Uloga Papinskih predstavnika (Studijska grupa 8) jedna je od tema navedenih u Instrumentum Laboris za Biskupsku sinodu u listopadu 2024. U intervjuu, nadbiskup Jose A. Bettencourt, apostolski nuncij u Kamerunu i Ekvatorijalnoj Gvineji, dijeli svoje pogledi na crkveno diplomatsko poslanje u misionarskoj sinodalnoj perspektivi.
Liliane Mugombozi – Yaounde.
Vaša Ekselencijo, što za Vas znači obavljati misiju Papinskog predstavnika?
Obvezujemo se zastupati Papu tamo gdje nas je poslao. Vjerujem da se ova odgovornost preuzima u okruženju povjerenja. Predstavnik nastoji biti Papino srce i ruke narodu, predstavljajući vjeru, ljubav, blizinu i jedinstvo Crkve, lokalno i univerzalno. Pokazivati bliskost, osobito u vremenima obilježenim tugom, au isto vrijeme biti dio povijesti s perspektivom budućnosti. Po mom mišljenju, biti predstavnik pape Franje znači nastojati biti ono što on želi da njegov predstavnik bude.
Tijekom Nacionalne plenarne skupštine kamerunskih biskupa u travnju, pogodilo me ono što ste rekli biskupima; “Nuncijatura je svačiji dom, nije moj dom.” Vaš je službeni zadatak: ovom ste izjavom dali naslutiti kako izgleda obitelj Church.
Mislim da se Nuncijatura često smatra domom pape. Kao takav, ima vrlo konkretnu misiju. To je mjesto susreta, mjesto koje povezuje Crkvu iznutra i s mnogim drugim stvarnostima društva. Postoji značajna veza između ove kuće i njezine povijesti. Ova je kuća primila tri posjeta pape. Prije trideset godina encikliku je potpisao papa Ivan Pavao II Crkva u Africi ovdje. Ovdje u Yaoundéu okupili su se predsjednici biskupskih konferencija sa svih strana kontinenta.
U afričkoj kulturi, kuća je od velike važnosti; ima duboko značenje jer je mjesto i simbol, intimna obiteljska veza. Kao rezultat toga Papina kuća poprima sva ta obilježja i postaje prisnija s afričkim narodom. U tom smislu ne mogu striktno reći da kuća nije moja, jer ja sam predstavnik pape i živim među ljudima, održavajući i poštujući bit dom. Dakle, to je Papina kuća za Kamerun i Ekvatorijalnu Gvineju.
U ovoj kući smo već više od 60 godina i ta činjenica izražava čvrst odnos, odnos povjerenja i referentne točke. I mislim da bi ovo mjesto trebalo biti na usluzi Kameruncima i Ekvatorijalnim Gvinejcima. Otvorena kuća gdje se ljudi mogu sastajati i gdje im mi možemo omogućiti susrete, kuća koja služi kao most između katolika i muslimana, protestanata i katolika, te između čelnika civilnog društva, akademika i kulturnih vođa. Vjerujem da ova kuća ima ulogu i vrijednost u svim tim područjima. Vjerujem da smo ovdje kao “katalizator” za stvaranje okruženja mira i suradnje. Također smo “gledani” u duhovnom svjetlu, a to nije ravnodušno.
Koje realnosti vidite kao prioritete za studijsku grupu 8: Papinski predstavnici u misionarskoj sinodskoj perspektivi?
Iz perspektive Papinskih predstavnika, to dotiče mnoge aspekte Crkve. I mi smo most. Vjerujem da je za Papinske predstavnike polazište humanitas, što je zajednička dimenzija. Crkva predstavlja toliko različitih zemalja, različitih kultura, jezika, izraza. Ali mi smo ljudi i naše polazište mora biti humanitas. Mislim da različite misije zahtijevaju različite objektivne stvarnosti u svakoj naciji. Nešto što se u jednoj kulturi može činiti dobrim, u drugoj se može protumačiti potpuno drugačije. Morate se prilagoditi mjestu na kojem se nalazite i utjeloviti se u stvarnost mjesta. Potrebna je dobra vjera i zdrav razum, mora se razumjeti povijest i kontekst svakog mjesta. Svaki nuncij ima svoje talente i sve je providnost. Svjedočenje je važno kada je u pitanju blizina, mislim da je moj posao promicati apostolat.
Ne zaboravimo također da smo u dugoj povijesti Papinskih predstavnika imali neke izvrsne nuncije. Sjetite se samo Roncalija u Bugarskoj i Turskoj za vrijeme rata. A sjetimo se nuncija u Berlinu za vrijeme Drugog svjetskog rata: on je bio jedini veleposlanik koji nije napustio narod. Prve vijesti iz vanjskog svijeta došle su preko nuncija. Diplomatski odnosi sa Svetom Stolicom donijeli su prvu pomoć Berlinu nakon rata. Osim toga, možemo podsjetiti da je apostolski nuncij u Iraku, kardinal Zenari, ostao na terenu tijekom nedavnih bombaških napada u Bagdadu. U Kijevu je nuncij bio jedan od rijetkih preostalih diplomata u prvim danima rata. Drugim riječima, imam zaista izvanredne kolege, ljude koji Crkvi izuzetno služe. Na kraju krajeva, u diplomaciji jest “humanitas” koja je prilagođena okolnostima.
Bilo je i Papinskih predstavnika koji su izgubili živote u misijskim službama. Mislim na mons. Michael Courtney, apostolski nuncij ubijen u Burundiju. To je okruženje svjedočenja. Dakle, postoji velika odgovornost stvarnog utjelovljenja kršćanskih načela i mislim da ovi primjeri postoje. Iskustvo pokazuje da je to dugotrajan proces.
Zahvaljujući Crkvi, diplomacija je alat za evangelizaciju. Diplomati, koje su akreditirale vlade, na neki način imaju mogućnost pristupa kontekstima dijaloga tamo gdje drugi ne bi. Na taj način mogu dati glas onima bez glasa prema želji pape Franje. To je očito zajednički rad s mjesnom Crkvom, mrežom redovnica i redovnica, vjernicima i svim crkvenim pokretima. To je ono što ovu diplomaciju Evanđelja čini tako snažnom: vjera!
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
