Skupljajući toliki skup knjiga oko sebe, ušuškan u blaženu samoću, nisam siguran da bih se žurio na spas.
Nakon nedavne objave mog članka “O čitanju dobrih i loših knjiga”, nekoliko je ljudi tražilo da im dostavim popis dobrih knjiga. Budući da je tako, mislio sam da bi sljedeći članak s popisom mojih omiljenih knjiga mogao biti prikladan. Evo ga:
GK Chestertona su jednom upitali što bi najviše volio imati sa sobom da se nađe napušten na pustom otoku. Odgovorio je, pomalo hirovito, da bi želio imati knjigu o praktičnoj brodogradnji. U ovome, ako ne iu mnogo čemu drugome, htio bih se ne složiti s velikim čovjekom. Ako se nađem napušten na pustom otoku i ostavim po strani zbog fantazije svoju tjeskobu što sam odvojen od žene i djece, volio bih se okružiti svojim omiljenim stvarima i prepustiti se uživanju u njima sve do broda došao (ne prerano, nadam se) da me spasi.
Gubeći se u mašti, počela sam razmišljati što bih ponijela sa sobom, napravila sam popis svojih deset najdražih radova u raznim kategorijama. Uzeo bih deset velikih knjiga, deset pjesama, deset romana, deset drama i deset publicističkih djela.
Počeo sam, sasvim prikladno, s Velikim knjigama, onim kanonskim tomovima bez kojih bi naša civilizacija bila znatno osiromašena. uzeo bih Ilijada i OdisejaPlatonova RepublikaAristotelova Metafizika i Nikomahova etikaAugustinova Ispovijedi i Božji gradAkvinski Summa TheologicaDanteov Božanstvena komedijai na kraju, ali očito ne manje važno, Sveto pismo.
Prelazeći na deset pjesama, ja bih uzeo Beowulfu Tolkienovom prijevodu, “Decease Release” od St. Roberta Southwella, “The Phoenix and the Turtle” od Shakespearea, Coleridgeova “Hymn Before Sun-Rise in the Vale of Chamouni,” “The Wreck of The Deutschland” od Gerarda Manleya Hopkinsa ( prikladna tema za onog koji se nalazi na pustom otoku!), “Dvanaesta noć”, “Tarantela” i “Kraj puta”, sve od neukrotive i neponovljive Hilaire Belloc, te “Pusta zemlja” i “Četiri kvarteta” manje neukrotivim, ali jednako neponovljivim TS Eliotom.
Sljedeći su romani. Nisam mogao razmišljati o tome da budem bez Jane Austen i prihvatio bih Ponos i predrasude i Razum i osjećaji sa mnom. Život bez Dickensa bio bi jednako nezamisliv, iako bih se ograničio, pod velikim samoograničenjem, na Božićna pjesma, moj nedvojbeni favorit. Morao bih uzeti Dostojevskog Braća Karamazovi i popratio bi ga sa Jedan dan u životu Ivana Denisoviča onog drugog velikog Rusa Aleksandra Solženjicina. Nisam mogao razmišljati o tome da ostanem bez barem jednog od Chestertonovih romana i, prisiljen birati, odabrao bih Čovjek koji je bio četvrtakiako bih bio u velikom iskušenju da se švercam Lopta i križ kao nedopušteni dodatak knjižnici, ako sam mislio da se mogu izvući s tim. Uzeo bih vjerojatno i neki od romana Chestertonova velikog prijatelja, Mauricea Baringa Ciako bi jednako dobro poslužile i druge vrijedne titule iz njegovog skandalozno zanemarenog pera. Ponovno posjećen Brideshead autora Evelyn Waugh nikako nije mogao biti zaostavljen, niti je mogao Gospodar prstenova ili Silmarillion, iako se niti jedan od ovih Tolkienovih proznih epova ne može strogo smatrati romanima. Neka se pravila očito trebaju mijenjati, ako ne i prekršiti, a pomisao na isključivanje klasičnih transžanrovskih naslova, poput Tolkienovih, samo zato što se ne mogu uredno razvrstati, bila bi očito apsurdna.
I tako do deset predstava. Uzeo bih Tri tebanske drame od Sofokla, Antigona, Kralj Edipi Edip u Kolonujedina dramska djela u cijelom kanonu koja se približavaju Shakespeareovom geniju, ja judice. A što se samog Shakespearea tiče, jedva da se zna odakle početi, ili završiti, u odabiru koja će me njegova drama pratiti na pusti otok. Budući da se nikad ne mogu odlučiti je li mi najdraža Shakespeareova drama Hamlet ili kralj Lear, oscilirajući između jednog i drugog, ovisno o danu u tjednu, ili smjeru u kojem vjetar puše, ili mjesečevim mijenama, očito bih trebao ponijeti oboje sa sobom. Uzeo bih dvije komedije, Mletački trgovaci Vesele žene Windsorajedna mračna i problematična, druga svijetla i razularena, i upotpunila bi moju šačicu Bardovih drama s Oluja, posebno prikladan izbor za brodolomca. Ostaju mi još dva odabira, od kojih bi oba bila izvučena iz 20. stoljeća: Ubojstvo u katedraliod TS Eliota i Čovjek za sva godišnja dobaRoberta Bolta.
Moj posljednji izbor knjiga na ovom pustom otoku su publicistička djela. Ovim izborom dominiralo bi ono najčudesnije čudovište, Chesterbelloc, bez kojeg ne bih dosegao stanje uma u kojem su sva ostala djela na ovom popisu postala dostupna ili poželjna. Bez Chestertona i Belloca, danas možda ne bih bio kršćanin i posljedično bih gubio vrijeme i život na trivijalnosti i smeće koje Zeitgeist baca na svoje teme. Velike knjige bile bi mi nepoznate i valjao bih se u plićaku mode i njezinim sumračnim sjenama. Danas vidim u Kristovom svjetlu (hvala Bogu!), ali su moje oči tom svjetlu, pod milošću, otvorili Chesterton i Belloc. Bio bih, dakle, i glup i nezahvalan – i usamljen! – kad ih ne bih želio sa sobom na mom pustom otoku.
Uzeo bih dvije Bellocove knjige, Put u Rimi Četiri čovjeka, od kojih su oba elegična po karakteru, rastući s hirovitošću i nestajući u čežnji, i stoga su toliko poetične kvalitete da se ne mogu smatrati strogo nefikcijom. Budući da, međutim, nisu striktno poezija i očito nisu djela fikcije, morat će se ugurati u odjeljak s dokumentarnom literaturom moje knjižnice na pustim otocima, na sličan način kao što su Tolkienova djela bila ugurana u beletristiku odjeljak. Možda postoji potreba za odvojenim transžanrovskim dijelom knjižnice, ali u ovom trenutku ću se kloniti takvog kontroverznog prijedloga!
Odabrao bih šest Chestertonovih knjiga od kojih niti jednu ne bih mogao zamisliti bez. Ovi su Pravoslavlje, Vječni čovjek, Sveti Franjo Asiški, Sveti Toma Akvinskinjegov Autobiografijai U obranu razuma, od kojih je posljednji nedavno objavljen izbor najboljih Chestertonovih eseja. Također bih sa sobom na svoj otok ponio primjerak Imate li što za prijaviti?, rijetko čitan dragulj Mauricea Baringa. Koncept ove knjige ne razlikuje se od ideje za ovaj članak, budući da je izbor onoga što Baring naziva “književnom prtljagom” s kojom je putovao tijekom života i koju bi proglasio prtljagom koju bi želio ponijeti sa sobom nakon smrti. Budući da je Baring mnogo načitaniji od mene, i budući da je bio poliglot, poznavao je nekoliko jezika i poznavao mnoge druge, stare i moderne, u njegovoj prisutnosti osjećam ono što je Chesterton osjećao u prisutnosti dominikanca, oca Vincenta McNabba, da hoda po kristalnom podu iznad moje glave. Budući da je tako, zašto ne bih želio takvog mentora na svom otoku sa sobom, koji bi me vodio kroz svoju vlastitu književnu prtljagu kako bih mogao imati koristi od čovjeka toliko bolje odjevenog u smislu kulture nego što sam se ikada mogao nadati da ću biti?
Moj bi konačni odabir bio blaženog Johna Henryja Newmana Apologia pro Vita Suaknjiga koja je jako utjecala na mene kad sam je prvi put pročitao, prije toliko godina.
Skupljajući toliki skup knjiga oko sebe, ušuškan u blaženu samoću, nisam siguran da bih se žurio na spas. Zapravo, da je brod stigao prije nego što sam imao vremena pročitati sve ove tomove više puta, mislim da bih zamolio kapetana da se vrati kasnije, za godinu ili dvije, donoseći sa sobom sve te knjige koje sam d ostavio za sobom, koji su mi sada težili na savjesti kao grijesi propusta. Kako sam mogao ostaviti CS Lewisa? O čemu sam, zaboga, razmišljao? Ili Boetije? Ili Beda? Ili Chaucer? A što je s mnogim Dickensovim djelima?
Dok sam gledao kako brod isplovljava u zalazak sunca, ostavljajući me za sobom, proveo bih trenutak ili dva pitajući se kako stoje stvari u svijetu protraćenog vremena, svijetu u kojem se nepotrebno stvorene želje vrte poput oluje prašine u pustinji. Ostavivši takve besposlene misli iza sebe, vratio bih se u svoj mali svijet u kojem se vrijeme dobro troši, a ne uzalud, u svijet u kojem je vrijeme stvoreno za stalne i važne stvari. Uzeo bih knjigu koju sam čitao kad su me grubo prekinuli i opet bih se našao u prisutnosti divova koji su mi postali prijatelji.
