Danas Isus govori svojim učenicima da postoji prazan strah i dostojan strah. Kako će znati razliku?
Evanđelje (Pročitaj Mt 10,26-33)
Deseto poglavlje Matejeva evanđelja počinje Isusovim pozivom dvanaestorice apostola. Zatim ih šalje da propovijedaju Radosnu vijest kojoj će ih poučiti. Daje im detaljne upute za njihovu misiju, govoreći im kamo da idu, što da govore, što da rade i, umjesto očekivanog, što ne ponijeti sa sobom. On im također daje ozbiljno upozorenje, koje ih je moralo malo potresti: “Evo, šaljem vas kao ovce među vukove” (vidi stih 16). On opisuje ozbiljno protivljenje s kojim će se suočiti kao nositelji Njegove poruke, čak i unutar vlastitih obitelji. Međutim, On ih umiruje ovim obećanjem: “… ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti; jer ono što ćete reći bit će vam dano u onaj čas; jer niste vi ti koji govorite nego Duh Očev koji govori kroz vas (vidi stihove 19-20). Bi li to bilo dovoljno da ublaži njihove strahove? Današnje čitanje govori nam više.
Prvo, Isus govori apostolima da se “nikoga ne boje”. On im dalje pomaže da izbjegnu strah koji može proizaći iz sumnje u istinitost poruke koju će propovijedati. Snažno protivljenje može nas natjerati da posumnjamo da je Evanđelje (koje je doista nečuvena poruka u svakom smislu te riječi) zapravo ono što ljudi trebaju čuti. Kako bi Dvanaestorica, mala, otrcana skupina putujućih učenika, mogla imati dovoljno povjerenja u svog putujućeg rabina da ih podrži tijekom vremena otpora, ismijavanja, pa čak i nasilja kada su prenosili Njegovu riječ? On im kaže: “Ništa nije tajno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati” (stih 26). Ovo je obećanje koje treba ohrabriti apostole. On zna da će evanđeosku poruku koju će im dati, u relativnoj tišini i tajnosti, jednog dana morati hrabro objaviti svijetu koji u to ne želi vjerovati. Isus im daje jamstvo da bez obzira na to koliko su ljudi skeptični prema njihovoj poruci spasenja koja počiva na vjeri u Čovjeka koji se vratio iz smrti, jednog dana njegova će istina biti kristalno jasna (i obožavana kao slavna od strane) cijelog svemira. Apostoli jednostavno trebaju strpljenje i ustrajnost. I mi također.
Zatim Isus govori o strahu koji dolazi od tjelesnog progona: “I ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti” (r. 28). Ovo je možda strah jači od straha koji proizlazi iz sumnje. Strah od fizičke patnje instinktivan je u nama i duboko je prisutan. Međutim, Isus objašnjava da je moć njihovih protivnika nad njima samo privremena i fizička, koliko god se činilo grubom i konačnom. Dakle, ovaj strah, zajedno sa strahom od sumnje, u biti je prazan. Ne može imati zadnju riječ. Međutim, postoji još jedan strah, koji je vrijedan. Što je?
Isus im govori: “… bojte se onoga koji može uništiti i dušu i tijelo u Geheni” (stih 28b). Tko ima takvu moć? Neki bi rekli Sotona, iako je njegovu moć nad nama ograničio sam Bog. U konačnici je naš vlastiti izbor hoćemo li se oduprijeti ili prihvatiti korupciju koju nam nudi prerušenu kao zadovoljavajući put do sreće. Ako mu damo uporište u našim životima, sigurno nas može odvesti u uništenje, jer to je oduvijek bio njegov cilj (vidi Post 3,1-7). Trebali bismo, stoga, stalno biti oprezni na njegovu lažnu mržnju prema nama (vidi Efežanima 6:1-11; Jak 4:7; 1 Pet 5:8-10) i nikad ga ne podcjenjivati niti precjenjivati svoju vlastitu smrtnu snagu protiv njega. U tom smislu, “strah” od Sotone znači informiranu budnost protiv velike štete koju nam ovaj neprijatelj može učiniti ako mu dopustimo.
Ove riječi također možemo vidjeti kao podsjetnik da se “bojimo” Boga, koji je u konačnici jedini na zemlji ili na nebu koji ima moć nad našom vječnom sudbinom. Primijetite da je i ovdje naš osobni izbor faktor u onome što će biti s nama. Isus kaže Dvanaestorici da njihov nebeski Otac zna sve to se događa u svijetu. Niti sićušni, beznačajni vrabac ne umire bez Očeva znanja. Moramo se zapitati što su apostoli rekli o toj izjavi. Je li im se to činilo kao divlja hiperbola? Ako je tako, njegove sljedeće riječi su ih sigurno gurnule preko vrha: “I sve su vlasi na vašem čulu izbrojene.” Što bi još Isus mogao reći da im da veliko pouzdanje u Božju ljubav i brigu za njih? Nije želio da se boje opasnosti od bilo koga; Želio je da imaju hrabrosti učiniti ono što je tražio od njih. Ipak, podsjetio ih je da će njihov osobni odgovor Njemu biti taj koji će odrediti njihovu budućnost: „Svakog tko mene prizna pred drugima, priznat ću i ja pred svojim nebeskim Ocem. Ali tko mene zaniječe pred drugima, zanijekat ću ga i ja pred Ocem svojim nebeskim” (stihovi 23-33). „Bojati se“ Boga i djelovati primjereno, s razumijevanjem naše odgovornosti prema Njemu i Njegovog prava da pravedno postupa s onim što sami odaberemo je drugo moguće tumačenje Isusovog upozorenja da se „bojite onoga koji može uništiti i dušu i tijelo u geheni.”
