Devet dokaza istinske prisutnosti
Pitanja i odgovori o kršćanstvu

Devet dokaza istinske prisutnosti

Središte naše vjere je euharistijsko slavlje i naše primanje svete pričesti. Ovaj čin jedinstva ima za cilj prenijeti vjeru u, kako kaže sveti Pavao, “zajedničku vjeru, nadu i Gospodina”. Nažalost, među katolicima postoje različita mišljenja o tome što se događa na euharistijskom slavlju. Konkretno, ta različita gledišta usredotočena su na samu prirodu i stvarnost onoga što sveta pričest jest. Nedavna nacionalna istraživanja pokazala su da samo trideset posto američkih katolika vjeruje u stvarnu prisutnost Isusa u Presvetom Sakramentu. Jednako tako, ako ne i više, zabrinjava činjenica da ova istraživanja dalje pokazuju da se taj postotak povećava na samo šezdeset i dva posto za one koji redovito posjećuju misu (definirano kao pohađanje mise barem jednom mjesečno).

Djelomično je ovaj nedostatak vjere u Pravu prisutnost rezultat loše kateheze unutar Crkve tijekom nekoliko desetljeća. Kako bi riješili ovaj problem, biskupi američke Crkve otvorili su dvogodišnju euharistijsku obnovu koja je započela 1. srpnja 2022. i završit će 30. lipnja 2024. U prvoj godini, aktivnosti u svakoj biskupiji odvijat će se na biskupijskoj razini . S početkom druge godine, koja počinje 1. srpnja 2023., fokus će se pomaknuti na župnu razinu.

U tu svrhu i kao pripremu za euharistijsku obnovu u župama diljem zemlje, želio bih vam predstaviti devet dokaza ili jakih argumenata koji, uzeti pojedinačno, snažno podržavaju vjeru u Istinsku prisutnost Isusa u Presvetom Sakramentu. Ali, po mom mišljenju, kada se uzme u cjelini, devet dokaza predstavlja neoboriv dokaz za to. Ne simbol, već samo On, koji je postao Istinski prisutan u svom Tijelu, Krvi, Duši i Božanstvu.

Pa da počnem s prvim dokazom. Isusove vlastite riječi svjedoče o Njegovoj istinskoj prisutnosti u Presvetom Sakramentu u “govoru o Kruhu života” koji se nalazi u 6. poglavlju Ivanova evanđelja. „Amen, amen, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu” (Iv 6,53-56). Četiri puta u ova četiri stiha Isus jasno izjavljuje da moramo jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv kako bismo postigli vječni život. U ovim riječima nema simbolike.

Zapravo, postaje još doslovnije kada shvatimo da riječ “jesti” ne postoji u aramejskom jeziku, jeziku kojim je Isus govorio. Prijevod riječi koju bi u ovom tekstu upotrijebio umjesto jesti je žvakati, žvakati ili grickati! Ponovno pročitajte ova četiri stiha zamjenjujući riječ “jesti” bilo kojim od ovih izbora i postat će očitije zašto su ga, nakon što su čuli Isusa kako govori, toliko Njegovih sljedbenika napustili. Znali su da On to misli doslovno.

Primijetite da Isus ne pokušava odvratiti ove sljedbenike da ga napuste. Razumljivo je da bi, da je bio pogrešno shvaćen, pojasnio svoje značenje, što je učinio u drugim prilikama kada su ga njegovi slušatelji pogrešno razumjeli. Ali On to nije učinio ovdje jer je to doslovno mislio. Možda ne na način na koji su oni to shvatili, ali doslovno svejedno!

Dakle, okrenimo se sada drugom dokazu. Što nam ovo poglavlje u Ivanovu evanđelju govori o Isusovoj reakciji na odlazak tolikih njegovih učenika u govoru o Kruhu života o kojem smo upravo raspravljali? Učinio je nešto što je sigurno zbunilo njegove najbliže učenike kada im se okrenuo i rekao: “Hoćete li i mene ostaviti?” Zaključak ovdje je da Isus govori svojim najbližim učenicima da moraju vjerovati u ovo učenje, čak i ako ga trebaju prihvatiti samo na vjeru, ako žele ostati kao njegovi učenici. Isus je spreman započeti sve iznova, ako je potrebno, ako njegovi učenici odbiju prihvatiti ovo kritičko učenje!

Treći dokaz uključuje aspekt biblijskog proučavanja. Naziva se tipologijom, otmjenom riječi za razumijevanje mnogih starozavjetnih likova ili “tipova” koji predočavaju ili predviđaju svoje ispunjenje u odgovarajućim novozavjetnim likovima ili “antitipovima”. Shvaćam da je to komplicirano objašnjenje, ali bolje će se razumjeti kroz ilustraciju.

Uzmimo za primjer Izaka, Abrahamova sina, kojega je Bog zapovjedio da ga Abraham žrtvuje na planini Moriji. Bog testira Abrahama, ali ne dopušta Abrahamu da stvarno prođe kroz žrtvu. Pa, Izak je “tip”, a Isus je “anti-tip” budući da ova namjeravana Izakova žrtva predočava ili predviđa stvarnu žrtvu koju Bog Otac nudi za svog jedinog Sina, Isusa.

Mnogo je takvih tipova sadržanih u Starom zavjetu. Mojsije, kralj David i pashalna janjad samo su neki koji se ostvaruju u Isusovoj osobi kao svom antitipu. Jedna stvar koja je jasna u proučavanju tipologije, tip je uvijek manje značajan od njegovog odgovarajućeg antitipa pronađenog u Novom zavjetu.

Sada moramo razmotriti ima li Presveti Sakrament tip sadržan u Starom zavjetu koji ga predočava? Zapravo jest. Isus ga čak spominje u “govoru o Kruhu života”. Taj tip je mana s neba koja je četrdeset godina hranila nekih tri milijuna Izraelaca dok su lutali pustinjom. Čudesno bez pitanja.

Sada za dokaz Istinske Isusove prisutnosti u Presvetom Sakramentu. Ako Isus nije istinski prisutan u Presvetom Sakramentu, to bi sliku, naime manu s neba, učinilo većim značenjem od njezina ispunjenja ili antitipa, Presvetog Sakramenta. Kao što je gore navedeno, tip je uvijek manje značajan od svog antitipa. Stoga nam preostaje dva izbora, ili je Isus ovo učinio jedinom iznimkom (malo vjerojatno), ili je to, zapravo, veće od mane s neba jer je Isus uistinu prisutan u Presvetom sakramentu.

Četvrti dokaz odnosi se na molitvu koju nas je Isus naučio, a koja se obično naziva “Oče naš”. Jeste li se ikad zapitali zašto je Isus dvostruko spomenuo dan kada je rekao: “Kruh naš svagdanji daj nam danas”? Zašto nije rekao “kruh naš daj nam danas” ili “kruh naš svagdanji daj nam”? Izvorni poznati tekstovi Matejeva i Lukina evanđelja napisani su na grčkom jeziku. Riječi dan i dan u ovim grčkim tekstovima su hemera (dan) i epiousios (dnevno).

Riječ hemera može se naći u grčkoj književnosti barem tisućljeće prije Kristova vremena. Međutim, riječ epiousios ne postoji u grčkoj književnosti prije ili poslije Kristova vremena, osim u Evanđeljima po Mateju i Luki i u komentarima napisanima na te odlomke iz Evanđelja. Lingvisti ga nazivaju neologizmom (ili novom riječi).

Ali nešto se zanimljivo događa kada se ova riječ razlomi na dva dijela dok tvori dvije grčke riječi, “epi” i “ousios”. I svaka od ovih grčkih riječi može se pronaći u grčkoj književnosti stotinama godina prije Kristova vremena. Riječ epi znači iznad ili super na engleskom, dok riječ ousios znači tvar ili priroda. Sve zajedno dobivamo iznad prirode ili super tvari. To se također može reći da znači nadprirodno. Zamijenimo svaki dan nadnaravnim. “Daj nam danas naš nadnaravni kruh”! Isus uči svoje učenike da mole svaki dan za primanje nadnaravnog kruha, ili onoga što bismo danas nazvali Presvetim Sakramentom!

Možete pitati kada je to otkriveno. Odgovor je već u trećem stoljeću. Sveti Ciprijan, sveti Ćiril Jeruzalemski i sveti Jeronim (svaki od njih su crkveni oci) napisali su biblijske komentare na ove odlomke i izveli isti zaključak koji sam vam ovdje iznio. Sveti Jeronim je posebno vrijedan pažnje jer je on osoba koja je prevela Bibliju na jedan uobičajeni jezik, latinski. Taj prijevod Biblije iz četvrtog stoljeća naziva se latinska Vulgata. U njemu je zapisao ove riječi prevedene s latinskoga, “kruh naš nadmasni daj nam danas”!

Okrećući se sada petom dokazu, ispitujemo riječi koje je Isus upotrijebio za uspostavljanje euharistije. Ove se riječi mogu pronaći u Evanđeljima po Mateju, Marku i Luki, kao i u Pavlovoj prvoj poslanici Korinćanima. Poslužit ću se riječima institucije iz Matejeva evanđelja. „Dok su blagovali, Isus uze kruh, blagoslovi ga, razlomi ga i davši svojim učenicima reče: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje, zatim uze čašu, zahvali i dade im govoreći: „Pijte iz nje, svi vi, jer ovo je moja krv Saveza koja će se proliti za mnoge za oproštenje grijeha.” Ovim riječima Isus uspostavlja euharistiju i ispunjava u euharistijskom slavlju ono što je rekao da trebamo jesti i piti da postignemo život vječni u govoru o Kruhu života o kojemu se opširno govori u prvom dokazu.

Sada, uzete zajedno, riječi koje je Isus izgovorio u govoru o Kruhu života i ustanovi Euharistije idu ruku pod ruku. Obojica nedvosmisleno govore o tome kako su njegovi učenici jeli Njegovo tijelo i pili Njegovu krv. Ako je Isus ove riječi mislio samo metaforički, onda je doista zaveo svoje učenike da povjeruju da je to mislio doslovno načinom na koji je govorio u oba ova važna odlomka.

Ako Isus nije uistinu prisutan u Presvetom Sakramentu, onda mi, kao Njegovi učenici, činimo idolopoklonstvo kada kleknemo pred pukim komadom kruha. Prisjetite se riječi prve od zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju: ​​“Ja sam Gospodin, Bog tvoj; ne stavljaj pred mene nikakve strane bogove.” Klečanje je oblik obožavanja i lako se može protumačiti kao idolopoklonstvo ako je to običan komad kruha, čak i onaj koji je navodno simbolički prikaz Isusa, pred kojim klečimo. Zapravo, mnogi kršćani ne-katolici, koji ne vjeruju u Pravu Prisutnost, vjeruju da mi činimo upravo to. Onda je logično da je to samo pravo štovanje, a Isus nas nije zaveo, ako je Isus doista prisutan u Presvetom Sakramentu!

Šesti dokaz dolazi iz Pavlove poslanice Korinćanima i odnosi se na ispravno raspoloženje koje svatko od nas treba imati kada prima svetu pričest. I citiram “Stoga tko god nedostojno jede kruh i pije čašu Gospodnju, odgovarat će za tijelo i krv Gospodnju. Čovjek se treba ispitati, pa jesti kruh i piti čašu. Jer tko jede i pije ne razlikujući tijela, sam sebi jede i pije“ (1 Kor 11, 27-29).

Ovo je jasno upozorenje da se ne smijemo pričestiti ako nismo u stanju milosti, počinivši težak grijeh. Jer time činimo još jedan ozbiljan grijeh i riskiramo provesti vječnost bez Boga. Najprije moramo tražiti oproštenje naših grijeha od Boga u sakramentu pomirenja. Tada ispravno raspoloženi možemo ići primiti Isusovo tijelo i krv u svetoj pričesti. Ne čini li se Pavlovo upozorenje krajnje oštrim ako se radi o pukom komadu kruha koji jedemo? Njegovo upozorenje ima smisla samo ako je Isus uistinu prisutan u Presvetom Sakramentu.

Svih prvih šest dokaza koje sam vam predstavio bili su izričito biblijski utemeljeni. Posljednja tri nisu, ali ipak, po mom mišljenju, sami po sebi pružaju vrlo uvjerljive dokaze.

Dakle, okrenimo se sada prvom od njih koji je sedmi dokaz. Konkretno, što je prva Crkva govorila o euharistiji, posebice Crkva prvog stoljeća neposredno nakon Isusova uzašašća i javnog djelovanja apostola? Odgovor je dosta! I dok se mogu ukazati na brojne izvore, odabrao sam jedan radi kratkoće. To su sedam pisama svetog Ignacija Antiohijskog, koje je napisao dok je bio uhićen i na putu iz Antiohije u Rim; gdje će biti pogubljen zbog svoje kršćanske vjere u rimskom Koloseumu 107. godine. Važno je napomenuti da ovih sedam slova postoji i danas.

Ignacije nije bio puki kršćanin, već nedvojbeno najcjenjeniji kršćanin svog vremena čak i više nego što je to bio papa u to vrijeme. To se štovanje temeljilo na njegovim intimnim odnosima ni s kim drugim do s apostolima Petrom, Ivanom i Pavlom, koji su ga pomogli u teološkom oblikovanju, kao i na njegovoj svetosti i položaju koji je imao kao biskup Antiohije, vodećeg središta kršćanstva, jer četrdeset godina.

U svojoj poslanici Filadelfijcima on kaže: “Pazite, dakle, da imate samo jednu euharistiju. Jer jedno je tijelo Gospodina našega Isusa Krista i jedna je čaša za pokazati naprijed jedinstvo Njegove krvi; jedan oltar; kao što je jedan biskup, zajedno sa svećenicima i đakonima, mojim suslugama.” U svom Pismu Smirnjanima, Ignacije govoreći o hereticima koji su poricali Istinsku Prisutnost, navodi: “Od Euharistije i molitve oni se drže podalje, jer ne ispovijedaju da je Euharistija tijelo našeg Spasitelja Isusa Krista.”

Iz ovih citata jasno je da je Ignacije vjerovao u Isusovu Istinsku prisutnost u Presvetom Sakramentu (što je mogao naučiti od samih apostola), a samim time i u ranu Crkvu. Štovanje koje je prva Crkva gajila Ignacija svjedoči o tome.

Osmi dokaz prilično je neobičan po tome što razmatra što sotonisti vjeruju o ovoj temi. Da, znam da bi vam to moglo biti šokantno, ali dopustite mi da objasnim. Sotonisti obožavaju Sotonu, a ne Boga. Oni mrze Boga! Oni uglavnom obožavaju Sotonu u ritualu koji se obično naziva “crna misa”. U tom ritualu oni se rugaju Bogu recitirajući latinsku misu unatrag, au svom kulminirajućem činu na neopisiv način oskvrnjuju posvećenu hostiju koju je posvetio katolički svećenik.

Sada je ključna stvar. Neće koristiti hostiju iz bilo koje druge kršćanske liturgije, samo valjano i dopušteno posvećenu hostiju od strane katoličkog svećenika. Zašto, možete pitati? Pa jednostavan odgovor je da ne žele oskrnaviti komad kruha nego samoga Boga u ovoj radnji. Ali u svojim postupcima oni implicitno svjedoče svoje uvjerenje, bez sumnje na izopačen način, da je samo u hostiji posvećenoj od strane katoličkog svećenika Isus uistinu prisutan, na valjan i dopušten način, u Presvetom Sakramentu.

Naposljetku, u evanđeoskim izvješćima upravo su demonijaci, oni opsjednuti demonima, koji su prepoznali tko je Isus prije bilo koga drugoga, čak i njegovih vlastitih apostola. „Što hoćeš od nas Isuse iz Nazareta? Jeste li nas došli uništiti? Znam tko si, Svetac Božji« (Mk 1,24).

Što nas dovodi do mog devetog i posljednjeg dokaza; Euharistijska čuda. Euharistijsko čudo najčešće uključuje promjenu izgleda posvećene hostije. Češće nego ne, središte hostije izgleda kao krvava mesnata tvar dok vanjski rub ostaje pod izgledom kruha.

Bilo je više od stotinu euharistijskih čuda koje je Crkva odobrila još iz ranog srednjeg vijeka. Pa ipak, u posljednjim se desetljećima diljem svijeta dogodilo desetak euharistijskih čuda. To se sve češće događa u vrijeme kada je vjera u stvarnu Isusovu prisutnost u Presvetom Sakramentu u opadanju. Pokušava li nebo privući našu pozornost? Mislim da da.

Radi kratkoće želio bih raspravljati o jednom takvom čudu. To se euharistijsko čudo dogodilo u župi svetog Antuna Padovanskog u Sokolki u Poljskoj 2008. Posvećena hostija pala je na pod tijekom podjele svete pričesti. Župnik je ostavio hostiju na stranu do poslije mise, a zatim je, kako Crkva propisuje, stavio hostiju u šalicu vode da se otopi. Zatim je čašu, s hostijom u njoj, stavio u sef sakristije.

Tjedan dana kasnije, otvorio je sef kako bi ispravno zbrinuo vodu s vjerojatno otopljenom hostijom u njoj. Na svoje krajnje čuđenje našao je hostiju netaknutu, ali promijenjenog izgleda. Samo središte hostije, otprilike tri osmine inča u promjeru, promijenilo se u krvavu mesnatu tvar. Ubrzo nakon toga, župnik je kontaktirao biskupa koji je nekoliko tjedana kasnije posjetio župu da se osobno uvjeri.

Nakon posjeta i nakon još nekoliko tjedana promatranja, biskup je odlučio da se dva secirana dijela hostije pošalju u dva svjetski poznata forenzička laboratorija kako bi se utvrdio sadržaj hostije. Svaki primjerak sadržavao je komad unutarnje krvave mesnate tvari kao i vanjski rub hostije koji je ostao pod izgledom kruha. Niti jedan laboratorij nije bio svjestan umiješanosti drugog.

Oba su se laboratorija vratila s identičnim rezultatima. Neovisni nalazi uključivali su sljedeće; (1) radilo se o tkivu srca osobe koja je bila teško pretučena u predjelu prsa (kao što je bio Krist), (2) krvna grupa je bila AB+ (samo pet posto svjetske populacije ima tu krvnu grupu) i ista je pronađena krvna grupa u svakom euharistijskom čudu kao i krvnoj grupi koja se nalazi na Torinskom platnu i Sudariju (Isusovo grobno platno i platno koje je prekrivalo njegovu glavu, s poštovanjem, kako se spominje u Iv 20,6-7), (3) srčano tkivo je bilo živo što je bilo doista zapanjujuće kada shvatite da ljudsko tkivo može preživjeti samo dvadeset minuta izvan tijela i to je bilo mjesecima nakon njegovog otkrića, i konačno (4) znanstvenici u tim laboratorijima nisu mogli objasniti niti su bili svjesni sve postojeće znanstvene instrumente koji bi mogli replicirati zamršeno tkanje i povezivanje krajeva vlakana srčanog tkiva s vlaknima kruha; tako zamršeno su bili isprepleteni!

Treba također uzeti u obzir nevjerojatno velike izglede da će svako euharistijsko čudo zajedno s Torinskim platnom i Sudarijem imati istu krvnu grupu AB+, koju ima samo 5% svjetske populacije, kada se shvati da su krvne grupe otkrivene tek u ranog dijela 20th stoljeća!

Dakle, eto vam ga. Devet dokaza, ili jakih argumenata, koji pojedinačno čine vrlo uvjerljiv slučaj za Istinsku prisutnost Isusa u Presvetom Sakramentu. Ali kao što sam rekao na početku, po mom mišljenju, kada se uzme u cjelini, ovih devet dokaza postoji nepobitan dokaz za ovo. Nije simbol, već samo On sam, učinjen Istinski Prisutnim u svom Tijelu, Krvi, Duši i Božanstvu.

Siguran sam da postoje i drugi dokazi, ali nadam se da će ovih devet dokaza produbiti vašu vjeru u pravu prisutnost Isusa u Presvetom Sakramentu i omogućiti vam da ga dublje štovate u njegovoj euharistijskoj prisutnosti kako ulazimo u ovo godina euharistijskog oživljavanja u našim župama.


Autor fotografije Maria Oswalt na Unsplash

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Početak euharistijskog hodočašća predstavlja početnu lekciju

Katoličke vijesti

8. svibnja: Dan “Supplica” Gospi od Pompeja

Katoličke vijesti

Povjerovati: devetnaesta nedjelja kroz godinu

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti