Rođen u Ravenni oko 952., s dvadeset godina ušao je u benediktanski samostan, kojega je, međutim, napustio kako bi se posvetio pustinjskom životu. Neko se vrijeme tako povukao u brda talijanske pokrajine Veneto, ali niti ondje nije pronašao to što je tražio.
U daljnjoj se potrazi povukao u španjolski samostan Cuxa. Deset godina kasnije, eto ga opet u Ravenni, kao opata Saint Apolinaierea. Iduće se godine, nemirniji no ikada, našao u Montecassinu, gdje je napokon pronašao svoj put: nešto između monaškog i pustinjačkog života, koji se sastojao u radu, ali nadasve razmatranju i samoći. Na tragu te potrebe, što su je dijelili i mnogi drugi mladići, procvjetao je niz vjerskih zajednica u različitim mjestima Italije.
Zajednica je kasnije dobila ime po jednome od njih: i danas su poznati kao „camaldolesi“, prema mjestu Camaldoli.
Romuald je preminuo u samostanu u val di Castru 1027. No prije toga što je tako pronašao konačni mir, morao je podnijeti najrazličitije poteškoće: progonstva, dvojbe, pa čak i nepravednu ekskomunikaciju. Posmrtni mu ostaci počivaju u mjestu Fabriano, kako su premješteni 1481.
Sveti Petar Damiani, autor njegova životopisa, ovako nam prenosi njegov mirni prelazak: „Jednoga je dana uvidio kako ga snaga polako napušta te ga je bio svladao golem umor. Oko zalaza sunca, naložio je dvojici braće koja su mu pomagala neka pođu, dobro zatvore vrata te se vrate u zoru idućega dana kako bi zajedno izmolili jutarnju. Zabrinuti za dobrobit svoga učitelja, nevoljko su ga poslušali te su se – umjesto da legnu – sakrili u blizini njegove ćelije, kao da moraju čuvati neko dragocjeno blago.
Nakon nekog vremena, iako su dobro naćulili uši, nisu čuli ništa, nikakav glas. Pretpostavljajući što se zbilo, nasilu su otvorili vrata i požurili u ćeliju, da bi ondje pronašli beživotno sveto tijelo, kako leži na boku. Taj je nebeski biser ležao napušten, kako bi zatim bio časno položen u riznicu vrhovnog Kralja.“
Ime je langobardskoga podrijetla i znači: koji silovito zapovijeda. Zaštitnik je kamaldoleškog reda.
J.Vr.,KT
