Cilj za koji je Bog ustanovio svećeništvo bio je da na zemlji postavi javne osobe da bdiju nad čašću njegovog božanskog veličanstva i da osiguraju spasenje duša.
— Sveti Alfons Liguori
Doista je duboka milost prihvatiti poziv da postanete katolički svećenik, zahtijevajući ogromnu hrabrost i snagu za čovjeka da ustraje kroz rigorozan put od šest do osam godina u sjemeništu, na kraju obećavajući svoju vječnu obvezu na dan ređenja služiti Gospodinu i Crkve. Ovaj poziv zvanja predstavlja poseban put, koji zahtijeva nepokolebljivu ustrajnost da se vodi svećenički život samopredanja, karakteriziran žrtvom svjetovne moći, zadovoljstva i prestiža u službi Kraljevstvu. Iako je to vrlo častan poziv, ponekad ga krivo shvaćamo, idealizirajući ga i svećenike, na način koji ne pomaže ni nama ni drugima.
Kardinal Joseph Ratzinger u svojoj knjizi opisuje narav svećeništva Pozvani na pričest:
Sakrament znači: dajem ono što sam ne mogu dati; Radim nešto što nije moj posao; Ja sam u misiji i postao sam nositelj onoga što je drugi povjerio meni. Posljedično, također je nemoguće da se bilo tko deklarira svećenikom ili da zajednica može nekoga proglasiti svećenikom po vlastitom naređenju. Ono što je Božje može se primiti samo od sakramenta, ulaskom u poslanje koje me čini glasnikom i oruđem drugoga. Naravno, upravo to samoizvlaštenje za drugoga, ovo opraštanje od sebe, ovo samooduzimanje i nesebičnost koji su bitni za svećeničku službu mogu dovesti do istinske ljudske zrelosti i ispunjenja. Jer u ovom odmicanju od sebe mi smo suobličeni s otajstvom Trojstva; dakle, imago Dei je ispunjen, a temeljni obrazac prema kojem smo stvoreni oživljen je. Budući da smo stvoreni na sliku Trojstva, najdublja istina o svakom čovjeku je da samo onaj tko izgubi sebe može pronaći sebe.
Svećenički poziv nije za svakog čovjeka. To je ozbiljna obveza gdje on daje cijelog sebe za dobrobit Krista i Njegovog Kraljevstva. Sveti Norbert je rekao:
O svećeniče! Ti nisi svoj jer si Bog. Vi niste sami od sebe jer ste Kristov sluga i poslužitelj. Niste svoji jer ste supružnik Crkve. Ti nisi sam jer si posrednik između Boga i čovjeka. Nisi od sebe jer si ništa. Što si onda ti? Ništa i svašta. O svećeniče! Pazi da ti se ne kaže ono što je Kristu na križu rečeno: “Druge je spasio, sebe ne može spasiti!”
Ljudi često na svećenike gledaju na ekstremne načine: ili kao na budale koje su prihvatile život u celibatu ili kao na ljude koji su već primili vijenac slave u svetosti. Međutim, mnogi ne uspijevaju priznati ljudskost koja je svojstvena svećeniku. Kao i svaki od nas, svećenik je sastavljen od krvi i mesa. Oni nisu imuni na nedjela; svećenici također mogu biti uhvaćeni u svoje poroke i podleći iskušenju kao i svi drugi. Nitko od nas nije bez grijeha; Svećenici, također, pate s palom ljudskom prirodom i tako se bore s požudom.
To nipošto ne opravdava ljude koji uopće nisu trebali postati svećenici, koji su od početka svog svećeničkog puta u srcu imali samo zlobu i pokvarenost. Imali su zlu namjeru osramotiti ulogu svećenika i stvoriti skandal u Crkvi i, prema riječima jednog svećenika kojeg poznajem, oni su “gmizavci”. Sveti Ivan Zlatousti je izjavio: “Ako svećenici griješe, sav narod biva odveden na grijeh. Stoga svatko mora položiti račun za vlastite grijehe; ali svećenici su također odgovorni za grijehe drugih.”
Prema Katekizam Katoličke Crkve, kad čovjek primi sakrament svetog reda, ostaje njegova sposobnost grijeha; međutim, on ipak prima neizbrisiv znak ili duhovni karakter koji mu je podario Duh Sveti. To mu omogućuje službu Božjem narodu kao oruđe Kristovo za Crkvu (1581). Sveti Bernardin Sijenski jednom je rekao: “Moć svećenika je moć božanske osobe; jer transupstancijacija kruha zahtijeva isto toliko snage koliko i stvaranje svijeta.” Svećenik djeluje in persona Christi ne svojim autoritetom ili imenom, nego kroz moć koju mu je dao sam Krist. Ta mu moć omogućuje da mijenja kruh i vino u Kristovo Tijelo i Krv tijekom Svete Misne Žrtve i odrješava grijehe.
