Prije nekog vremena, dok sam predavao na Katoličkom sveučilištu, bio sam član upravnog odbora. Cilj nam je bio utvrditi dnevni red za sljedeću sjednicu Vijeća fakulteta. Mislio sam da bi bilo prikladno započeti nadolazeće sastanke molitvom. Moj kolega u komisiji oštro se protivio toj ideji. Mislio je da bi to bilo “uvredljivo”. Kao ateist, smatrao je uvredljivim sve što je u suprotnosti s njegovim nevjerovanjem i stoga treba spriječiti početak susreta molitvom u katoličkoj ustanovi. Papa Benedikt je primijetio da “Postoje oni koji tvrde da bi javno slavlje blagdana kao što je Božić trebalo biti obeshrabreno, u upitnom uvjerenju da bi to moglo nekako uvrijediti one koji pripadaju drugim religijama ili nikome.” Moj je partner, bojim se, bio jedan od “onih”.
Ovaj događaj podsjeća na dvije stvari. Prvo, kako se danas lako uvrijediti. Čovjek se gotovo osjeća dužnim biti uvrijeđen kao način potvrđivanja svoje individualnosti. Druga stvar je da je sada moderno biti uvrijeđen. Tvrdnjom da ga vrijeđaju stvari koje nisu same po sebi uvredljive, dobivate ohrabrenje i odobravanje društva. “Uvrijeđena” osoba obično očekuje ispriku: “Žao mi je što sam te uvrijedio, molim te oprosti mi.” Rijetko, možda nikad, netko kaže: “Neću se ispričati za nešto što nije nimalo uvredljivo.” Zarobljeni smo novim bontonom i poslušno slijedimo pravila.
Jednom drugom prilikom, kada sam govorio u New Havenu, Connecticut, kako bih izbjegao optužbe da sam uvredljiv, pažljivo sam upotrijebio raznolik niz ljudi koje sam citirao: jednog muškarca, jednu ženu i glumačku postavu iz Zvjezdanih staza. Nakon mog govora, prišla mi je jedna ljutita žena i izgrdila me što sam u svom govoru koristio “ženu kao simbol”. Druga žena, koja je bila otpornija na napade, prišla mi je i rekla, aludirajući na prvu ženu, “Ona je idiot.”
Danas se čini da svatko svakoga vrijeđa. Moralna očekivanja su toliko visoka da gotovo sve što bi osoba rekla ili učinila izaziva uvredu.
Jedan se čovjek u Quebecu uvrijedio jer je njegov društveni klub započinjao svoje sastanke molitvom. Tužio ga je i dobio 25.000 dolara. Ima novca u uvrijeđenosti.
Unatoč činjenici da je uvrijeđenost pandemija, čini se da nitko ne mari za uvrijediti Boga. U Confiteoru kažemo “O moj Bože, od srca mi je žao što sam te uvrijedio.” Ovo je pojačano kasnije u molitvi kada pokajnik kaže: “Prezirem sve svoje grijehe jer se bojim gubitka neba i boli pakla, ali najviše zato što vrijeđaju tebe, Bože moj.” Očito, Boga treba častiti, a ne vrijeđati.
Ali, možemo se pitati, što znači uvrijediti Boga? Treba li Bog doista naše isprike?
Neki uobičajeni izrazi koje nemamo problema u razumijevanju mogu biti od pomoći. Kad upoznamo doista izvanrednu osobu, mogli bismo reći: “Ti si na čast svojim roditeljima.” Za osobu se može reći da je na čast svojoj vojnoj jedinici. Ne želi nečastan otpust. U oba ova slučaja, osoba odražava vrijednosti svojih nadređenih. Ono što je naučio primijenio je u praksi, što je i trebao činiti. Također, osoba bi trebala željeti odati počast instituciji koja mu je dodijelila diplomu. Ne bi trebao htjeti ukaljati njegovo ime skandaloznim životom. Mi predstavljamo one koji su nas formirali. Svima njima želimo biti na čast. Ali još više trebamo željeti da budemo na čast Bogu koji nas je prvi oblikovao.
Bog je naš Otac. On od nas očekuje da budemo, koliko god možemo, poput Njega. Uostalom, stvoreni smo na Njegovu sliku i priliku. Boga poštujemo kada Mu sličimo u svojim djelima, kada se ponašamo na “božanstven” način. “Slava Božja”, rekao je sveti Irenej, “je čovjek potpuno živ”. Mi ga obeščašćujemo ili ga “vrijeđamo” kada činimo suprotno. Osoba sramoti svoje roditelje kada se loše ponaša.
Zastrašujuća je i užasna stvar dati vam divne prilike i onda ih odbaciti kao da nemaju nikakvu vrijednost. To je, u prvom smislu, izraz nezahvalnosti. Ali više od toga, to je uvreda Stvoritelju. I to je uvreda, ovo obeščašćenje, to je način na koji vrijeđamo Boga.
Ne bih trebao biti posebno osjetljiv na to da me drugi uvrijede, koliko bih trebao biti zabrinut da ću uvrijediti svog Stvoritelja. Čovjek ne vrijeđa najboljeg prijatelja.
Važno je napomenuti da postoji bitna razlika između isprike i priznanja. Nije dovoljno ispričati se što smo uvrijedili Boga, moramo tražiti oproštenje. Ispričavamo se za beznačajne nezgode, poput prolijevanja mlijeka ili kašnjenja pet minuta na sastanak. Kada ispovijedamo grijeh, što nije beznačajna stvar, naša tuga mora biti iskrena, popraćena namjerom da popravimo svoj život. Ljudi koje je lako uvrijediti predstavljaju se kao mali bogovi koji zahtijevaju odanost koju ne jamče.
Ne vrijeđajmo Boga, Darovatelja života. Podnesimo dostojanstveno i s određenom mjerom tolerancije trivijalne prijestupe koji nam se mogu dogoditi. Društveni odnosi zahtijevaju bonton; Bog traži našu ljubav.
Slika: Izgon Adama i Eve iz raja, 1791., Benjamin West, Zbirka Everett.
