Četrdeset dana nakon Isusova rođenja (prema crkvenom kalendaru, 2. veljače), Marija i Josip otišli su u Jeruzalemski hram kako bi “prikazali” svog prvorođenog Sina (Lk 2,22-38).
Svaki je židovski muškarac uključen u tu vjeru kroz obrezivanje, koje se događa osmog dana nakon rođenja. Evanđelje o obrezanju čita se na svetkovinu Marije Majke Božje 1. siječnja.
Dakle, ovaj jadni par iz Nazareta je u Jeruzalemu više od mjesec dana. Nakon što su prvo došli na popis stanovništva, ostali su u skladu sa starozavjetnim Zakonom o otkupu prvorođenih (iako je Isus, kao ispunjenje Zakona, doista bio slobodan od pridržavanja, ali, kao u slučaju njegove podložnosti Ivanovom krštenju, on poštuje Zakon). Jesu li pronašli neke daleke Davidove rođake? Tko zna?
Izlazak 13:13-16 zahtijevao je da prvorođenci od čovjeka i životinje među Izraelcima budu otkupljeni prinošenjem žrtve u Hramu. Zašto? Zato što “prvi potomci svake utrobe Izraelaca” pripadaju Bogu (13:2).
Podsjetimo se da je deseta i posljednja pošast koja je pogodila Egipćane bila smrt njihovih prvorođenih. Tek nakon smrti egipatskih prvorođenaca, ljudi i životinja, faraon je konačno pustio Hebreje da napuste Egipat. Ovo je naglasilo Božje pravo na prvorođence (iako ima pravo na sve nas) i podsjetilo Izrael na ono što je Bog učinio za njihovu slobodu. (Učinio je još više slanjem njegov Sin!)
Stari zavjet propisuje prinošenje žrtve za otkup prvorođenca. Ta je žrtva obično bila janje (zato Isus, “Janje Božje”, nije podlijegao ovom zahtjevu). Međutim, Stari zavjet (Levitski zakonik 12:8) također je dopuštao zamjenu “dvije grlice ili goluba” za janje ako je žena bila siromašna. Sjetite se da je Isus na drugom mjestu komentirao da se dva vrapca prodaju za novčić, ali nijedan ne pada s neba a da Bog to ne zna (Matej 10,29-31). Sveto pismo posve jasno pokazuje da Marija i Josip nisu bili imućni ljudi.
Dakle, oni dolaze u Hram. U jednom trenutku, Simeon će ih susresti. Je li to bilo prije nego što su se žrtvovali ili poslije? U svakom slučaju, Simeon im prilazi. Poput Elizabete i prenatalnog Ivana Krstitelja, “Duh Sveti je bio na njemu”. Taj ga je Duh utješio jamstvom da neće umrijeti prije nego što “vidi Mesiju Gospodnjeg”.
Možda je tog jutra krenuo u Hram, ne znajući da će ovo biti taj veliki dan. Susreće Svetu obitelj i prilazi im želeći držati njihovo dijete. Sada, kao i s Elizabetom ranije, Mary čuje nevjerojatne stvari kako izlaze iz njega.
On počinje razgovorom s Bogom. U “Pjesmi Šimuna” on zahvaljuje Bogu, moleći se “Sad, Gospodaru, možeš otpustiti slugu svoga da ode u miru.” Simeon zna da je Bog održao svoju riječ, da drži svoju riječ. Dogodilo se ono što je čekao: “Oči moje vidješe spasenje tvoje.” Ali to spasenje nije parohijalno: ovdje je “svjetlo za objavu poganima i slava naroda tvojega, Izraela.”
A onda se obraća Mariji, riječima koje je bez sumnje “razmišljala u svom srcu” cijeli život i koje su joj se bez sumnje vratile u svom punom značaju u tom gradu na brdu Kalvarije nekih 33 godine u budućnosti. “Ovo će dijete biti uspon i pad mnogih u Izraelu, znak proturječja, a tebe samog mač će probosti tako da će se otkriti misli mnogih srca.”
Simeonove riječi definitivno nisu: “Oh, kakva slatka beba! Gu-gu, ga-ga.”
Poput Elizabetinog pozdrava, također nadahnutog Duhom Svetim, Bog ljudskim usnama govori vječne istine. Isus je u svoje vrijeme bio i danas ostaje “znak proturječja”. On je “kamen spoticanja” (Rimljanima 9,33; 1. Petrova 2,8). Za Židove, on je “kamen spoticanja” koji se ne uklapa u njihovo preferirano tumačenje njihove vjere, ali za pogane, on je “ludost” (1. Korinćanima 1:23). Njegov križ je “ludost”, apsurd (1. Korinćanima 1,18).
Ni nekim modernim ljudima ne djeluje nimalo privlačnije.
Je li on ili njegova Crkva za mene “kamen spoticanja”? Je li on ili njegova Crkva za mene “ludost”?
Nakon Simeonova proročanstva dolazi Ana. Poput Šimuna, ona je starija osoba koja “nikada nije napuštala Hram, nego je služila Bogu dan i noć uz post i molitvu”. I, poput Šimuna, ona prilazi Djetetu i govori o njemu kao o onome od kojeg se očekuje da donese “iskupljenje Izraelu”.
Ovo nas Otajstvo podsjeća na mnoge stvari. O Božjoj vlasti nad životom i smrću i njegovom pravu na nas. O Božjoj vjernosti svojoj riječi, prikazanoj u životima Šimuna i Ane. O Božjoj spremnosti da upotrijebi slabe i nevažne u svijetu – dvoje starih ljudi koji se naizgled motaju oko Hrama – za naviještanje dubokih i snažnih, čak i bolnih istina. O bolnoj budućnosti koja čeka ovo dijete.
Simeon je predvidio da će ovo dijete biti uzrokom podjele, podjele koja će utjecati na njegovu obitelj. U isto vrijeme, prepoznao je da je takva podjela neophodna: Božja volja zahtijeva zauzimanje strana, a ne zauzimaju svi Božju stranu. To znači podjela. To znači polarizaciju. To znači odvajanje ovaca od koza, jer koze nisu samo ovce u alternativnom identitetu. Ponekad mogu biti i vukovi.
Ovu misteriju je opisao Giovanni di Paolo, vrlo rani “talijanski” renesansni slikar iz Siene. “The Presentation in the Temple” iz 1435. čuva se, ali nije izložena u Metropolitan Museum of Art u New Yorku.
Prizor bilježi trenutak prinošenja otkupiteljske žrtve na oltaru (u velikoj mjeri oltar u katoličkom stilu, zajedno s baldacchinom). Židovski svećenik iza oltara zuri u Šimuna koji drži Dijete, pozorno gledajući u njega kojeg je čekao sve ove dane i godine. Marija, koja je predala dijete, sada čeka raširenih ruku da ga primi natrag (kao što će ga primati ubuduće nakon što njegovo i njezino srce budu probodena mačevima). S desne strane stoji starija Anna, pomalo pogrbljena. Sveti Josip stoji lijevo, s golubom u ruci. Drugi službenici Hrama razmišljaju o tome, siromašni s desne strane, neke imućnije dame (možda sponzori slike?) s lijeve strane. Unutrašnje okruženje slike vrlo je tipično za renesansu, a ne za drevni Izrael.
Gentile da Fabriano naslikao je “Predstavljanje” nevjerojatno slično di Paolovom: vidi ovdje.
