“Tata, točno kako mnogo je li dugovao?” Moj šestogodišnji sin bio je opsjednut ovim pitanjem otkako je čuo parabola neumoljivog sluge u Mateju 18, gdje Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko s kraljem koji se, odlučivši “poravnati račune sa svojim slugama”, najprije obraća dužniku koji mu “duguje golemu svotu” (Mt 18,24).
Isuse, naravno, radi recite nam točan iznos, iako to prijevod ne odražava. Smatrajući da smo nesposobni shvatiti točnu vrijednost “deset tisuća talenata” i “sto denara”, prevoditelji/tumači to prevode kao “ogromnu količinu”.
Kakva šteta, budući da su brojke značajne iz nekoliko razloga.
Prvo, trebalo bi pedeset milijuna dana da prosječni radnik isplati dug od deset tisuća talenata. Drugim riječima, bez obzira koliko dugo bi sluga radio, on nikada bi otplatio dug.
Drugo, sveti Ivan Zlatousti nas uči da je Isus odabrao tako smiješno ogroman iznos kako bi ilustrirao razliku između grijeha protiv čovjeka i grijeha protiv Boga. Razlika je “velika kao ona između deset tisuća talenata i sto denara, ili bolje rečeno mnogo više”. Krizostom objašnjava da je ljudski um usmjeren na razmišljanje u diskretnim jedinicama tako da najlakše shvaćamo usporedbe kroz brojeve, čak i ako su vrijednosti astronomske. Upravo zbog toga je i moj sin opsjednut videozapisi s usporedbom veličina. Ne fascinira ga relativna rastuća veličina objekata koji prolaze, već brojevi ispisani iznad objekata. On samo ima znati precizno mjerenje svakog pojedinog nebeskog objekta.
Prevodeći “deset tisuća talenata” kao “ogromnu količinu”, prevoditelji su mom sinu oduzeli priliku da uključi svoju maštu i zadivi se golemošću Božjeg milosrđa. Koliko god taj broj bio smiješno visok, to nije dovoljno. Božjeg milosrđa uvijek je više. Jedno je reći da je Božje milosrđe beskrajno, a sasvim drugo reći da treba opraštati „sedamdeset i sedam puta“ (Mt 18,22). Razmišljajući o tom simbolično bogatom broju (sedam predstavlja savršenstvo), shvaćamo da Božje oproštenje nadilazi i tako veliku brojku. Pozivajući se na ovu prispodobu, papa Benedikt XVI. je poučavao da je “dug koji nam je Gospodin oprostio uvijek beskrajno veći od svih dugova koje nam drugi mogu dugovati” (Veliki četvrtak, 20. ožujka 2008). I, kao što papa Franjo jasno kaže, ljepota Božjeg milosrđa nalazi se upravo u brojkama: „Bog se nikada ne umara opraštati nam; mi smo ti koji se umore tražeći njegovu milost. Krist, koji nam je rekao da opraštamo jedni drugima ‘sedamdeset puta sedam’ (Mt 18:22) dao nam je svoj primjer: oprostio nam je sedamdeset puta sedam” (Evangelii Gaudium, 3).
Relativni iznosi od 10 000 talenata i 100 denara također ilustriraju zašto nas je Isus uopće odlučio poučavati u prispodobama (usp. Mt 13,13). Jednostavno rečeno, parabole nam pomažu razumjeti nadnaravne stvarnosti u prirodnim terminima. Oni “bacaju” (bolē) jedna stvar “pored” (stavak) drugi kako bismo mogli ispitati sličnosti i razlike unutar priče, a zatim usporediti priču s našim životima i kraljevstvom Božjim.
Dakle, parabola u Mateju 18 predstavlja sličnosti između Boga i kralja, ali i razlike. Točnije, predstavlja radikalne razlike između kralja i neumoljivog sluge koje nam pomažu razumjeti razliku između Boga i čovjeka. Kraljev dužnik nema načina da mu vrati, čak i kad bi bio spreman raditi svaki dan – ne, svaki sat– do kraja života. Ipak, kralj oprašta dug ne djelomično, već potpuno. Nasuprot tome, prvi sluga je toliko bijesan na svog suslugu da mu ne daje čak ni priliku da otplati svoj dug, čija je veličina samo djelić duga koji mu je upravo oprošten. Bacanjem drugog sluge u zatvor, prvi sluga lišava drugog mogućnosti da zaradi dovoljno novca da vrati zajam. Zapravo, prvi bi sluga imao više dobiti ako bi dopustio drugom da zaradi novac i vrati mu novac umjesto da ga zatvori i tako izgubi svaku mogućnost da dobije svoj novac natrag. Sličnost se pak nalazi u formuli kojom sluge mole oprost od svojih vjerovnika: “Budi strpljiv sa mnom i vratit ću ti.” Kao što nas podsjeća Origen, neumoljivi sluga odbija poštovati same riječi koje je upravo upotrijebio kako bi dobio milost od kralja.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg su određene denominacije važne. Sveti Augustin nam govori da, budući da je Zakon izložen u deset pravila, 10 000 talenata koje duguje neoprostivi sluga predstavljaju sve grijehe moguće pod Zakonom. Drugim riječima, prvi sluga predstavlja grešnika koji je počinio svaki grijeh u knjizi, a svi su oprošteni jer nijedan grijeh nije izvan Božje moći oprosta.
Katekizam uči da prispodobe djeluju kao “zrcala” u kojima se možemo vidjeti i ispitati svoje moralne izbore i postupke (usp. KKC 546). Prevođenje “deset tisuća talenata” kao “ogromna količina” i “sto denara” kao “mnogo manji iznos” uvodi subjektivni element u parabolu. Sugerira da jest mi koji određuju što je veliko a što malo. Ali snaga parabole je upravo suprotna. Isus koristi objektivne novčane vrijednosti kako bi nam učinio neugodnim zbog iracionalnosti obje situacije: one prvog sluge i one drugog. Kralj se ponaša nerazumno jer je mogao barem dobiti neki svog novca natrag. On ima ovlasti zahtijevati barem dio tog novca od prvog sluge, a prvi sluga ima mogućnost zaraditi nešto od tog novca ulažući dodatne sate na posao. Prvi sluga se također ponaša neracionalno, ali u njegovom slučaju, to je tako što odbija drugom slugi da radi dodatne sate kako bi mogao dobiti svi svog novca natrag. Brojke su u ovom trenutku apsolutno bitne!
Životi se mogu promijeniti kroz prispodobe jer su one u svom korijenu zagonetke (mašal na hebrejskom). Zašto bi kralj uopće odlučio oprostiti tako nevjerojatno velik dug? Zašto bi sluga ikada tako okrutno postupao s drugim slugom zbog tako malog duga? “Odgovor” na zagonetku može se pronaći samo ako pogledamo u svoje srce i prepoznamo da se ponašamo jednako glupo kao sluga koji ne prašta, a da Bog postupa jednako velikodušno poput kralja.
Što je najvažnije, zagonetka je osmišljena kako bi nas još više približila “zagonetaču”, Isusu Kristu:
Ne samo da [Jesus] govoriti o [mercy] i objasniti ga korištenjem usporedbi i prispodoba, ali prije svega On sam ga čini utjelovljenim i personificira. On sam, u izvjesnom smislu, je milosrđe. Osobi koja to vidi u Njemu – i nalazi to u Njemu – Bog postaje “vidljiv” na poseban način kao Otac koji je bogat milosrđem.
Sveti Ivan Pavao II., Roni u Misericordiji, 2
Dobar parabolist koristi priče, likove, slike i brojeve na izvanredno pamtljiv način, a nitko to nije uspio bolje od Isusa iz Nazareta. Prevođenje “deset tisuća talenata” kao “ogromna svota novca” i “sto denara” kao “mnogo manji iznos” uništava književnu vrijednost ovih remek-djela. To iscrpljuje kreativnu maštu i parabolista i publike. Nitko to ne zna bolje od mog šestogodišnjeg sina. Prevoditelji su možda imali dobre namjere u uklanjanju ograničenih denominacija iz ove prispodobe, ali čineći to, ukrali su 10 000 talenata njihove beskrajne vrijednosti.
Autor fotografije Josh Appel na Unsplash
