U srijedu, 12. lipnja 2024. u samostanskoj kapeli sv. Josipa u Granešini euharistijskim slavljem koje je predvodio mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, izaslanik zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše, započeo je XXII. redoviti provincijalni kapitul Provincije Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi, objavljeno je na mrežnoj stranici spomenute Provincije.
Nadahnute temom kapitula „Presveto Srce Isusovo – izvor vjernosti i apostolata Kćeri Božje ljubavi“, sestre kapitularke će od 12. do 15. lipnja promišljati o proteklom razdoblju, preispitivati sadašnjost i planirati budućnost Provincije.
Također će primiti izvješća Provincijalne glavarice, Provincijalne ekonome i predsjednica provincijskih povjerenstava te će izabrati četiri provincijalne savjetnice, koje će s. Nevenki Jurak, novoimenovanoj provincijalnoj glavarici, tijekom sljedećeg četverogodišta pomagati u upravljanju Provincijom.
U nastavku donosimo uvod i homiliju biskupa Šaške na euharistijskome slavlju sa zajednicom sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi:
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju sa zajednicom sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi
prigodom otvaranja XXII. Provincijalnoga kapitula
Provincije Božje providnosti
Duhovni centar u Granešini
Kapela Samostana sv. Josipa
Srijeda, 12. lipnja 2024. u 19 sati
Uvod
Biti s vama, drage sestre, ovdje u Granešini, znači da se događa nešto duboko povezano s vašim pozivom i s vašim životom. Drago mi je što mogu biti dionik toga dara, u kojemu srdačno pozdravljam: provincijalnu glavaricu sestru Gordanu (Igrec), koja je na završetku svoga mandata, kao i imenovanu novu provincijalnu glavaricu, sestru Nevenku (Jurak), koja upravo ovih dana započinje svoj mandat. Pozdravljam i Vrhovnu savjetnicu, sestru Danicu (Sanader), suradnice Provincijalne uprave i sve vas sestre ‘kapitularke’, okupljene u slavlju 22. Provincijalnog kapitula, a koje dolazite iz raznih krajeva: Hrvatske i Bosne i Hercegovine te Albanije, Kosova, Švicarske i Njemačke.
S vama sam večeras kao izaslanik našega zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena (Kutleše) koji se molitvom i blagoslovnim pozdravima pridružuje u Vašim nastojanjima osluškivanja Gospodina, usklađivanja svoga poziva s Božjom providnošću te obnavljanja života Provincije.
Kao misao vodilju, kao naslov svoga kapitulskog zajedništva stavile ste: Presveto Srce Isusovo – izvor vjernosti i apostolata Kćeri Božje ljubavi. Započinjući ovo slavlje, molimo ponajprije na tu nakanu za vas, za vaš rad, za razmatranje, za razlučivanje i za odlučivanje.
Kapitul je jedan od onih redovničkih i pastoralnih susreta u kojemu se na izravan i brz način – po delegiranim osobama – možda i najlakše može dobiti uvid u cjelinu života koju je teže iščitati iz dopisa, izvješća, sažetaka.
Ovdje ste vi sestre, koje razmišljate, molite, govorite sestrinski, a to znači: s ljubavlju, otvoreno i, tamo gdje je potrebno, odvažno, jer osjećate što je važno i jer vam je do toga stalo.
U ovoj euharistiji prinosimo Gospodinu zahvalu za dobro koje ste ostvarile surađujući s Božjim Duhom i njime međusobno povezane; moleći i za poteškoće koje susrećemo, sa željom da nadvladamo trajno prisutnu kušnju kojom nas Božji neprijatelj želi prikovati uz ono što ne uspijevamo, umjesto da vidimo darove koji svjedoče ljepotu plodova.
Molimo za osjetljivost na nakane koje se tiču osobito budućnosti.
Drage sestre, zastanimo, dopustimo Bogu da nam oslobodi dušu i duh za osluškivanje njegove riječi i srce prožme svojim svjetlom, da bismo bolje vidjeli što smo s njime učinili i što nam je činiti.
