Nedaleko od Pater Noster Crkva na Maslinskoj gori u Jeruzalemu je minijaturna kapela Uzašašća. Poznata spisateljica dnevnika Egeria iz četvrtog stoljeća, koja je stigla do ovog mjesta tijekom svog hodočašća u Svetu Zemlju, opisuje otiske stopala našeg Gospodina još uvijek vidljive na “Stijeni Uzašašća”, koja je, nekoć smještena unutar impresivne bizantske crkve, sada okružena malom , kamena edikula.
Oštra jednostavnost ovog časnog svetišta prikladan je spomenik opomeni dvojice muškaraca odjevenih u bijelo na dan Isusova uzašašća: “Ljudi Galilejci, zašto stojite ondje i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo, vratit će se onako kako ste ga vidjeli da ide na nebo” (Dj 1,11).
Dok čekamo Njegov povratak, kamo da se okrenemo naše oči? Gdje učiniti mi vidjeti Isusa? Na što usmjeravamo naše pažnja?
Da bismo odgovorili na ova pitanja, moramo priznati dva cjelovito povezana teološka aspekta otajstva Uzašašća. Prva je da je Isus uzašao na nebo kako bi osnažio apostole za njihovu misiju u svijetu. Isus se vratio Ocu kako bi Otac mogao poslati Branitelja, Duha Svetoga, u njegovo ime (usp. Iv 14,25) kako bi ojačao apostole za njihovu službu.
Drugi je aspekt jednako temeljno i možda teološki prethodni. Krist je, naime, našu ljudsku narav uzeo na nebo da bismo sada misteriozno živjeli s Ocem u Isusu, još dok smo boravili na ovoj zemlji. To je temeljni element iskustva svetoga Pavla o Kristu i središnja poruka njegova propovijedanja. Budući da je razapet s Kristom, Pavao više ne živi, nego Krist živi u njemu (Kol 2,20), a Apostol nas neprestano podsjeća da Krist živi iu nama (2 Kor 13,5; Rim 8,10; 2. Korinćanima 1:15-16; et al.). Upravo naša ljudska narav koja prebiva – u Kristu – s Očevim božanstvom na nebu, omogućuje novi život ispunjen duhom nakon Isusova uzašašća i slanja Duha Svetoga.
Isusovi se učenici ne potiču da ga prestanu tražiti na nebu samo zato da bi se mogli baviti Učiteljevim radom na zemlji. Za to su svakako pozvani. Ali ono što ih za to osnažuje je upravo uvjerenje da su i oni već tajanstveno prisutni kod Oca u čovještvu Krista koji sada vlada na nebu. Mogli su činiti čuda u Njegovo ime ne samo zato što im je bila dana Njegova božanska moć, već zato što je sam Isus sada bio prisutan s Bogom Ocem u svojoj ljudskoj naravi, predstavljajući tako njihov ljudska narav kao trajni dar Ocu. „Ako ste dakle s Kristom uskrsli, tražite ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Mislite na ono što je gore, a ne na ono što je na zemlji” (Kol 3,1-2). Mi, poput učenika koji su gledali Isusa kako uzalazi na nebo, nećemo biti uvjereni u našu prisutnost s Ocem na nebu – i Isusovu prisutnost s nama na zemlji – putem fizičkog osjetila vida, nego radije putem duhovnog osjetila kojim uvjereni su u naše duhovno posinjenje kao Božja djeca (usp. Iv 1,12).
U propovijedi održanoj na Uzašašće, sveti Lav Veliki (oko 400. – 461. po Kr.) gorljivo je podsjetio svoje slušatelje da je „naša jadna ljudska narav uznesena u Kristu iznad svih nebeskih četa, iznad svih redova anđela , izvan najviših nebeskih sila do samog prijestolja Boga Oca” (Latinska patrologija, 54, 397). Kako oduzima dah! Iako čekamo posljednja vremena i ispunjenje svega u Kristu, naša ljudska priroda jest već tamo, slavno vladajući u Osobi Isusa Krista koji sjedi na nebeskom prijestolju. Tek kada razmišljamo o ovoj čudesnoj istini, postajemo potpuno svjesni da je Isus, nakon svog uzašašća, “neopisivo prisutniji u svom božanstvu onima od kojih je bio udaljeniji u svojoj ljudskosti” (ibid.).
Kako Isusova ljudskost – nešto što bismo očekivali da se može iskusiti samo unutar dimenzija prostora, vremena i materije – postoji u području izvan tih dimenzija nije ništa manje tajanstveno od toga kako je Njegovo božanstvo – nešto što beskrajno nadilazi dimenzije prostora, vremena i materije – postaje bitno prisutna u zemaljskim elementima kruha i vina u Presvetoj Euharistiji. Bojim se da zapadna crkva znatno manje cijeni prvo od ovih otajstava nego istočne crkve. U zapadnoj Crkvi skloni smo se usredotočiti na Tijelo Kristovo u Euharistiji (što svakako jest!) i na Tijelo Kristovo kao Crkvu, ali često zanemarujemo da se oboje temelji na Tijelu Kristovu koje vječno prebiva u nebo s Očeve desne strane. Pa ipak, kad god ispovijedamo u Vjerovanju da je to mjesto gdje Krist prebiva, mi ispovijedamo da on tamo živi tjelesno, kao što uči sveti Ivan Damaščanski: „Pod ‘Očevom desnicom’ razumijemo slavu i čast božanstva, gdje sjedi tjelesno onaj koji postoji kao Sin Božji prije svih vjekova, dapače kao Bog, jedno biće s Ocem (sōmati) nakon što se utjelovio i njegovo tijelo je proslavljeno” (Patrologia Graeca, 94, 1104C; usp. KKC 663). To je razlog više da se poslužimo duhovnom hranom svete pričesti i da tražimo prilike da kroz euharistijsko klanjanje razmatramo oba otajstva – tj. onu naše ljudske naravi na nebu i onu božanske naravi na zemlji.
Ali moramo biti oprezni. Priznanje da naša ljudska priroda prebiva na nebu s Ocem u Isusu niti umanjuje našu slobodnu volju niti uklanja našu sklonost griješenju. Ovladati prvim i iskorijeniti ovo drugo iz naših života ključevi su svetosti, a posao nikada nije završen. Dietrich von Hildebrand mudro je napisao da je “čak i nakon Otkupljenja… zemaljsko postojanje ostalo status viae. U mnogim aspektima, bolna dvojnost svojstvena našoj zemaljskoj situaciji ostaje nepromijenjena” (Preobrazba u Kristu, 449).
Otuda potreba da se svake godine slavi svetkovina Velike Gospe. Otuda potreba da svoje oči držimo uprte u euharistijskoga Gospodina: tj. Krista čija ljudska narav – i u kojoj naša ljudska narav – sada prebiva s Ocem na nebesima.
