Kad je Isus susreo prvog od svojih učenika, upitao ga je: “Što tražite?” (Iv 1,38). Danas Mu Simon kaže: “Svi Te traže.” Što se dogodilo između?
Evanđelje (Pročitaj Mk 1,29-39)
Kako nastavljamo u Evanđelju svetog Marka, vidimo da je Isus, nakon što je napustio sinagogu u Kafarnaumu, gdje je poučavao i istjerivao demone s velikim autoritetom i moći, “ušao u kuću Šimuna i Andrije s Jakovom i Ivanom.” Simonova svekrva bila je prilično bolesna. Kad mu je to rečeno, Isus je “prišao, uhvatio je za ruku i pomogao joj da ustane”. Bila je izliječena.
Do kraja subotnjeg odmora, kada su se Židovi mogli kretati noseći bolesne i problematične ljude, oni su “donosili k njemu sve koji su bili bolesni ili opsjednuti demonima”. Glas o Isusu brzo se razvio i proširio. Sveti Marko to najrječitije opisuje: “Cijeli se grad okupio pred vratima.” Možemo li “vidjeti” ovu sliku? Kakva dramatična demonstracija koliko su ljudi žarko željeli biti blizu Isusa, imati Njegovu pomoć za sve goleme probleme svojih voljenih ili prijatelja. Ne vodimo li svi mi danas još uvijek ljude Isusu na ovaj način, u našim molitvama i brizi za njih? Toliko (zapravo, većina) Isusovih čuda iscjeljenja i egzorcizma u Evanđeljima učinjeno je kao rezultat zagovorničke molbe.
Isusu je to sigurno bio dug i naporan dan. Međutim, “ustajući vrlo rano prije zore, otišao je i otišao na pusto mjesto, gdje se molio”. Pitamo li se o čemu je molio? Kako je Isusu bilo vidjeti toliko bolesnih i opterećenih ljudi? Kako je Njegovo ljudsko srce reagiralo na takav prizor patnje? Okrenuo se svome Ocu. Pričestili su se sami.
Samoći je došao kraj kada su “Šimun i oni s njim” pronašli Isusa. “Svi te traže.” U tako jednostavnoj izjavi, sa samo pet riječi, Simon je sažeo cjelokupno ljudsko stanje, od rajskog vrta do danas. Kad su građani Kafarnauma čuli Isusovo autoritativno učenje, kad su ga vidjeli kako liječi bolesne i izgoni demone, znali su da je na neki način odgovorio na najdublje životne potrebe. Bez obzira jesu li ljudi svjesni traženja Boga ili ne, oni znaju da žude za nekim tko će ispraviti sve nerede života, kako javnog tako i privatnog. Svi želimo da se netko pojavi i razbije prokletstvo zla, patnje i smrti. Netko jest.
Isus je bio voljan napustiti ono što je za njega moralo biti vrijeme utjehe kako bi ponovno preuzeo posao koji mu je Otac dao da izvrši: “Hajdemo u obližnja sela da i tamo mogu propovijedati. U tu sam svrhu došao.” Nije li zanimljivo da je Bog izabrao ovu posebnu metodu, propovijedanje, kao svoj način da upozori svijet da će se okrenuti naglavačke? Budući da je Bog, mogao je to učiniti na milijun različitih načina – Isus je mogao diktirati knjigu, tiskati novine, čak pisati na nebu. Umjesto toga, On je propovijedao. Bio bi to muški glas koji bi naviještao Božju istinu i otkupljenje. Isus se potpuno predao ovom djelu. Znao je da svi traže Njega.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da se sjetim da si ti nekako odgovor na sve što me muči.
