Otac mu je umro kada je Ivanu bilo tek osam godina. Završivši gimnaziju u rodnome kraju, mladi je i sposobni Fisher pošao na sveučilište u Cambridge. Postigao je 1491. akademski stupanj doktorata iz filozofije. Imao je tada 22 godine i s posebnim je papinskim dopuštenjem zaređen za svećenika. Nastavio je sa studijem te je 1501. doktorirao iz teologije. On je bio čovjek duha, imao velike duhovne i duševne potrebe kojima je nastojao udovoljiti molitvom, razmatranjem i studijem.
Godine 1494. Fisher je još kao relativno mlad student na sveučilištu izabran za starijeg cenzora, što svjedoči o velikom ugledu što ga je na toj visokoj znanstvenoj ustanovi u Cambridgu uživao. Obavljajući službu cenzora upoznao se s Lady Margaret Beaufort, groficom Richmonda i Derbyja te majkom engleskoga kralja Henrika VII. Ona je brzo uočila vanredne sposobnosti mladoga svećenika Fishera pa ga je izabrala za svog ispovjednika i duhovnog vođu. On ju je duhovno vodio sve do njezine smrti 1509.
Fisher je bio 1504. posvećen za biskupa u Rochesteru, male i siromašne biskupije u Engleskoj gdje je živio skromno i pokornički. Jedino u čemu nije škrtario prema sebi bile su knjige te je njegova biblioteka bila jedna od najboljih u Europi.
Inače, u svome vremenu, zajedno sa Sv. Tomasom Moreom bio je jedan od najistaknutijih predstavnika engleskog humanizma.
Između Fishera i Henrika VII. u početku nije bilo nikakvih problema. Međutim, povod za netrpeljivost bila je dobro poznata afera engleskog kralja koji se, uz dispenzu pape Julija II., oženio Katarinom Aragonskom, udovicom svoga brata Artura. Kada mu ona nije uspjela roditi sina htio se pošto-poto oženiti Anom Boleyn tražeći nevaljalost braka s Katarinom.
U tom je slučaju ročesterski biskup hrabro stupio u obranu sakramenta ženidbe te je, kao nekoć Ivan Krstitelj, branio nerazrješivost ženidbene veze i posljedično na se navukao gnjev razjarenog kralja. Biskup Fisher je 26. travnja 1534. odveden u Tower – zloglasni londonski zatvor. Iste je godine Parlament izglasao Akt o supremaciji, odnosno zakon po kome je kralj vrhovni poglavar Engleske Crkve, koji je Fisher odbio priznati.
U tom je sveopćem ludilu 22. lipnja 1533. smaknut. Mirno je spavao do posljednjeg trenutka, a kada je izveden na stratište s lakoćom se uz stepenice popeo te nakon citiranja Svetoga pisma mirno položio glavu na panj koju mu je krvnik sjekirom odrubio . Tijelo je bilo svučeno i tako ostavljeno cijeli dan, a po noći je pokopano u jednoj jami na groblju Svih Svetih u Barkingu. Glava mu je bila izložena na mostu u Londonu, sve dok nije bila zamijenjena glavom Tomasa Morea, koji je pogubljen 6. srpnja. Fisherovu su glavu bacili u Temzu.
Svetim je proglašen 1935., a ime mu je hebrejskog porijekla i znači Bog se smilovao.
Ž.I., KT
