Deset godina nakon razaranja koje je ISIS prouzročio u povijesnoj regiji Gornje Mezopotamije, kaldejski nadbiskup Mosula govori za Vatican News o opreznoj ponovnoj izgradnji povjerenja među stanovnicima regije.
Od Delphine Allaire
U lipnju 2014. Mosul i područje nizine Nineveh u sjevernom Iraku osvojili su takozvani Islamska država. Teroristi su za sobom ostavili trag razaranja, a četvrtina stanovništva, prvenstveno kršćana i jezida, pobjegla je iz grada.
Sjećanje ostaje bolno unatoč oslobođenju grada tri godine kasnije. Desetljeće kasnije, borba nije u potpunosti gotova za stanovnike regije.
Međutim, unatoč dugotrajnim strahovima, neki se stanovnici vraćaju. Kaldejski nadbiskup Mosula, koji je u ožujku 2021. prvi put u povijesti poželio dobrodošlicu papi u grad, govorio je za Vatican News o oživljavanju nade u ovom mezopotamskom gradu, povijesnom simbolu mira i suživota, na raskrižju kultura i religije.
Intervju s nadbiskupom Michaelom Najeebom, kaldejskim nadbiskupom Mosula (Irak)
P: Deset godina kasnije, koje su ostale rane i ožiljci bitke za Mosul?
O: Od oslobađanja nizina Nineve od džihadista, povratak kršćanskih obitelji u Mosul ostaje oprezan, iako je prilično značajan u nizinama Nineveh. Ova je katastrofa pogodila sve stanovnike, ne samo kršćane. Oni koji su ostali u Mosulu tijekom razdoblja ISIS-a također su platili visoku cijenu.
Danas se događa prava promjena. Oslobođenjem se počelo lakše disati, obnovljena je infrastruktura Mosula i Ninivske ravnice, red na ulicama, gradnja i što je najvažnije sigurnost. Ljudi mogu hodati u ponoć, u dva ili tri ujutro bez problema. Nema silnog kriminala. Općenito postoje mali problemi oko Mosula, ali oni ostaju manji. Nedostatak posla je gorući. Zbog nezaposlenosti i bez prihoda, mnogi se ljudi okreću nasilju. Još uvijek žalimo za ideološkim ostacima.
Što sprječava povratak obitelji?
Prepreke su brojne, ali prvenstveno je riječ o financijskom pitanju. Ljudi su izgubili gotovo sve. Bili su goli kad su bili prisiljeni napustiti Mosul i nizine Nineveh, noseći samo minimalnu odjeću. Sve što su imali je opljačkano. Ti ljudi moraju početi od nule.
Unatoč svom napretku u sigurnosti i infrastrukturi, ljudi su i dalje zabrinuti i neodlučni. Dijele svoju nesigurnost sa mnom: “Nadbiskupe, ne možemo se vratiti u Mosul ili Ninivsku ravnicu bez jamstava.” Ipak, nitko ne može dati jamstva. Čak ni Crkva, koja je također izgubila sve. Obitelji ne mogu ponovno ulagati u društvo bez potpore, posebice države.
Vlada je tek počela stidljivo obnavljati neke crkve i kuće, malo nadoknađujući, ali to ostaje nedovoljno. Oslanjali smo se od samog početka, od oslobađanja ravnice Nineveh, na francuske nevladine organizacije poput L’Œuvre d’Orienta, europske ili američke poput USAID-a, da podupru i stanovništvo i obnovu domova, pomažući u radu.
Osim financijske, prepreka leži u nedostatku povjerenja u budućnost. Neki ljudi kažu da ako su se prvi put uspjeli spasiti s djecom i bez ikakvih materijalnih dobara, tko će jamčiti da ovaj put neće izgubiti svoju djecu?
Kakva duhovna i pastoralna vitalnost izranja iz ruševina jednog društva?
Drvo se ne može spasiti bez korijena. Korijeni daju život. U jednom našem kaldejskom selu, poznatom po vinogradima, udaljenom tridesetak kilometara od Mosula, nakon oslobođenja krajem 2016. godine više nije bilo života. Sve plantaže i kuće su spaljene. Žar je još uvijek tinjao. Polje ruševina, bez ptica, pčela, bez flore i faune. Sve je bilo mrtvo. Danas je selo obnovljeno; ima drveća, vinograda, kuća i dućana. Život se vraća.
Primijetio sam da je vjera, čak i među djecom, odraslima i tinejdžerima, ojačala i porasla. Pastoralne aktivnosti iznimno su porasle zahvaljujući nevladinim organizacijama koje su također podupirale duhovni i pastoralni život. To je znak nade za protekle četiri godine.
Zajedno slavimo i muslimanske praznike. Više ne razmišljamo u etiketama i kategorijama kao prije, u danima ISIS-a ili Al-Qaide: “Ovo je kršćanin, ovo je musliman, ovo je Jezid.” Svi žive u bratstvu uz međusobno poštovanje.
