinstveni sakrament Redova.
Kao Lumen Gentium 26 nas podsjeća, biskupi su “obilježeni puninom sakramenta reda…” Svećeništvo to dijeli u manjoj mjeri i ovisi o suradnji i autoritetu biskupa (LG 28). Naposljetku, đakonat, koji dijeli najniži stupanj, zaređen je “u službu služenja” (LG 29) po ugledu na dijakonija Krista.
Kao takva, svaka služba u sakramentu reda je dioništvo u službi duhovnog očinstva. Kao što Krist, jedini Veliki svećenik, čini Božje očinstvo prisutnim u svijetu kroz vazmeno otajstvo, tako i svaka služba (biskup, svećenik, đakon) čini Božjim očinstvom prisutnim na način koji je svojstven svakoj službi.
Đakoni nisu samo socijalni radnici
Duhovno očinstvo đakonata teološki je oslonac Istoka. Nažalost, predviđena obnova đakonata à la Drugi vatikanski sabor bio je pod snažnijim utjecajem protestantizma nego istočnog kršćanstva.
Protestantska biblijska znanost u 19. stoljeću, nastojeći se dalje distancirati od bilo kakvog katoličkog shvaćanja zaređene službe, prevela je izraz dijakonija kao “ponizno služenje onima koji su u potrebi”. Nema sumnje da je karitativna služba prema potrebitima vid đakonske službe (kao, na primjer, sv. Lovro koji je dijelio milostinju siromasima Rima), ali ograničiti đakonat na tjelesna djela milosrđa znači ozbiljno ograničiti đakonovo očinstvo.
Dominacija ovog pravca protestantske misli o đakonatu uzrokovala je da mnogi katolici gledaju na đakone kao na socijalne radnike koje je imenovala Crkva i prema tome kao na izbornu službu u Crkvi ili službu koju mogu obavljati nezaređeni laici.
Đakoni su izaslanici
Nesretno ograničavanje đakonata na djela služenja zamračilo je povijesno i daleko snažnije razumijevanje đakonata u smislu đakona kao izaslanika.
U svom prekrasnom radu pod naslovom “Đakoni: Izaslanici Kraljevstva” (dostupno u EWTN online biblioteci), podsjeća nas o. đakon Antun Dragani dijakonija je povijesno shvaćen kao “služba u ime više vlasti”. A dijakonos je bio onaj koji je poslan da ispuni nalog kralja ili cara. Teološki je to poistovjećivanje prevedeno na đakonat, kao što pokazuje bliska veza između đakonata i biskupstva. U povijesti Crkve često vidimo đakone koji djeluju kao službeni glasnici biskupa, pa čak i kao predsjednici ekumenskih vijeća. Sjetimo se, na primjer, ključne uloge svetog Atanazija na Nicejskom saboru (sudjelovao je kao đakon kao službeni teolog aleksandrijskog patrijarha).
Ova prisna veza između biskupa i đakona potvrđena je u trećem stoljeću Didascalia Apostolurum:
Neka dakle biskupi i đakoni budu jednodušni; i paseš li narod marljivo jednodušno. Jer oboje treba da budete jedno tijelo, otac i sin, jer ste slični Gospodinu. A đakon neka obznani sve biskupu, kao Krist svome Ocu. Ali što može, neka odredi đakon, a sve ostalo neka presudi biskup. Ipak neka đakon bude sluh biskupov, i usta njegova i srce njegovo i duša njegova; jer kad ste oboje jednodušni, po vašem dogovoru, bit će mir iu Crkvi.
Sveti Ignacije Antiohijski, u svom Pismo Traljanima, također stavlja đakone blizu biskupima kao “postavljenje Isusa Krista, a biskupa kao Isusa Krista…” Trojstveni jezik koji se koristi svjedoči o bliskoj povezanosti rada đakona s očinstvom biskupa. Moglo bi se reći da đakon čini prisutnim očinstvo biskupa u njegovoj odsutnosti. To opstaje i danas liturgijski na arhijerejskim/pontifikalnim liturgijama gdje biskupu prisustvuju dva đakona. Čak iu nejerarhijskim liturgijama na Istoku, đakon je taj koji moli za Arhijereja u raznim litanijama.