U konačnici, ove riječi sadrže i utjehu, ali i upozorenje. Ovo cistercitsko pjevanje to dobro kaže: “Pobjednička ljubav kliče na četiri vjetra. Vi koji slijedite Isusa, ne bojte se onoga što vodi u smrt, nego se bojte prepustiti strahu.”
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da ne ustuknem u strahu pred sjenama. Čak me i vrabac može podsjetiti na ono što je stvarno.
Prvo čitanje (Pročitaj Jr 20,10-13)
Prorok Jeremija bio je jedan od onih koji je dobro poznavao protivljenje s kojim će se neizbježno suočiti oni koji govore Božje riječi. Jeremija i njegove riječi bile su omražene u njegovo vrijeme, jer je imao nezavidnu zadaću reći Židovima da će Božja pravedna osuda za njihovu nevjernost saveza upravo pasti na njih na katastrofalan način. Jeremija je znao da ga njegovi neprijatelji jedva čekaju ušutkati. Koliko god to moralo biti zastrašujuće, našao je hrabrost u Gospodinovoj blizini: “Ali Gospodin je sa mnom, kao moćni prvak: moji progonitelji posrnut će, neće pobijediti.” Upravo je takvu hrabrost Isus imao kad je bio suočen s ubojitim protivljenjem i hrabrosti koju je poticao na svoje apostole. Jeremija ne samo da je mogao nastaviti djelo svog proroka, već je usred toga mogao pjevati: “Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina, jer izbavio je život siromaha iz vlasti bezbožnika!” Ovo je uistinu neustrašiva vjera.
Mogući odgovor: Oče, pjevanje Tvoje hvale savršen je protuotrov za strah.
Psalam (Pročitaj Ps. 69:8-10, 14, 17, 33-35)
Psalmist je opisao sudbinu onih koji neustrašivo stoje uz Boga, obuzeti svojom revnošću za njegovu kuću. Ovdje imamo proročansku predsliku Isusa, koji je također navukao gnjev svoje braće, Židova, usuđujući se očistiti Hram i optuživši ih da su ga oskvrnili svojom religioznošću bez poštovanja. Psalmist zaziva Božju pomoć: “Gospodine, u svojoj velikoj ljubavi, usliši me.” Zasigurno bi apostoli trebali slijediti njegov primjer kada bi krenuli u svoju misiju propovijedanja Evanđelja do kraja svijeta – više puta. Psalmist je uvjeren u Božju dobrotu prema onome tko je u očajničkoj potrebi: “Jer Jahve čuje siromahe, i svoje u ropstvu ne prezire.” Baš kao što je Jeremija imao vjere pjevati hvalu Bogu usred velikog progonstva, tako se i psalmistu razvezao jezik kada su ga vrijeđali i tretirali ga kao izopćenika: “Neka ga hvale nebesa i zemlja, mora i sve što se miče u njima!”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Rim 5,12-15)
Pavlova poslanica Rimljanima najteološkija je od svih njegovih poslanica. Od početka do kraja, on na jasan, sustavan način iznosi tko je Bog, tko je čovjek, problem koji je čovjek sam sebi stvorio i kako ga je Bog riješio. U praktičnom dijelu poslanice (posljednjih nekoliko poglavlja) sveti Pavao objašnjava kako treba živjeti osoba koja je popravljena Božjom milošću. Današnje čitanje dotiče se dviju istina koje proširuju naše razumijevanje Isusova poučavanja u Evanđelju da se ne bojimo progonstva i da računamo na veliku Božju ljubav prema nama koja će nas moći učiniti ono što On od nas traži.
Prvo nam sveti Pavao daje objašnjenje zašto je Božja poruka čovjeku uvijek izazivala otpor: “Po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet i po grijehu smrt.” Grijeh koji smo naslijedili od naših praroditelja je taj koji iskrivljuje našu viziju Boga, čineći ga neprijateljem, a ne Ocem punim ljubavi. Grijeh nas tjera da ušutkamo Boga progoneći Njegove glasnike. Zatim nas sveti Pavao podsjeća na veličanstvenu Božju ljubav prema Njegovoj grešnoj ljudskoj djeci. Kaže nam da je jedan Adamov čin sve nas okaljao grijehom i smrću, ali je Isusov požrtvovni život učinio da milost poteče na sve nas. Zato je Isus mogao reći u Evanđelju: “… ne bojte se [of persecution]; vrijediš više od mnogih vrabaca.”
Mogući odgovor: Oče, pokazao si svoju ljubav prema nama, svojoj buntovnoj djeci, ne tako što si se osvetio, već tako što si nas obasuo milošću. Kako se strah čini glupim!
Autor fotografije Simone Pellegrini na Unsplash
