Svako dobro davanje i svaki savršeni dar dolazi odozgo
Kršćanski život

Svako dobro davanje i svaki savršeni dar dolazi odozgo

‘Ne dajte se zavarati, moja ljubljena braćo: svako dobro davanje i svaki savršeni dar dolazi odozgo, silazi od Oca svjetla, kod kojega nema promjene ni sjene uzrokovane promjenom.’ (Jakovljeva 1,16-17)

Vjerojatno ste čuli za knjigu Garyja Chapmana iz 1992. Pet jezika ljubavi. Mnogi koji ovo čitaju bez sumnje su prihvatili ovu procjenu i kao rezultat bolje razumjeli sebe i druge. Jedan od tih “jezika” su darovi. Nije me iznenadilo kad sam prije mnogo godina rješavao ovaj mali kviz da sam dobio nulu na poklonima. Jednostavno mi nikad nisu bili važni, a svi su mi drugi jezici iskazivali “ljubav” na mnogo opipljiviji način.

Nedavno smo nekoliko radnih kolega i ja uzeli Chapmanovu radnu verziju ove procjene poznatu kao “Pet jezika poštovanja”. Zatim smo razgovarali o rezultatima kako bismo se bolje upoznali i imali bolji uvid u ono što svakog od nas čini uspješnim u našem radnom okruženju. Opet mi je “poklon” bio na dnu, ali je ovaj put barem zabilježio nešto iznad nule. Tijekom tog razgovora, međutim, jedan kolega je spomenuo da to voli dati darove, ali je često neugodan primanje ih.

Nikad prije nisam razmišljao o toj razlici, koliko god se činila očitom. “Davanje” se često čini iz promišljenosti i velikodušnosti. Postoji nesebičan element koji je svakako za pohvalu. Ali i mi dobiti nešto od davanja — dobar osjećaj koji se obično veže. Volimo vidjeti reakciju osobe kada otvori taj poklon i odgovori s radošću i zahvalnošću. Ali također svi znamo da je “blaženije davati nego primati” (Djela 20:35). To nije samo teološka i duhovna istina. Ima pragmatičan učinak usmjeravanja obitelji, zajednica i cijelog čovječanstva da bolje surađuju u duhu bratstva.

Ali što je s primanjem? Rijetki to ikada razmišljaju samo zato što davanje jest više blagoslovljen, to ne znači da je primanje ne blagoslovljen. Bez obzira na to koliko lošu ocjenu imaju “darovi” kao jezik ljubavi (ili zahvalnosti), malo ljudi ne voli davanje pokloni. Stoga je vjerojatno u primanje da je izazov za mnoge.

Kako ljudi često reagiraju kad prime dar? “Oh, nisi trebao!” ili “Stvarno ti to ne mogu dopustiti!” ili čak “Stvarno ne mogu prihvatiti ovo!” Razmislite o tome — osoba pokušava dati dar u koji je uložila dosta vremena i truda (a možda i novca), a ipak je lako reagirati otporom. (Činimo to čak i s komplimentima. Da ne umanjimo uključenu pažljivost, ali prilično je lako dati kompliment. Primamo li ih dosljedno dobro, ipak? “Oh, nije to ništa” ili se šalimo s tim ili se brzo promijenimo predmet.)

Zašto? Kod darova, možda smo zabrinuti da si to osoba ne može priuštiti ili da je previše ekstravagantno. Ali bi moglo biti ponos koji staje na put milostivom primanju ovih blagoslova od drugoga? Duboko u sebi, može li biti oklijevanja jer želimo izbjeći bilo kakvu obavezu prema toj osobi? Je li moguće da u sebi mislimo: “Ne mogu to prihvatiti jer primanje dobrotvornog dara znači da sam dobrotvorni slučaj, a ja ne potreba bilo čije dobročinstvo!”

Pretpostavljam da je većini teško primiti dar s poniznošću i neskrivenom zahvalnošću. To nije prirodno osim ako nikad nismo imali ništa od početka. I u tome leži razlog što je i primanje blagoslovljeno. Ako ne možemo dobro primati darove od drugih, kako ćemo ikada naučiti primati Božje obilne i besplatne darove ljubavi, milosti i milosti koje on pokušava ponuditi? Svako dobro koje imamo je od Boga. Kada je sve rečeno i učinjeno, svi smo mi dobrotvorni slučajevi. Božje milosrđe doseže vrhunac kada priznamo koliko ga trebamo. Ali odrastamo i učimo da to nije prihvatljivo razmišljanje. Uostalom, moramo biti samodostatni. Priznati potrebu i sa zahvalnošću je prihvatiti kada dođe znači pokazati slabost, a možda i nedostatak sposobnosti. S druge strane, davanje je vrijedno divljenja i društveno prihvatljivo. Ne uspijevajući vidjeti oba davanja i Primanje kao blaženika nije formula koja je pogodna za dubok i trajan odnos s Bogom.

Iako je istina da mi se drugi jezici ljubavi sviđaju više od “darova”, bilo bi mi dobro da budem pažljiviji prema svojoj ženi, kćerima i drugima u svom životu kada je riječ o velikodušnosti i davanju promišljenih darova. Samo zato što meni nije velika stvar, ne znači da njima nije velika stvar. Međutim, ono što učim je da primiti darove od drugih s milosrđem i istinskom poniznošću je da ih blagoslovimo zauzvrat, i u konačnici nas obučava da se približimo Bogu – konačnom Darovatelju.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Svećenik mora biti ponizan i dijeliti sudbinu svojeg stada » Tekstovi

Katoličke vijesti

Ekumenizam kao uvod Sinodi o sinodalnosti » Tekstovi

Katoličke vijesti

Duh i Sveto pismo u kombinaciji bacaju svjetlo na životne probleme, kaže papa

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti