Tijekom istraživanja za moju knjigu Uzvišena je desnica Gospodnja: Povijest katoličkog tradicionalizma od Drugog vatikanskog sabora do Traditionis Custodes (Sophia Institute Press), shvatio sam da mnogi mladi ljudi danas ponovno otkrivaju tradiciju. Što znači ovo ponovno otkriće? Označava da Tradicija nije nešto za stare ili ekscentrične, kao što neki žele da vjerujemo, nego je vidljiv i opipljiv znak vječne mladosti Crkve – mladolikosti koju Tradicija okrepljuje i koja je, zauzvrat, okrepljuje.
Stoga se čini potrebnim identificirati tri razloga zašto mnogi mladi ljudi danas ponovno otkrivaju tradiciju, ne da bi postali “tradicionalisti”, već da bi ponovno otkrili sebe kao “tradicionalne”.
1) Tradicija je ljepota. Tradicija je iskonska i izvorna ljepota. Ona odražava onu iskonsku ljepotu koja je Bog, Splendor Paternae Gloriae, sjaj Očeve slave. Tradicija voli ljepotu i promiče je na svim poljima, od glazbe do arhitekture, od molitve do likovne umjetnosti. Mladi ljudi, sa svojim velikim kapacitetom za entuzijazam tipičnim za njihovu dob, osjećaju se duboko dirnutima kada dođu u dodir s istinskom ljepotom i dožive radost koju bih bez oklijevanja nazvala ekstazom. Veliki talijanski pisac Umberto Eco izjavio je: “U trenutku ekstaze duša je proširena, uzdignuta ljepotom koju opaža, potpuno izgubljena u objektu” (Art and Beauty in Medieval Aesthetics). Mladi su umorni od tiranije funkcionalnog i pojednostavljenog i žele ponovno piti iz čistih izvora; Talijanski filozof Marcello Veneziani s tim u vezi kaže: “Ljepotu smo smatrali mrtvim jezikom, poput latinskog i grčkog, prepuštajući monopol života korisnosti, koja je onda ekstremni izdanak instrumentalnog razuma” (Pismo Talijanima). Mladi iznova otkrivaju one časne obrede u kojima su geste odmjerene poput plesnih koraka, ljepotu liturgijskih napjeva koji nisu loša imitacija komercijalne glazbe i nauk koji je Crkva oduvijek čuvala kao dragocjeno blago.
2) Tradicija je punina značenja. Svijet stvara veliku buku, i to ne samo zbog ratova. Žele da vjerujemo da postoje nove dogme, ne više one koje je proglasio Bog, već one koje su nametnuli oni koji sada mogu pomicati sudbine čovječanstva, pokušavajući zbaciti Boga s njegovog prijestolja. Ali sve to, kad se bolje pogleda, pokazuje svoju duboku nedosljednost. Mladima je potrebna punina smisla, da daju značaj životu koji je pred njima. Tradicija je ova punina značenja; Tradicija omogućuje da se svijet posveti. Ova izjava velikog brazilskog katoličkog mislioca Plinia Corrêe de Oliveire čini se posebno prikladnom za mlade ljude: „’Želim više, želim više, želim više!’ je stalna čežnja katoličke duše. Ne samo da želim više, nego želim sve. I budući da želim sve, ne nalazim to ni u čemu, ali razum mi pokazuje da ono postoji izvan i beskonačno. Ovo je mogućnost uživanja u stvarima bez frustracija! Doista, u početku nam se sviđaju, ali onda razočaraju. Unatoč tome, oni sadrže najavu, obećanje i predokus; tek tada možemo istinski živjeti.” Katolik želi sve, kako je govorio i francuski filozof Jean Guitton, papin prijatelj, koji je nadahnuo i apologetski rad velikog talijanskog pisca Vittorija Messorija. Mladi žude za smislom, ali nažalost, danas čak i vjera kao da stvara pitanja, ali nema odgovore. Tradicija je odgovor, a mladi to znaju.
3) Tradicija je kontinuitet. Tradicija je, po definiciji, kontinuitet. Mnogi mladi ljudi shvatili su da njihova dob nije apsolut, već trenutak prijelaza, a Tradicija je znak tog tijeka od nastanka do ispunjenja. Mladost, koja se, nažalost, promiče i unutar Crkve, gdje je mladost odvojena od tijeka života, jako je podbacila. Mnogi mladi ljudi osjećaju da je dob koju žive priprema za zrelost, a Tradicija je u tome siguran putokaz jer posjeduje pedagogiju vjekova. Mladi se trebaju osjećati djecom civilizacije. Marcello Veneziani, u gore spomenutom djelu, iznosi ovo zapažanje: “Civilizacija prepoznaje prag, granicu i živicu; nikad nije bezgranična i bezoblična. Civilizaciju ne treba brkati s ‘civilizacijom’ u tehničkom smislu, koji se odnosi na sferu sredstava. Civilizacija nadilazi korisnost i ne iscrpljuje se u funkcionalnom jer je utemeljena na ljubavi prema ljepoti, redu i harmoniji, koja je kći prve dvije. Oni koji misle da je krajnji i nenadmašni stupanj jedne civilizacije globalno tržište u kombinaciji s planetarnom tehnologijom već su abdicirali od civilizacije: brkaju sunce sa solarnim pločama. Civilizacija je vizija svijeta, a ne vizualizacija na tabletu.” Stoga digitalni urođenici sada osjećaju potrebu da budu analogni, da se ponovno otkriju kao dio mreže koja se proteže kroz prostor i vrijeme, ne samo djeca povijesti, već djeca vječnog.
Bio autor: Aurelio Porfiri
Aurelio Porfiri je skladatelj, dirigent, orguljaš, pisac, učitelj i poduzetnik. Nakon što je 7 godina živio u Macau (Kina), sada se ponovno nalazi u svom rodnom gradu, Rimu (Italija). Autor je više od 60 knjiga, prevedenih na više jezika.
