Razmatranje za blagdan svetoga Tome apostola
“Toma, zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, nije bio s njima kad je Isus došao.” (Iv 20,24)
Kada nas zadese mistificirajuće okolnosti izvan naše kontrole, naša je ljudska sklonost pitati se: “Zašto?” Možda se iskreno molimo za odluku, ali onda ishod te odluke ispadne loš; možda smo imali planove, ali uplitanje drugih osujeti te planove i ostaje nam okolnost koju nismo željeli, nismo tražili i koju nikada ne bismo odabrali. U takvim slučajevima, tko ne bi došao u iskušenje pitati: “Zašto?”
Sada, pitanje “zašto mi se to događa” nije uvijek beskorisno. Ako se to traži iz raspoloženja mira, s iskrenom željom da razumijemo što Gospodin čini u našim životima kako bismo mogli rasti u svetosti, onda je takva vrsta “zašto” korisna. To je pitanje koje se zadovoljava nepoznavanjem odgovora sve dok Gospodin ne bude smatrao prikladnim da nam ga otkrije; to je pitanje koje ostaje pouzdano i mirno dok čekamo. Shvaćamo da je ovo razdoblje neizvjesnosti upravo vrijeme kada Bog čini nešto lijepo u našim dušama. Mi smo rastući.
Sve do neba je nebo, jer je Isus rekao: “Ja sam put.”
– Sveta Katarina Sijenska
Rastiing nužno znači da još nismo tamo; nismo dosegli svoj puni potencijal, mjesto na koje nas Bog poziva. A to će, naravno, boljeti. U tom smislu, ne bi nas trebalo čuditi što patimo. Čak je i za očekivati.
Naravno, postoji druga vrsta “zašto”. Ne korist za naše duše. Zapravo, ova vrsta “zašto” nanosi veliku štetu. To je “zašto” samosažaljenja. Što ovu vrstu “zašto” čini tako štetnom? Jer ova vrsta “zašto” zapravo nije pitanje. To je izjava koja kaže: “Ne zaslužujem ovo.” Drugim riječima, kada se na ovaj način pitamo “zašto”, ne vjerujemo Božjem sudu. Ne vjerujemo da je Njegova ruka uopće u našim okolnostima. Pogriješio je. On nas kažnjava. On nas ne voli. I ako počnemo slušati taj glas kako šapuće – pa čak i viče – takve laži na nas, tada dovodimo svoje duše u opasnost da se toliko udalje od Božje providnosti da će kakva god jadna okolnost u kojoj se nalazimo sigurno proširiti svoju bijedu na sve oko nas. Kao što je snaga povjerenja vrlo velika i uvest će Božju milost, tako je i moć nepovjerenja u prizivanju oblaka tame i bijede.
Pa kakve sve to veze ima s Tomom čiji blagdan danas slavimo? Od svih pitanja koja je Toma imao na umu nakon što je iznenada shvatio da je čovjek koji je stajao pred njim doista uskrsli Krist, jedno je sigurno bilo: “Zašto si se pokazao svim ostalim učenicima, ali ne i meni?” Zašto se Gospodin ukazao baš u vrijeme kada su svi apostoli bili zajedno, osim jednoga? Zašto je dopustio Thomasu poniženje da zauvijek bude poznat kao onaj koji je “sumnjao”? Do te mjere da nam proučavatelji Svetog pisma kažu da mu je čak i ime koje je nazvan – “Didimus”, (što znači blizanac) – vjerojatno dano jer je sumnjao “dvostruko više” od ostalih. Teško da se čini pravednim. Da je samo on bio tamo sa svojim prijateljima kad se Isus pojavio… ništa od ovoga se ne bi dogodilo.
Da je Toma imao tu misao u glavi, bio bi potpuno u pravu: Toma ne bi sumnjao da je Isus čekao da se pojavi dok se svi apostoli ne okupe. Dakle…je li Isus dopustio Tomino javno iskazivanje slabosti jer je davao prednost drugima u odnosu na njega? Jesu li drugi bili “blagoslovljeni”, dok Thomas nije? Nikako. Isus ne kaže: “Blago onima koji su me prije vas vidjeli i povjerovali.” Umjesto toga, Isus kaže:
Blago onima koji NISU vidjeli a povjerovali su. (Iv 20,29)
Drugim riječima, drugi apostoli nisu više bili blagoslovljeni samo zato što su prvo vidjeli Isusa, a zatim povjerovali. Ipak nije bilo ničeg “nepravednog” u okolnostima koje su zadesile Thomasa. Stvarnost je da je to mogao biti bilo koji od tih drugih apostola koji je mogao sumnjati. Kako to znamo? Jer su imali već prije sumnjao:
…ali ova priča o [the women] činili su se čistom besmislicom i nisu im vjerovali. (Lk 24,11)
Pa zašto se Isus nije pojavio na sceni Petru i Ivanu i održao im isti govor o tome kako su blaženi oni koji vjeruju, a nisu vidjeli? Zašto danas u našoj Crkvi nemamo “sumnjičavog Petra” ili “sumnjičavog Ivana” kao zagovornike? Možda bismo mogli bolje razumjeti odgovor na ovo pitanje pokušavajući odgovoriti na pitanje koje je vjerojatno bilo u Tominoj glavi: zašto mu je Isus dopustio to poniženje? Istina je da je “poniženje” imalo malo veze s Thomasom i svime što je imalo veze s nama ostalima!
…u njemu se i vi ZAJEDNO gradite u prebivalište Božje u Duhu. (Efežanima 2,22)
Po prvi put Isus šalje poruku ostatku svijeta, kroz generacije sve do danas: mi smo blagoslovljeni. Sve dok se držimo vjere u Kristovu spasonosnu ljubav u svijetu koji nam govori da je on mit, mi smo blagoslovljen. Sve dok se nadamo protiv nade, čak iu okolnostima koje nas zbunjuju i zamagljuju u tami, u kulturi koja ne razumije vrijednost otkupiteljske patnje, onda je mi tko su blagoslovljen.
Nema sumnje da je Thomas zaslužio taj nadimak “Didim”. Možda stvarno nije samo sumnjati; možda je doista sumnjao “duplo više” od svih ostalih. Na kraju krajeva, istina je da Petar nije povjerovao u očitu “besmislicu” Marije Magdalene, ali je s druge strane ipak “ustao i otrčao do groba” (Lk 24,12). Dakle, možda je Thomas uistinu bio tvrdoglaviji od ostalih, praktičniji – skeptik, unatoč svim čudima i iscjeljenjima i ljubav svjedočio je dok je Isus hodao zemljom. Ali znate što? Hvala Bogu za Thomasa. Upravo zahvaljujući Thomasu mi ostali sa sigurnošću znamo kako blagoslovljen mi smo! A zahvaljujući Thomasu, također znamo da ništa što nas zadesi u životu – čak ni najzbunjujuće, naizgled proizvoljne ili besmislene okolnosti – nije bez svrhe.
Događaji koje ne želimo, ne volimo ili nismo tražili ne događaju nam se zato što smo kažnjeni, ili zato što Boga nije briga, ili zato što je život “nepravedan”. Bog obrađuje naše duše tako da mi rasti u svetosti, baš kao i sveti Toma. Pa blaženi smo kad “žalostimo” ili kad “vrijeđaju [us] i progoniti [us] i izreci svaku vrstu zla protiv [us] [falsely].” Naša nagrada bit će doista velika.
Guercino. (1621). Neuvjerljivost svetog Tome [oil on canvas]. Preuzeto sa WikiArt.