Kad svećenika postavimo na zlatni pijedestal, na kraju ćemo se susresti s razočaranjem. Ne bismo trebali idolizirati svećenika i slijediti ga tijekom njegova svećeništva od župe do župe. On je Božji čovjek, a ne Elvis Presley; ne trebaju mu “obožavateljice”. Ne mislim na one koji su promijenili župe ili slijedili svećenike zbog potrebe da pobjegnu od liturgijskih zloporaba ili mlakih svećenika. To su svakako izuzeci. Ali ostaje važnost održavanja mise o Bogu.
Svećenici moraju raditi na rastu u svetosti i putovati stazom duhovnog života, kroz purgativne, iluminativne i sjedinjujuće načine. Oni nisu kanonizirani sveci na dan svog ređenja. Kada od svećenika očekujemo da bude savršen, bez ikakvih nedostataka, postavljamo nerealna očekivanja. Činjenica je da je svećenik čovjek, a ne nadnaravno biće.
Nadalje, katolički svećenik nije samo “masni stroj”, koji mehanički predaje sakramente beskrajno i neumorno iz dana u dan. Svećenici su ljudska bića. Primivši svećeničko ređenje, čovjek se ne odriče svoje ljudskosti, niti prestaje osjećati osobne snage i slabosti. Neki su svećenici možda u mladosti osjetili želju za ulaskom u svećeništvo, dok su drugi svoj poziv možda uvidjeli kasnije u životu. Njihova životna iskustva koja su dovela do ređenja ne nestaju s polaganjem ruku; nego ta iskustva ostaju sastavni dio toga tko su oni kao članovi klera, oblikujući njihov identitet na isti način na koji nas naša životna putovanja definiraju u današnje vrijeme.
Kritizirati župnikove odluke u vezi sa župnim stvarima često je primamljivo, ali se rijetko izlažemo istom nadzoru. Sjećam se citata jednog od glavnih likova iz filma Čuvanje vjere, kada je fr. Brian Finn kaže: “Katolici žele da njihovi svećenici budu onakvi kakvi nemaju discipline.” Ključno je upamtiti da možda nismo upućeni u cijelu priču koja stoji iza svećenikovih izbora, a možda nije ni potrebno da je u potpunosti razumijemo. To posebno vrijedi za naše pastire, koji preuzimaju značajne odgovornosti i moraju donositi odluke za dobrobit cijele župne zajednice koja pomaže u izgradnji otajstvenog Tijela Kristova. Oni posjeduju uvide i znanje koji nadilaze naše, budući da im je povjereno da čuvaju naše duše jer mi ne možemo sami čuvati svoje duše. Sveti Ivan Zlatousti je rekao:
Želite li znati jesu li ljudi na nekom mjestu pravedni? Pogledajte kakvog pastora imaju. Ako ga nađeš pobožnim, pravednim, zdravim, vjeruj da će ljudi biti isti, jer su začinjeni solju njegove mudrosti.’
Mi imamo ulogu laika u Crkvi i ne bismo trebali pokušavati preuzeti ono što pripada ulozi zaređenog službenika i prezbiterata. Pozvani smo usredotočiti se na vlastita zvanja i vjerno ih živjeti kao Kristovi svjedoci u svijetu, što onda svećenicima daje snagu da ustraju u svojim zvanjima. Ako se ne radi o svetogrđu ili liturgijskom zlostavljanju koje treba riješiti, tada možemo moliti za mir uma i srca u vezi s problemom ili zabrinutošću o kojoj se radi.
Unatoč izazovima žrtve, prezira i nezahvalnosti koji često prate svećenički poziv, još uvijek postoje ljudi koji se odlučuju potpuno posvetiti Bogu i postati katolički svećenici. Ključno je da se molimo za te svećenike, jer se oni uvelike oslanjaju na našu potporu. Moja omiljena molitva za svećenike je od svete Terezije iz Lisieuxa:
O Isuse, vječni svećeniče,
čuvaj svoje svećenike u okrilju svoga Presvetog Srca,
gdje ih nitko ne smije dirati.
Sačuvaj neokaljanim njihove pomazane ruke,
koje svakodnevno dodiruju Tvoje Presveto Tijelo.
Čuvaj njihove usne neokaljanim,
dnevno purpurno tvojom Predragocjenom Krvlju.
Čuvaj čista i nezemaljska njihova srca,
zapečaćen uzvišenim znakom svećeništva.
Neka ih Tvoja sveta ljubav okružuje i
zaštititi ih od svjetske zaraze.
Blagoslovi njihov trud obilnim plodom i
neka duše kojima služe budu radost i utjeha
ovdje i na nebu njihova lijepa i vječna kruna.
Trebamo se moliti i pokoravati ne samo za svećenike koje volimo i cijenimo, a koji su jaki branitelji vjere, nego i za one koji su polovični u življenju istine. Svećeništvo zahtijeva život požrtvovnosti, jer svećenici svaki dan neumorno služe Crkvi i Božjem narodu. Podržimo cijelim srcem ovaj sveti poziv usrdno moleći da više dobrih, svetih i vjernih ljudi odgovori na poziv da postanu katolički svećenici.
Autor fotografije Michael O’Sullivan na Unsplash
