Cijeli tekst obraćanja Njegove Eminencije Christophea kardinala Pierrea, apostolskog nuncija u Sjedinjenim Američkim Državama, Nacionalnom euharistijskom kongresu Sjedinjenih Država, Lucas Oil Stadium, Indianapolis, Indiana – 17. srpnja 2024.
Hvaljen Isus Krist!
Sretan sam što sam sa svima vama na ovom nacionalnom euharistijskom kongresu, povijesnom slavlju za ovu zemlju. Hvala vam, biskupe Cozzens, na vašem neumornom radu u vođenju ove euharistijske obnove. Hvala Timu Glemkowskom i članovima voditeljskog tima te svima koji su pomogli u pripremi ovog Kongresa. Molim se da vaš naporan rad u službi bude nagrađen utješnim susretom s Kristom tijekom ovih dana.
+ + +
Draga braćo i sestre,
Dolazim ovdje kao osobni predstavnik Svetog Oca u Sjedinjenim Državama. Kao takav, moj boravak ovdje je način da izrazim Papinu duhovnu blizinu vama i njegovo jedinstvo s vama i s ovom zemljom. Kao što uči Drugi vatikanski sabor: “Rimski prvosvećenik, kao Petrov nasljednik, trajno je i vidljivo načelo i temelj jedinstva biskupa i vjernika.”[1] Kakav je ovo dar! – da možemo biti ujedinjeni kao Crkva po našem Svetom Ocu. Istodobno, ono što nas okuplja na ovom kongresu – Sveta Euharistija – također je golem dar za jedinstvo. Kao što je rekao sveti Ivan Pavao II., “Euharistija je sakrament i izvor jedinstva Crkve”.[2]
Možda bi naša glavna molitva za ovaj euharistijski kongres trebala biti ova: Da mi, kao Crkva, možemo rasti u našem jedinstvu, tako da postanemo plodniji u našem poslanju. To je bila molitva koju je Isus uputio Ocu u noći kad je ustanovio euharistiju: „da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu u nama, da svijet bi mogao povjerovati da si me ti poslao.”[3]
Da bismo ostvarili to jedinstvo koje naš Gospodin želi da imamo, mislim da bi bilo korisno vratiti se na osnovno pitanje. (Često su najosnovnija pitanja najvažnija!) Pitanje o kojem bih želio razmisliti je sljedeće: Što je “Euharistijsko oživljavanje”? I da pitanje bude osobnije: Kako ćemo znati kada doživljavamo euharistijsko oživljavanje?
Tijekom posljednjih nekoliko godina bili smo dio izuzetno dobro organiziranog napora da se umovi i srca katolika usmjere na stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji. Uložili smo taj napor u našim župama, našim biskupijama, a sada i na nacionalnoj razini – a sve se to gradilo u svojevrsnom krešendo do sada. Na svim smo razinama vidjeli povećane prilike za klanjanje i blagoslov. Bilo je kateheza o euharistiji i, naravno, procesija. Izlažući Presveti Sakrament na štovanje i povećavajući naša djela pobožnosti, još jednom smo skrenuli pozornost na ovaj veliki Sakrament kako bismo „potaknuli“ obnovljenu vjeru, kako u našoj subraći katolicima, tako i u nama samima. Čak smo privukli i znatiželju ljudi drugih vjera.
I da budemo vrlo jasni: sve je ovo dobro!
Ali da se vratim na izvorno pitanje: Što je euharistijsko oživljavanje? Znamo da se takvo oživljavanje, iako je uvijek praćeno sakramentalnom pobožnošću, mora proširiti Iznad također i devocijske prakse. Kada smo istinski „oživljeni“ Euharistijom, tada nas naš susret s Kristovom stvarnom prisutnošću u sakramentu otvara susretu s Njim u ostatku života. To znači vidjeti Ga posvuda idemo. To znači susret s Njim u interakcijama koje imamo s drugima. Ne samo da je prisutan u našoj obitelji, prijateljima i zajednicama; ali On je također prisutan u našim susretima s ljudima od kojih bismo se inače smatrali “odvojenima”. To može uključivati ljude iz druge ekonomske klase ili rase, ljude koji izazivaju naš način razmišljanja i ljude čija je perspektiva utemeljena na iskustvima koja se uvelike razlikuju od naših. Kada susrećemo takve ljude – i kada nas natjecateljska logika svijeta tjera da postanemo obrambeni – Krist je prisutan kao most. Krist, prvorođenac svega stvorenoga, želi biti most između ljudi koji su članovi iste ljudske obitelji: ljudi koji su djeca istog Oca na nebu i čija je sudbina da budu ujedinjeni u ljubavi unutar istog vječnog kućanstva. Ako doživljavamo istinsko “euharistijsko oživljavanje”, tada će jedan od znakova biti veći pokret s naše strane za izgradnju mostova jedinstva.
