Na blagdan sv. Joakima i Ane, u petak 26. srpnja 2024 godine, požeški biskup Ivo Martinović pohodio je Župu sv. Ane u Domaljevcu i ondje predvodio središnje euharistijsko slavlje prigodom svetkovine zaštitnice Župe. Uz domaćeg župnika fra Antu Pušeljića, dekana Šamačkog dekanata fra Marijana Živkovića, gvardijana Toliškog samostana fra Maria Jurića u slavlju je sudjelovalo još petnaestak svećenika te brojni vjernici Domaljevačke Župe.
Na početku slavlja je župnik fra Anto pozdravio župljane, hodočasnike, svećenike, časne sestre, a poseban pozdrav i riječ dobrodošlice je uputio predvoditelju slavlja biskupu Ivi. Zahvalivši župniku na pozdravu i riječima dobrodošlice, biskup Ivo je sudionicima slavlja kazao da želimo slaviti sv. Anu koja se ovdje službeno štuje od 1860. godine i poput naših predaka moliti njezin zagovor. Osvrnuvši se na riječi ulazne pjesme: „Molimo te, Sv. Ano, naša majko i obrano!“, kazao je da danas želimo okupljeni oko Gospodina častiti sv. Anu kao majku vjere i obranu u životu po vjeri. Potaknuo je vjernike da svojim molitvama, mislima, željama i svojom hodočasničkom vjerom proslave nebesku zaštitnicu i mole po njezinu zagovoru Gospodina Isusa da nam se svima smiluje i pomogne u životu po vjeri.
U homiliji je biskup Ivo kazao da nas naviještena Božja riječ poziva na promišljanje o Bogu i likovima sv. Ane i sv. Joakima i pred stvarnošću povijesti spasenja u koju je Bog i po njima ostvario svoju prisutnost na vidljiv i prepoznatljiv način, ali uvijek na svoj božanski način. On to ostvaruje i danas na nama, u ovom času naše povijesti i po ovom slavlju. Ustvrdio je kako je nama teško prepoznati Boga i njegovo spasonosno djelovanje u našim životima, ali i kako nas Isus u današnjem evanđeoskom odlomku upozorava, da su mnogi proroci i pravednici prije njegova utjelovljenja željeli vidjeti njegovu slavu i čuti njegovu božansku mudrost, ali im nije bilo dano, ne zato što toga nisu bili dostojni, nego jer je tako bilo raspoređeno u Božjem planu spasenja. Starozavjetni pravednici i proroci ostali su Bogu vjerni, – mnogi od njih su u toj vjernosti položili i svoje živote za Boga, iako ga nisu gledati licem u licem, kako je to bilo omogućeno Isusovim učenicima i suvremenicima. Kazao je kako je primjer vjernosti Bogu tolikih starozavjetnih pravednika i proroka, napose primjer sv. Joakima i sv. Ane koji su i nama danas poziv i poticaj da se obnovimo u vjeri. Oni su bili uzorni i pobožni vjernici, ali nažalost, čini se da je danas izblijedjela naša pobožnost i ljubavi prema Bogu, kao da nam nije stalo da rastemo do mjere punine Kristove, kako nas poziva apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz poslanice Efežanima. Pojasnio je da „rasti do mjere punine Kristove“ znači biti pobožan, biti istinski, praktični vjernik koji nema drugog interesa, nego nesebična ljubav i vjernost Bogu do smrti. »Molimo se Bogu, ali smo isto tako istovremeno spremni činiti nepravde, lagati, druge prezirati, vrijeđati, obezvrjeđivati, ponižavati, varati i bilo što drugo činiti, samo da ostvarimo svoj cilj. Takvo ponašanje nije vjera, niti pobožnost. Pobožnost je život u vjeri i po Božjim zapovijedima, sviđalo se to nekome ili ne, prihvatio to netko ili ne«, ustvrdio je biskup Ivo. Još je rekao da vjera nije pitanje kulture, nego puno više. Ona je istinskog opredjeljenja za Boga i za prave vrijednosti života, te konkretni život u skladu s tim opredjeljenjem.
