Nekada sam bio (a nažalost, još uvijek sam ponekad) prilično odvratan katolik. Potaknut svojim entuzijazmom za Istinu – i želeći potvrdu svog znanja – hitno bih glasno naviještao crkvena učenja, kako drugi ljudi više ne bi živjeli u zabludi. Osobito u kulturi moralnog relativizma i okruženja “radi ono što te čini sretnim”, želja da se odmah stane na kutiju za sapunicu koja razbacuje doktrine činila mi se kao dobra stvar. Ipak, što sam više ispitivao svoj život, srce i uvijek izobilni ponos, to sam više shvaćao da sam evangelizaciju vodio na pogrešan način. Kako sam počeo sve više čitati Sveto pismo, počeo sam primjećivati kako Isus komunicira s drugim ljudima.
„Isus je obilazio sve gradove i sela, naučavajući u njihovim sinagogama, naviještajući evanđelje o kraljevstvu i liječeći svaku bolest i nemoć. Gledajući mnoštvo, srce mu se sažali nad njima jer bijahu uznemireni i napušteni,* kao ovce bez pastira.” ~Matej 9:35-36
Isusovo je srce bilo dirnut sažaljenjem. U Markovom evanđelju, kada Isus susreće bogatog mladića, saznajemo da ga je “Isus, gledajući u njega, ljubio” (Mk 10,21). Uvijek iznova vidimo da je Isus dirnut ljubavlju i sažaljenjem prema ljudima koje susreće – i on dopušta da to suosjećanje teče u interakcije koje ima. On pažljivo gleda te muškarce i žene i sluša ih.
Dok razmišljam o Isusovim djelima, osjećam se izazovom. Čak i kad su ljudi živjeli u grijehu, on nije odmah skočio na moralnog konja. Najprije ih je gledao s ljubavlju. U našoj sadašnjoj kulturi, Isusov pristup možda se u početku ne čini izazovnim – naposljetku, živimo u doba u kojem se sve vrti oko prihvaćanja i potvrđivanja. “Samo volite ljude onakvima kakvi jesu i prihvatite ih” čest je refren. Kako se usuđujemo kritizirati grešna djela! Uostalom, ne bismo li trebali biti poput Isusa koji je s ljubavlju gledao na druge?
Ipak, dok je Isus gledao na ljude s ljubavlju, suosjećanjem i sažaljenjem, nikada nije potvrdio grešne izbore i stilove života koji su ljude gurali od Boga. Priča o ženi koja je uhvaćena u preljubu (zabilježena u osmom poglavlju Ivanova evanđelja) prilično je poznata i omiljena, pa pogledajmo to na trenutak. Kada Isus susreće tu ženu, kaže li on: „Ženo, samo te želim voljeti i prihvatiti; morate raditi ono što vas čini sretnim“? Ne, on ne. Umjesto toga, Isus kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Ići, [and] od sada više ne griješi” (Iv 8,11). On gleda ženu, voli je, sluša je i poziva je da se preobrazi i promijeni svoj život.
Ovaj je ono što me stvarno izaziva dok razmišljam o Isusovim riječima i djelima. Bilo bi mi prilično lako pri susretu s drugom osobom zauzeti stav “propovijedat ću vam doktrinu jer živite u grijehu, a ja znam bolje.” Učinio sam ovo previše puta jer sam nastojao potaknuti svoj ponos i biti poznat kao osoba koja je bila ključna u obraćenju druge osobe. Također bi bilo prikladno pasti na drugi kraj spektra i prigrliti prečest stav moralnog relativizma koji preplavljuje našu kulturu.
Umjesto ovih ekstremnih pristupa, pokušavam oponašati ono što Isus radi — a to mi je teško. Više držim jezik za zubima i prvo slušam priče ljudi koje susrećem. Tražim susret s drugima otvorenog srca. Pokušavam ulaziti u razgovore bez očekivanja da ću drugu osobu uvjeriti u određeno učenje ili doktrinu. Pokušavam se usporiti i zapravo stvarati odnose i graditi mostove komunikacije s drugim ljudima. Nastojim biti otvoreniji Duhu Svetome, i dok ne odustajem od svojih uvjerenja, nastojim gledati u druge muškarce i žene s Božjom ljubavlju i suosjećanjem.
Često ne uspijevam u tome. Ponekad bih trebao brže progovoriti o svojim uvjerenjima, ali šutim. Drugi put bih vjerojatno trebao šutjeti umjesto da progovorim na prilično grub način! Ja sam nesavršen evangelizator, ali nastavit ću se moliti i nastojati dopustiti Bogu da me upotrijebi na male načine koje može.
Kredit za fotografiju: “Ljudi” MabelAmber putem Pixabaya, CCO Public Domain.