Sve u pouzdanju kakvo je očitovao prorok Ilija u svojoj revnosti da bi se vidio Bog i obratio srca ljudi; u pouzdanju kakvo živi psalmist i mi zajedno s njime, dok se utječemo Bogu, znajući da je on blaženstvo, da On u svojoj ruci drži život, da on pokazuje stazu u život i daruje puninu radosti; u pouzdanju oslonjenome na Krista koji je došao ispuniti Božji Zakon i proroštva.
Početak je uvijek lijep jer otvara novost, dodiruje srca, da bi Bog djelovao u nama. Mi taj početak prihvaćamo radujući se plodovima koje još ne poznajemo, ali znamo da rastu iz raskajana srca i zajedništva u Duhu koji vas je pozvao u redovnički život u Crkvi, da svima budete vidljivost vječnosti na zemlji.
Homilija
Liturgijska čitanja:
1Kr 18,20-39; Ps 16,1-2.4-5.8.11; Mt 5,17-19
1. Kada sam u travnju razgovarao sa sestrom Gordanom i nakon toga primio njezin dopis, u kojemu je bila istaknuta tema, tijekom proteklih mjesec i pol dana u molitvi sam se u više prigoda sjetio vas i ovoga kapitula; posebice uz svetkovinu Presvetoga Srca Isusova koju sam slavio u Karlovcu. To je zapravo i najvrjednije što vam mogu večeras prenijeti i darovati: svoju molitvu za vas.
Ipak, vraćao sam se i na ‘temu vodilju’, ne želeći odmah vidjeti koja su čitanja predviđena za euharistiju današnjega dana. Onda pak, kada sam se susreo s predviđenom Božjom riječju, osmjehnuo sam se Gospodinu, jer su mi se dodatno pokazale neke podudarnosti koje su mi ranije prolazile mislima.
Kako odmah ne primijetiti da je u prvome čitanju riječ o gorljivosti proroka Ilije, s kojim je posebno povezana Crkva u Bosni i Hercegovini, koje je i sveti zaštitnik?
No povezanosti sežu puno dublje.
2. U vašoj temi jasno se ističe trodjelnost: 1. Isusovo Srce kao izvor, zatim 2. vjernost i 3. apostolat, poslanje. Već smo toliko puta osjetili da i onda kada ne želimo stvoriti neki formalni sadržajni ustroj, on se jednostavno pojavi; kao da izroni iz nas, iz našega načina gledanja, življenja; iz naših nastojanja.
To ne treba čuditi, jer kao kršćani smo izrasli na temelju Presvetoga Trojstva, na kulturi koja je u svome govoru, u svome susretanju zavoljela trodjelnost. I vaša je Družba tomu svjedok, budući da u svome imenu imate trodjelnost: kćeri – Bog – ljubav.
Dakle, vaše je ime: objava otajstva, to jest najdubljega izvora u kojemu se nalazi ispovijedanje vjere; zatim upućivanje na identitet pripadnosti i življenja; te pokazivanje djelovanja u njegovu smislu koji nadilazi prolaznost. Ta trodjelnost se poklapa: Kćeri – Bog – ljubav, odnosno: Izvor – vjernost – apostolat.
3. Prošli sam petak, na Svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, i sebi i vjernicima približio činjenicu da je najčešća slika koja se pojavljuje uz Kristovo Srce upravo izvor, vrelo. To je osobito povezano s evanđeoskim navještajem o Kristu na križu i o probadanju njegova boka iz kojega je potekla krv i voda, koji su predoznačili temeljne sakramente Crkve (ponovno tri!): krštenje, dar djelovanja Duha Svetoga i euharistiju.
Vojničko koplje koje je probolo Isusovo tijelo otvorilo je ranu iz koje je potekla krv i voda. Dramatičan i ujedno blistav prizor, jer Krist u bolnome iskustvu smrti objavljuje svu snagu svoje beskrajne ljubavi. Njegov otvoren bok već je uvod u dar uskrsnuća, jer naviješta i ostvaruje otajstvo života koji izvire iz Kristove smrti: krv i voda simboli su snage života koja može otvoriti prolaz kroz zid smrti. Ali njegov otvoren bok govorljiv je znak ljubavi bez mjere, ljubavi koju svi ljudi traže i za kojom čeznu.