U četiri godine koliko sam stacioniran u Mosulu, nikada nismo čuli da su naši muslimanski susjedi nanijeli bilo kakvu štetu. Naprotiv, čak ni u džamijama petkom kada propovijedaju više nema riječi koje nas bole ili ponižavaju poput “nevjernici”, “mnogošci”, “ljudi koji ne poštuju zakon”, “svi će kršćani ići u pakao”. koristi se. Zakonom se osuđuju oni koji nanose štetu kršćanima.
Vlada je “oslobodila” čak i kuće u kojima žive pripadnici Al-Qaide ili ISIS-a i njihovi pristaše. Povjerenje se postupno vraća. Uostalom, baština i umjetnost nas spajaju. Mladi ljudi značajno doprinose. Sade drveće na ulicama, volonteri čiste ulice Nije sve tako ružičasto u nekim glavama.
Nakon Pape, nakon njegovog povijesnog putovanja 2021., koje male korake vidite u međuvjerskom dijalogu s muslimanima?
Na istoku je to uvijek monolog (smijeh). Onaj koji govori, a koga drugi moraju slušati, općenito je najjači. Riječ “dijalog” više je kartezijanski europski koncept. Ovdje smo navikli na najjače: dominantna religija mora govoriti, drugi moraju šutjeti ili barem slušati, dajući svoje mišljenje, a da ono nije izravno suprotstavljeno dominantnoj. Državna vjera je islam i točka. Unatoč tome, dolazi do međusobnih posjeta, susreta, ponekad čak i do šala između nas, mula, biskupa i svećenika, bez uvrede jedni drugima. Možemo reći jedni drugima istinu i podijeliti svoje ideje bez da netko izvadi pištolj ili kalašnjikov. Postoji ta otvorenost jer zakon kažnjava one koji štete drugima. To smeta ekstremistima. Naravno, pravi dijalog koji bi mijenjao pojmove i načine življenja ne postoji. Na primjer, nema vjerske slobode kao u Europi ili čak u Libanonu, koji je mnogo napredniji od drugih arapskih zemalja u pogledu vjerskih sloboda i izražavanja.
Može li se Mosul ponovno povezati sa svojim povijesnim pozivom na mir i vjerski suživot?
Mosul je Jonin grad, grad koji je svijetu dao mnoge proroke. Danas se mnogi muslimani, kršćani, jezidi, šabaci vraćaju vlastitoj povijesti kako bi je pokazali. Asirologija se u jezičnom, povijesnom, arhitektonskom smislu vraća u prvi plan. Na primjer, počele su se obnavljati zidine Ninive. Mlade ljude na sveučilištu privlače simboli asirskog i babilonskog carstva, slike ove drevne Mezopotamije, kolijevke pisma i čovječanstva. To se lijepo očituje kroz umjetnost, spomenike i urbanizam. Vraćaju se kipovi na ulice, opet se priča o kralju Nabukodonozoru, što je prije neko vrijeme bilo nezamislivo zbog optužbi za idolopoklonstvo.
Vidimo sve manje ljudi ideološki zatvorenih. Hodam ulicama u svom crveno-crnom nadbiskupskom ruhu, ljudi me pozdravljaju, pijemo čaj, slobodno razgovaramo bez ikakvog ponižavanja i nasilja.
Kako objašnjavate ovaj značajan napredak u dijalogu i bratstvu?
“Kad vidiš smrt, prihvaćaš zlo ili bolest”, kaže jedna naša poslovica. Ljudi su vidjeli toliko zla u djelima ISIS-a, čak i protiv samog islama, a islam je platio visoku cijenu zbog ovih zločinaca, da postoji povratak čovječanstvu. Posjet Svetog Oca nije nevezan uz to. Papin posjet Mosulu razbio je predrasude prema kršćanima. Vidjeli smo tisuće male djece, odraslih, studenata, na ulicama sa zastavom Vatikana i Iraka, bilo je vrlo dirljivo. Ljudi su Papu gađali slatkišima, njegov automobil. Nitko nije zaboravio ovaj posjet. Grad je bio toliko pripremljen, asfaltiran i njegovan za papin posjet da ljudi kažu kako se nadaju da će papa doći svake godine da nas potakne na bolji rad. Drugi priželjkuju predsjednika poput pape za Irak.
To je uvelike promijenilo mentalitete, čak i na terenu, još uvijek nam je potrebna solidarnost jer je mnogo infrastrukture srušeno. Pozivam vlade i nevladine organizacije da ne zaborave Irak usred svih svjetskih sukoba, pa makar tu bili i Ukrajina, Palestina, Sveta zemlja, Jemen…
Gore navedeni je engleski prijevod intervjua vođenog na francuskom. Možete pronaći francuski tekst, kao i audio zapis, ovdje.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