Što je u imenu?
Uz sve ovo rečeno, što znači suvremeni zapadni naslov “Rev. g.” priopćiti vjernicima? Poručuje li to da je đakon izaslanik i bliski suradnik biskupa? Mislim da nije. Meni je “vlč. g.” savršeno prenosi zbrku koju Crkva ima oko đakonata. Zvuči kao polovična titula — nešto što se daje čovjeku koji je negdje između pravog klerika i laika.
Da, znam da je “Vlč. g.” je delegiran u prijelazni đakonat, sa stalnim đakonima koji se jednostavno nazivaju “đakon”. Mislim da to ne pomaže — niti tvrda linija povučena između trajnih i prijelaznih đakona. Đakon je đakon je đakon.
Đakonat se nikada neće ponovno u cijelosti primijeniti kako je Koncil pozvao ako se držimo jezika koji nije od pomoći za razumijevanje i ne prenosi stvarnost službe đakona.
Titule su važne. Oni komuniciraju s nama. Naslove moramo ispraviti jer često ljudi ne razmišljaju dublje od naslova. Naslov je na mnogo načina mala kateheza. Biskupe zovemo “Gospodin” ili “Master” – engleski katolici zovu biskupe “Gospodin”, a na Istoku ih zovu “Master”; Nisam siguran koliko je “Vaša Ekselencijo” od pomoći, ali to je drugi članak — jer su to ikone par excellence Krista i uprisutnjuju Božje očinstvo na nadmoćan način. Svećenike nazivamo „ocem“ jer su oni, pod biskupskom vlašću, duhovni oci stada koje im je povjereno.
Što se tiče đakona, nisam naivan. Ne mislim da će puka promjena naslova riješiti naše loše razumijevanje đakonske uloge. Ali moglo bi biti početak. Naravno, teologiju đakonata moramo izvući iz tradicije i kontekstualizirati je za našu suvremenu kulturu. Ali, molim te Gospodine, crpimo mudrost s Istoka! Istok je taj koji je zadržao đakonat kao stalni Red u hijerarhiji i ima časnu i apostolsku tradiciju glede uloge đakona.
Aktivno očinstvo đakonata
Na nedavnom zaređenju za đakona u biskupiji Birmingham, Alabama, kratko sam popričao s novozaređenim i predstavio se kao “Otac đakon”. Spomenuo sam mu da je to naziv za đakone na Istoku. Također sam mu rekao da je sada i on duhovni otac kroz polaganje ruku. Bio je to prekrasan susret s novim bratom u đakonatu!
Ne mogu tvrditi da i sam kao novi đakon znam puno, ali znam da je đakonat aktivno, a ne pasivno očinstvo. Ne stojimo uokolo čekajući da nam se kaže gdje i kako služiti (iako služimo s blagoslovom naših svećenika i biskupa). Imamo aktivan i apostolski nalog za ispunjavanje koji nam dolazi kroz naše ređenje. Đakoni imaju duhovnu djecu kojoj služimo in persona Christi servi.
Da bi se đakonat u potpunosti implementirao u Katoličkoj Crkvi, trebamo razjasniti ta pitanja i ostaviti po strani zablude koje zamagljuju tko je đakon i što on radi. Ja bih volio vidjeti da se stil “Oče đakon” koristi u cijeloj sveopćoj Crkvi. Možda je to mali korak, ali svaki se problem rješava jednim konkretnim korakom naprijed.
Iskreno zahvaljujem ocu đakonu Anthonyju Draganiju i ocu Danielu Dozieru na njihovom istraživanju i pomoći oko ovog članka. Ako želite saznati više o đakonatu, pogledajte nastup oca đakona Antuna na EWTN Live koji možete pronaći ovdje.