Molitve za tu svetkovinu prepune su izrijeka o izvoru, kao što su: „Daj da iz… nebeskoga vrela crpimo obilne darove milosti“ (Zborna); „On se, na križ uzdignut, iz ljubavi za nas predao, iz probodenoga rebra izlio krv i vodu…, da sve ljude privuče svomu otvorenom srcu, te radosno piju iz vrela spasenja“ (Predslovlje); Tako i u Časoslovu, u himnu Božjoj ljubavi, pjevamo: „O neka vazda Srce ti /Tom silnom ljubi ljubavlju, / Proštenje neka narodi / Na ovom crpe izvoru“ (Prva večernja); „Ti blagost sama, Isuse, / Ti izvor si nam nade sve, / Sva milost nam je u tebi, / Ti vrelo sve si radosti!“ (Jutarnja).
Vjerojatno vam je još lakše sjetiti se zaziva koje Srcu Isusovu upućujemo u Litanijama. Osim što ga nazivamo hramom, šatorom i kućom, čak osam zaziva izravno se odnosi na probodeno srce koje je izvor, vrelo, posuda ili punina: pravde, ljubavi dobrote; božanstva, blaga mudrosti i znanja; života i svetosti, utjehe i miline.
4. Kada se kaže ‘kći’ ili ‘sin’, ujedno se upućuje na roditelje, na neposredan i vidljiv izvor, ali u dnu se nalazi onaj otajstveni, nevidljiv izvor u Bogu, u njegovoj ljubavi koju simbolizira, koju uprisutnjuje srce.
Isus u susretu s ljudima – sjetimo se Samarijanke na zdencu – pomaže im/nam pronaći u sebi Božji dar, da okuse/-imo više ljepote, više dobrote, više života; dat ću ti vodu koja postaje izvor… Slušajući njegovu riječ; prihvaćajući njegov pogled na naše živote, u nama se rađaju izvori – za druge.
Osim toga, samu riječ ‘kapitul’ (odakle i ‘kaptol’) neki tumače u povezanosti s glavom, poglavljem (caput), misleći na neki zapis koji ima dijelove, koji ima glavu, zaglavlje, početak, ali i glavni sadržaj. Kod pisanja se započinjalo od biti, od središta, od srca.
U Crkvi je određeno tijelo (kaptol) nastalo na temelju redovničkih, odnosno monaških zajednica, u kojima je bio običaj da se nakon prvih molitvenih časova čita, prije odlaska na dnevni posao, neko poglavlje iz njihova Pravila.
Svakako se uz ‘kapitul’ veže povezanost s početcima, s izvorom, s nekim srcem, a u našemu životu s Božjim Srcem, kako molimo: učini srce naše po Srcu svome.
5. Drugi je dio teme vjernost. Vaše ime odgovara na to povezujući izvorište: biti kći, biti Božje kćeri. U središtu današnjega navještaja Riječi nalazi se upravo vjernost i pouzdanje. Primjer proroka Ilije uvijek ohrabruje i istodobno pita o našemu pouzdanju, ne zaboravljajući Prorokove kušnje, dvojbe, razočaranja i umor.
Posebno je snažna Isusova riječ o Zakonu. Redovito je bio optuživan da ruši običaje, da je bogohulnik, da ne poštuje Zakon… U današnjemu Evanđelju čujemo, međutim, kako traži da se strogo poštuje Zakon. Tko je u pravu? Farizeji su tumačili poštivanje Zakona kao izvanjsko, strogo obdržavanje propisa, pri čemu se izgubio nutarnji smisao; rekli bismo – izgubilo se srce. To je opasnost i danas, možda u suprotnome smjeru: da se ne poštuje ništa ili se svojevoljno tumači u smislu nejasne ljubavi, jer je izgubljen smisao, stvarajući pritom veliku zbrku.