Prvo čitanje (Pročitaj Job 7,1-4, 6-7)
Ako naša moć mašte nije mogla zamisliti zašto se “cijeli grad okupio pred vratima” doma u Kafarnaumu, Jobova poezija će to sigurno učiniti. Knjiga o Jobu, napisana oko 600-400 godina prije Krista, duga je, snažna pjesma o misteriju patnje. Sotona je Joba, pravednika, optužio za jeftinu ljubav prema Bogu. Sotona je rekao Bogu da ga je Job volio samo zato što je njegov život bio tako blagoslovljen. “Ali pruži sada ruku svoju i dotakni sve što ima, pa će te prokleti u lice” (vidi Job 1:6-11). Job je pretrpio valove gubitaka i katastrofe. Osjetio je, odjednom, svu težinu svega što trpimo u ovom palom svijetu: naporan život, mjesece bijede, teške noći, lažne prijatelje, nemir. Bolno je to sažeo: “Sjeti se da je moj život poput vjetra; Neću više vidjeti sreću.”
Nikada nije prikladnije opisano ljudsko stanje, koje doživljava tako veliku bespomoćnost nad silama koje se pojavljuju i nestaju. Možemo li sada razumjeti zašto su “svi” tražili Isusa?
Mogući odgovor: Nebeski Oče, okusio sam Jobovu bijedu. Hvala Ti što si poslao svoga Sina da nas sve izbavi od toga.
Psalam (Pročitajte Ps 147:1-6)
Kada razmišljamo o boli našeg palog ljudskog stanja (kao što smo učinili u Prvom čitanju), ovaj psalam postaje izraz utjecaja Utjelovljenja na tu stvarnost. Kad se Isus pojavio podučavajući, iscjeljujući i slamajući sile tame, pretvorio je Jobovo žalovanje u pjesmu psalmiste. “GOSPOD ponovno gradi Jeruzalem” podsjeća nas da je Isus došao obnoviti obećanje koje je život u Edenu imao za nas. “On liječi slomljena srca i povija im rane.” To je bilo ono što su se slomljena srca nadali da će Isus učiniti za njih. “GOSPODIN podupire ponizne; zle On na zemlju baca.” Kad je Isus to učinio u Kafarnaumu, “svi” su Ga tražili. Svi mi koji Ga pronađemo možemo pjevati s psalmistom: “Hvalite GOSPODA, koji liječi slomljena srca.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 1 Kor 9,16-19.22-23)
Ovdje nalazimo svetog Pavla kako opisuje vatru u njegovim kostima koja ga je vodila po cijelom grčko-rimskom svijetu, nekoliko puta, da propovijeda Evanđelje: “Jao meni ako ga ne propovijedam!” Sveti Pavao je shvatio da je Bog izabrao propovijedanje ljudskog glasa za širenje Radosne vijesti o Njegovoj ljubavi i brizi za čovjeka. On ovdje objašnjava da je, kako bi svoje propovijedanje učinio dostupnim ljudima bez tereta podupiranja svojih materijalnih potreba, ponudio “besplatno evanđelje”. Sam Isus je rekao da su radnici u Njegovoj žetvi bili dostojni svoje plaće (vidi Lk 10,7), ali je sveti Pavao svojevoljno izgubio to pravo (zarađivao je praveći šatore). Bio je čovjek uvjeren da je propovijedanje Božje poruke izvor obnove za čitavu kreaciju. Pozvao je i druge evanđeliste da učine isto. Timoteju, biskupu u Efezu, napisao je: “Propovijedaj Riječ, budi hitan u vrijeme i izvan vremena, uvjeravaj, kori i opominji, budi nepogrešiv u strpljivosti i poučavanju” (2 Tim 4,1-2).
Sveti Pavao postavio si je za cilj da se uklopi kamo god ide – Židovima, poganima, grčkim filozofima u Ateni – kako bi ga što više ljudi moglo čuti bez nepotrebnih kamenja spoticanja na putu: “Ja postali svima sve, da spase barem neke.” To je isti žar koji smo vidjeli u Isusu kada je želio otići u sva “obližnja sela” i propovijedati svoju Radosnu vijest. Biskupi i svećenici kroz stoljeća činili su isto. Od njih se mogu upotrijebiti Izaijine riječi koje citira sveti Pavao u Rimljanima 10,14-17: “Kako su lijepe noge onih koji propovijedaju Radosnu vijest!”
Mogući odgovor: Sveti Pavle, molim te moli da Bog podigne evanđeliste, posebno među klerom, da propovijedaju spasonosnu poruku koju si ti tako učinkovito propovijedao. Naš svijet treba obraćenje.