Produbljujući govor o važnosti kršćanskog štovanja sv. Joakima i sv. Ane, biskup Ivo je ustvrdio da nas pobožnost prema ovim svecima duboko uvodi u otajstvo ljudskog života koje je danas prezreno i često puta odbačeno, napose u njegovom završnom razdoblju koje nazivamo starosna dob. Stoga je jasno i znakovito zašto nas je papa Franjo prije četiri godine pozvao da u nedjelju nakon blagdana ovih svetaca slavimo Svjetski dan djedova i baka. Podsjetio je da nas Papa u svojoj ovogodišnjoj poruci za spomenuti dan, pod naslovom „Ne napusti me u starosti“ (Ps 71,9) upozorava da razlozi zašto se danas mnoge bake i djedovi, odnosno starije osobe općenito osjećaju napuštenima i ostavljenima leži u kulturi odbacivanja, koja je posljedica ljudskog egoizma i individualizma koji zahvaćaju čovjeka i razara zajednički život. U takvom ozračju na djedove i bake se ne gleda kao na osobe koje imaju svoju veličinu i dostojanstvo, nego samo kroz korist i interes, te kako se zaboravlja na njihov počesto mukotrpni život i bešćutno ih se ostavlja da ostatak života prožive u samoći i tuzi. Biskup Ivo je sudionike misnog slavlja pozvao da njihov stav prema starijim osobama, prema djedovima i bakama, 
ne bude odbacivanje, nego vrednovanje svega onoga u što su se oni svojim životom uložili i dali, a posebno njihove mudrosti i iskustva života, strpljivosti i ljubavi. Istaknuo je riječi pape Franje kako je suvremeni govor o sukobu generacija između mladih i starih neprihvatljiva manipulacija, jer se pojmom „sukob“ zapravo želi prikriti neprihvaćanje drugoga, njegove riječi i savjeta. »Ako nismo sposobni normalno razgovarati s drugima, kako ćemo ih onda prihvatiti? Dok govorimo u obitelji, čujemo li dobro jedni druge? Čuje li muž ženu, dok mu govori? Čuje li žena muža, dok joj govori? Čuju li otac i majka svoje dijete, dok im govori? Čuje li dijete svog oca i majku, dok mu govore? A čuju li se djeda i baku dok govore?«, upitao je biskup Ivo. U duhu Isusovih riječi iz naviještenog evanđeoskog ulomku ustvrdio je, da mi rado gledamo u ekran televizora, računala ili mobitela, a kako često puta nemamo snage pogledati u lice svoje članove obitelji ili bližnje, koji u svojoj samoći i teškoćama čeznu za našom riječju, pogledom, blizinom, za našim srcem. »Možemo u obitelji sve materijalno imati, ali ako nema blizine i zajedništva u obitelji, onda se zapravo ništa nema. Materijalni svijet može djelomično ispuniti nekakve osjećaje, ali nikada u srce ne može unijeti ljepotu mira, toplinu srca, donijeti osmjeh i osjetiti se voljenim«, ustvrdio je biskup Ivo. Isusovim riječima pozvao je sudionike slavlja da ne budu oni koji nemaju sluha i koji ne gledaju svoje bližnje. »Koliko je suza kod naših djedova i baka proliveno samo zato što nisu doživjeli jednu lijepu riječ, pohvalu, poštovanje, zahvalnost?! Djedovi i bake ne traže bogatstvo, oni očekuju našu prisutnost«, kazao je biskup Ivo. Poručio je sudionicima slavlja da ne preziru svoje djedove 
i bake, te stare osobe općenito, jer su oni blagoslov, pa i onda kad su možda malo naporni zbog svoje starosti, bolesti, životnih teškoća i drugih životnih križeva koje nose u svojim životima ili srcima. Pozvao ih je da budu zahvalni Bogu što mogu slušati i gledati, znajući da ima onih koji su željeli čuti i vidjeti svoje djedove i bake, ali ih nisu čuli ni vidjeli, te zbog toga tuguju. Ispripovjedio je kako je početkom lipnja prošle godine u emisiji „A Sua immagine“ na talijanskoj televiziji u kojoj je gostovao i papa Franjo, mladi crnac sportaš posvjedočio je kako je, otišao svom djedu i baki da im daruje nešto od novca kojeg je zaradio svojom sportskom karijerom te uljepša njihov siromašni i starački život. Djed i baka su mu odgovorili: “ Mi ne trebamo tvoj novac, jer mi smo sretni kad nas ti posjetiš i kad si ti radostan.“ Biskup Ivo je pozvao vjernike da zahvale Bogu za živote svojih djedova i baka, za sve ono što su oni ostvarili svojim životima pa i za ono što im materijalno možda nisu mogli dati, za bogatstvo njihova života, srca i mudrosti jer će to ostati ne samo u njima nego zauvijek u Bogu. To je plod njihove vjere i molitve. Zamolio je i zagovor sv. Ane da im pomogne da žive u vjeri u kojoj su živjeli njihovi predci te preživjeli ratove i mnoge poplave i razne nevolje života.
Na koncu euharistijskog slavlja, župnik fra Anto je zahvalio biskupu Ivi za predvođenje euharistijskog slavlja, a vjernici u narodnim nošnjama su mu uručili prigodni dar. Zahvalivši na daru biskup Ivo je potaknuo vjernike, napose one koji žive u inozemstvu da dok žive u raznim mjestima diljem svijeta nikada ne zaborave ovo svoje rodno mjesto i da se uvijek rado svraćaju u Posavinu i nose je u svom srcu.
