Danas Petar pita Isusa koliko puta mora oprostiti bratu koji sagriješi protiv njega. Isus mu je rekao da zaboravi matematiku. Zašto?
Evanđelje (Pročitaj Mt 18,21-35)
U Evanđelju prošle nedjelje, Isus je uputio apostole kako se nositi s problemima koji bi se pojavili u Njegovoj Crkvi kada bi brat zgriješio protiv brata. Danas Petar postavlja pitanje koje zadire u srž onoga što Isusovo učenje čini tako teškim: Koliko puta moram oprostiti bratu koji stalno griješi protiv mene? Kakvo iskreno pitanje! Peter želi ograničiti opraštanje, jer kao što dobro znamo, ništa nas ne ljuti, frustrira ili gadi više od toga da nas netko uvijek iznova vrijeđa istom uvredom. Sve što imamo na putu strpljenja, suosjećanja ili tolerancije u potpunosti se troši na ponovljene prijestupnike u našim životima. Dok Petar sluša Isusa kako opisuje dug, dugotrajan proces ispravljanja grešnika (pročitaj Mt 18,15-20), želi se pobrinuti da se prema grešniku ne postupa preblago. Sedam “drugih” prilika čini se dovoljno, sedam je broj koji je Židovima predstavljao puninu. Je li bio spreman na odgovor?
“Kažem vam, ne sedam puta, nego sedamdeset sedam puta.” Je li Peteru palo srce? “Sedamdeset i sedam puta” bio je Isusov način na koji je rekao: “Nemojte se mučiti brojanjem.” Što? Kako je to u suprotnosti s ljudskom prirodom! U nama se diže toliko prigovora: “Nije pošteno! Što sam ja, otirač? Kako ovo može biti dobro za bilo koga?” Isus zna koliko nam je strana takva vrsta oprosta, pa prispodobom ilustrira zašto je ono potrebno u kraljevstvu nebeskom koje gradi na zemlji, svojoj Crkvi.
Kralj je podmirivao dugove koje su mu dugovali njegovi sluge. Prvi dužnik koji se pojavio pred njim bio je onaj koji mu je dugovao “ogromnu svotu”. Točnije, iznos je bio “deset tisuća talenata”, što predstavlja oko 2700 godinevrijedan rada. Bio je to dug koji se nikada nije mogao otplatiti tijekom čitavog života sluge, pa kralj od njega traži cijeli život: „njegov je gospodar naredio da ga se proda, zajedno s njegovom ženom, njegovom djecom i svom imovinom, uz plaćanje dug.” Dug sluge bio je toliki da je morao izgubiti sve, bez nade da će ga se ikada osloboditi.
Shvativši u kakvoj se nevolji nalazi, sluga pada ničice pred kraljem, odajući mu poštovanje i moli za strpljenje (zanimljivo, ne za milost). Također daje nepromišljeno obećanje: “Vratit ću vam u cijelosti.” Ovaj odgovor sluge, njegova prividna poniznost i želja da ispravi stvari, samo ako kralj bude strpljiv, potaknuli su kralja na samilost. On ga je “pustio” i “oprostio mu kredit”. Nije smanjen na podnošljivu veličinu, niti je sluga bio zatvoren nakratko kako bi ga naučio lekciju. U nevjerojatnom činu milosrđa, a ne strpljenja, kralj je sve zbrisao. Sluga je imao novi početak u životu, potpuno oslobođen dugova.
Dok čitamo dalje, sami možemo vidjeti koliko je neprikladno skandalozno bilo za ovog slugu napasti kolegu koji mu je dugovao mnogo manje od duga koji mu je oprošten. “Manji iznos” iznosio je oko tri mjesečne plaće, koji se lako vraća ako kolega sluga ima strpljenja koje je tražio. Sluga kome je oprošteno odbio je i strpao svog suslugu u zatvor za nadoknadu. Vijest o tome stigla je do kralja, a sluga kome je oprošteno morao se odreći svega što je dobio zahvaljujući kraljevoj milosti. Isus završava ovu priču svečanim upozorenjem: “Tako će Otac moj nebeski učiniti s vama ako svaki od vas ne oprosti od srca svome bratu.”
Iz ovoga razumijemo da nam je naš Nebeski Otac oprostio mnogo više nego što ćemo mi ikada morati oprostiti bilo kome tko zgriješi protiv nas. Ako, na kraju našeg života, nismo oprostili onima “dužnicima protiv nas”, kako kažemo u Oče naš, onda se pokazujemo kao stranci u kraljevstvu nebeskom i nezainteresirani za život u njegovu svjetlu. U prenaglašenoj dramatici prispodobe možemo vidjeti kako izgleda tvrdoća srca i konačnu cijenu koju ćemo za to platiti. Čak i povremeno čitanje ove prispodobe trebalo bi nas upozoriti da slijedimo Isusov savjet i odbacimo svoje kalkulatore oprosta. Koliko god nam je potrebno Božje oproštenje naših grijeha postaje mjera toga koliko ga moramo ponuditi drugima.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, sigurno mi treba tvoja pomoć da prestanem brojati kada opraštam drugima.
Prvo čitanje (Pročitaj Sirah 27,30-28,7)
Knjiga Sirahova je knjiga hebrejske mudrosti, vjerojatno napisana oko 200.-175. pr. Kr. Lako možemo vidjeti koliko se ove mudrosti pojavljuje u onome što je Isus poučio svoje učenike o opraštanju: „Oprosti nepravdu bližnjemu; onda kad budete molili, grijesi će vam biti oprošteni.” I prije Isusova pojavljivanja Židovi su znali da tko treba Božje milosrđe ne može odbiti onoga koji ga treba od njega. Dakle, Isusovo učenje nije bilo novo, ali što bio je novi je bio spektakl Križa. U svojoj muci Isus je zauvijek dokazao koliko ga je koštalo Božje oproštenje grijeha; Dragovoljno je platio cijenu. Njegova demonstracija opraštanja punog ljubavi zasjenjuje sve što se od nas traži grijesima drugih. Nadalje, dar Njegovog vlastitog Duha sada nam omogućuje da „mislimo na zapovijedi, ne mrzimo [our] susjed; sjećaj se zavjeta Svevišnjega, a ne obaziri se na pogreške.”
Mogući odgovor: Oče nebeski, oprosti mi što tako lako tražim mane u drugima. Mudrost mi govori da budem slijep za njih.
Psalam (Pročitaj Ps 103,1-4, 9-12)
Ovaj psalam je veličanstvena pjesma hvale za neizmjerno Božje milosrđe. Utvrđuje temu koju razrađuje evanđeosko čitanje: “Gospodin je blag i milosrdan, spor na srdžbu i bogat samilošću.”Konkretno, psalmist nam daje izuzetan poetski opis onoga što je Bog učinio s dugom koji mu dugujemo zbog našeg grijeha: “Koliko je istok udaljen od zapada, toliko je od nas uklonio prijestupe naše.” Naš odgovor na veliku Božju dobrotu trebao bi biti kao psalmist: “Blagoslivljaj, dušo moja, GOSPODA i ne zaboravljaj dobročinstva njegova.” Sjetimo li se Božjeg milosrđa prema nama, Isusov nauk u Evanđelju, iako nas rasteže, ima sav smisao ovoga svijeta.
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na naša druga čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Rim 14,7-9)
U poslanici sveti Pavao objašnjava zašto nedostatak opraštanja drugima jednostavno neće funkcionirati u kršćanskom životu: „Nitko od nas ne živi samom sebi i nitko od nas ne umire samom sebi… živimo li ili umiremo, mi smo Gospodnji” (RSV prijevod). Naši životi, kupljeni cijenom Kristova života, nisu naši. Ako smo Njegovi sluge, onda smo poput sluge u evanđeoskoj prispodobi. Oprošteno nam je i oslobođeni smo našeg duga grijeha. Trebamo živjeti kao prave sluge našega Kralja, dajući drugima ono što smo primili. To je ono što uspostavlja kraljevstvo nebesko na zemlji, gdje je Krist “Gospodar i mrtvih i živih”.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, otkupio si me iz milosrđa. Neka postanem posuda tog milosrđa drugima.
Slika Freedom Studio na Shutterstock