Stoga danas molimo dar Božjega Duha razlučivanja onoga što je bitno od nebitnoga, manje važnoga. Ako to ne učinimo, možemo trajno biti u tjeskobi, zbunjenosti, nesigurnosti, umjesto da živimo Radosnu vijest.
6. Može biti itekako nadahnjujuća Isusova primjedba o ‘slovcu’, o ‘poteziću’. Vjerojatno je nekima od vas poznato da je u hebrejskome pismu najmanje slovo ‘jod’ (u grčkome slično ‘joti’), što je malena crtica, gotovo nevidljiva. Uz određenu vokalizaciju to slovo čitamo kao “i”. Služi za označavanje da je nešto pripadno meni. Tako ‘lev’ znači ‘srce’, a dodajući slovo ‘jod’ dobivamo ‘levì’ što znači ‘moje srce’. Znači da je Zakon nešto ‘za mene’; on se mora pounutarnjiti, mora se doživjeti kao nešto što me se tiče, a ne kao vanjski i isprazni namet.
Svaki život treba pravila, zakonitosti, ali ne kao skup propisa kojih se treba pridržavati, već kao sredstvo i stvaranje prostora za učenje i življenje Božje ljubavi. Isus je došao ispunit, a ne dokinuti Zakon ljubavi; zapravo on je očitovanje te, Božje ljubavi.
Sveti Jeronim nam je prenio svoj doživljaj: „Kad dođem do Kristova sjaja i njegove svjetlosti, blistave poput sunca, ona zasja pred mojim očima; ne mogu više vidjeti svjetlost svjetiljke. Ako se svjetiljka upali usred bijela dana, rasvjetljuje li možda? Kad sunce izađe, svjetlost svjetiljke blijedi.
Dakle, kada netko uživa u Kristovoj prisutnosti, Zakon i proroci nestaju. Ne želim ništa oduzeti od slave Zakona i proroka; naprotiv, hvalim ih jer su bili Kristovi navjestitelji. Ali, kada čitam Zakon i proroke, nije mi cilj stati na Zakonu i prorocima, nego preko Zakona i proroka doći do Krista.“ (Iz Homilije o Evanđelju po Marku, 9, 8)
7. Što se tiče apostolata, poslanja, njemu prethodi prvo dvoje: vi ste kćeri i vi ste Božje, ali živite snagu ljubavi. Taj govor ostavljam pomalo nedorečenim; on pripada vama. Svjestan sam da je o njemu najteže govoriti, jer zadire u stvarne životne okolnosti, i obično se traži neka ‘konkretnost’; ipak neki preciznije zacrtan put i način.
U slučajevima redovništva traži se povratak na izvore i u tome na karizme. Ne usuđujem se tako nešto predlagati, jer mi Duh govori da ne zaboravite svjetlo koje je jače od svake svjetiljke. Pojedine karizme su poput svjetiljaka, ali vi imate Božji sjaj, Sunca koje ne zalazi.
Tko želi primiti od utemeljitelja ili utemeljiteljice neku posebnu karizmu, odmiče se od same naravi karizme i svodi ju na ‘nešto’, na neki ‘paket pravila, ideja, stavova i riječi. Važnija je blizina, prisnost s Božjim Duhom i njegovom ljubavlju koja pokreće svaku karizmu, dar božanskoga života, onako kako su živjeli Blažena Djevica Marija i sveti Josip.
Tada ništa nije preslabo i ništa premaleno.
Kada Isus spominje ‘jod’, maleno slovo, potezić, njegovim učenicima i drugim sunarodnjacima sigurno nije promaknuo detalj da Božje ime – Jahve – pisano s četirima slovima (JHWH) započinje upravo tim malim potezićem. Uostalom, tako je i s imenom ‘Je(ho)šua’, Isus.
Imajte, imajmo pouzdanja, drage sestre, da ništa ne može biti toliko nakvašeno, da Bog to ne bi mogao zapaliti; i ništa toliko maleno, da to Bog ne bi mogao učiniti velikim, ako provire iz ljubavi.
Amen.