Zašto nas naše bavljenje Euharistijom tjera prema jedinstvu? Jer, kada slavimo Euharistiju, doživljavamo Onoga koji je sagradio prvi most, koji je prešao daljinu i postao jedno s nama, čak i kad smo bili odvojeni od Njega. To je Onaj koji je s nama, čineći se prisutnim u složenim, ali konkretnim stvarnostima našeg svakodnevnog života. I tako, vjerovati u stvarnu Kristovu prisutnost ne znači samo reći: U ovim oblicima kruha i vina su Njegovo tijelo, krv, duša i božanstvo. Naravno da je to istina! Ali Krist je također prisutan u skupštini svog vjernog naroda. Ne samo to, već je prisutan ljudima koji se bore povezati s Njim zbog rana, straha ili grijeha. Trebamo biti s njim, pratiti takve ljude i pomagati im da iskuse stvarnu prisutnost Kristove ljubavi.
Klanjanje je bitno za naš odnos s Kristom – ali važno je da ga tako tretiramo: kao a odnos. Kad bismo u činu euharistijskog klanjanja gledali na sakrament samo kao na “predmet” kojemu se treba diviti, tada bismo ostali, tako reći, “na vani”. Do obožavati Krist je da odnositi se njemu. Papa Benedikt je objasnio:
“Latinska riječ za klanjanje je ad-oratio – kontakt usta na usta, poljubac, zagrljaj, a time i ljubav. Pokornost postaje jedinstvo, jer onaj kome se pokoravamo je Ljubav. Na taj način podložnost dobiva smisao, jer nam ništa ne nameće izvana, već nas oslobađa duboko u sebi.”[4]
Odnoseći se prema Kristu na ovaj način kroz klanjanje, također se možemo odnositi prema drugi na način koji poštuje Božju prisutnost u njima.
To je, dakle, ono što znači živjeti istinski “euharistijskim životom”. Klanjanje se prelijeva u naš svakodnevni život: naš život odnosa prema drugima, naš način gledanja na druge. Kad smo zapravo oživljena Euharistijom – recimo, transformiran po euharistiji – ne ostajemo isti kakvi smo bili. (Ako ostanemo isti, onda se moramo zapitati jesmo li zaista primljeno Njega!) Kada primimo Krista, ne samo izvana i djelomično, već iznutra i potpuno, tada počinjemo vidjeti drugačije. Vidimo Kristovim očima; vidimo stvarnost Njegovim očima. Mi mislimo drugačije, jer, kako kaže sveti Pavao, „imamo Kristov um“.[5]
Euharistijsko oživljavanje, dakle, mora uključivati pastoralno obraćenje. Problemi s kojima se mora suočiti naša misija evangelizacije nisu problemi koje možemo sami riješiti. Kako se nositi sa suvremenošću, kako voljeti drugačije mislećeg, kako prevladati podjele i kako se suočiti s patnjom: to nisu problemi s ljudskim rješenjima. Samo je Božja sila ta koja može izliječiti podjele, iskupiti patnju i reći spasonosnu riječ onima koji su zarobljeni prijevarom. Božja snaga dolazi nam u Euharistiji. Ali ne možemo biti predstavnici Božje moći ako inzistiramo na tome da vidimo isto, mislimo isto i kontroliramo Božje darove. Moramo se prepustiti Božjem Duhu i ići kamo Duh vodi.
Molimo svi za pravi euharistijski preporod. Neka nam ovo probuđenje otvori oči za načine na koje Krist živi i djeluje u stvarnosti pred nama, i neka nas potakne da mu se pridružimo u njegovom djelu. Potičem vas, tijekom vašeg klanjanja ovih dana, da dopustite Gospodinu da vam otkrije sva mjesta otpora. Često se opiremo Kristovom djelu kada se bojimo otpustiti vlastito razumijevanje i kontrolu – bojimo se dopustiti da Njegova mudrost i moć vode. Ali odustajanjem od našeg oslanjanja na vlastite izvjesnosti, planove ili planove, možemo slijediti kamo Bog vodi; i On je jedini koji nas može odvesti u novi život. Slijedeći ga, možemo postati pravi apostoli njegova Kraljevstva.
[1] II. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium21. studenog 1964., 23.
[2] Papa sv. Ivan Pavao II., Opća audijencija, 8. studenog 2000., 1.
[3] Ivan 17:21.
[4] Papa Benedikt XVI., Homilija u povodu XX. Svjetskog dana mladih, Köln, Njemačka, 21. kolovoza 2005.
[5] 1 Korinćanima 2:16.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
