isusovac Otac Robert Spitzer‘s najnovija knjiga, Moralna mudrost Katoličke crkve, je treća knjiga u njegovoj trilogiji “Dozvani iz tame”. O. Spitzer, kao izniman um u današnjoj Katoličkoj crkvi, nudi sjajno štivo i važan izvor koji je jasno informativan, ali je također posebno koristan, nudeći praktične savjete za prevladavanje grijeha i učinaka grijeha. A spis nas uvjerava da nam Bog daje milost da mu se približimo.
Predsjednik Centra Magis i Instituta Napa i TV voditelj EWTNkoji će biti govornik na nadolazećem Nacionalni euharistijski kongresza Registar je razgovarao o stanju u kulturi i zašto je Crkva najbolji putokaz do sreće i ljudskog procvata.
Znam da ste o tome pisali u knjizi, ali možete li pojasniti: Tko je publika ove knjige?
Ključna publika su učitelji, svećenici i katehete koji se danas susreću s ljudima koji u osnovi govore da je moralni nauk Katoličke Crkve anakron.
Ima ljudi koji tvrde da Katolička crkva nije u skladu s mainstreamom. Postavljaju pitanja poput: “Zašto Katolička crkva mrzi transrodne osobe? Zašto Katolička crkva mrzi homoseksualce?” Znate, sve te vrste optužbi su jednostavno neistinite. Ali ovi jadni katolički učitelji, katehete, svećenici, sestre samo se zasipaju ovim pitanjima.
Stoga sam im želio dati vrlo sažete dokaze iz svjetovni studije: nalazi opće psihijatrije, sveučilišnih studija i sličnih studija koje pokazuju da je Katolička crkva u pravu. To jest, ako se pokoravate moralnom učenju Katoličke crkve, imat ćete značajno manje depresije, tjeskobe, zlouporabe supstanci, antisocijalne agresivnosti i suicidalnih ideja. I to je ono što uvijek iznova izlazi na vidjelo u svim tim temama, kao što su transrodnost, homoseksualni način života i pornografija.
Volio bih kada bi se i roditelji zauzeli za ovaj cilj, ali na to su me prvenstveno potaknuli srednjoškolski profesori koji su u osnovi rekli: “Samo trebamo imati resurs ovdje.”
Jedna od stvari koja me se dojmila u vašoj knjizi je fokus na sreću – to jest, vrlina nas čini sretnima. Možete li nešto detaljnije o tome?
Srednji pojam između sreće i vrline je kršćanska definicija ljubavi: Drugim riječima, Kristova definicija ljubavi. To bi uključivalo, očito, prijateljstvo; ali i seksualna ljubav — tj. Eros, koji bi uključivao naš pojam isključivog i trajnog opredjeljenja i elemente koji su njime obuhvaćeni; također, specifično kršćanska vrlina agape. Kršćanski pojam ljubavi jedini je način na koji društvo može preživjeti. Jednostavno ne možemo nastaviti s neobvezenim seksualnim radnjama.
To možemo vidjeti gledajući neke statistike koje su predstavili sekularni instituti. Na primjer, ako počnete živjeti homoseksualnim životom, možete očekivati trostruko povećanje stope depresije, trostruko povećanje stope anksioznosti, peterostruko povećanje paničnih poremećaja, šest do sedam puta povećanje suicidalnih ideja, i tako dalje.
Možete očekivati da će se to dogoditi jer niste stvoreni za to; nego radije za predanu ljubav, samopožrtvovnu ljubav, brižnu ljubav i emocionalno intimnu ljubav. Za to ste stvoreni. Sada, ako samo težite seksu, nemate emocionalnu intimnost, nemate brige za tu drugu osobu, nemate želju da joj doprinesete prema obitelji, i nemate smisla čak ni biti samopožrtvovni za tu osobu u nekim slučajevima. smisla ili drugog. Nemate čak ni prijateljstvo kao temelj ovog seksualnog odnosa. Dakle, ono što radite je emocionalno kidanje prirodnog načina rada za koji smo stvoreni.
Seksualnost, bez ikakve stvarne emocionalne intimnosti, bez ikakve prave brige, bez ikakve stvarne generativnosti, ostavlja nas tako praznima, tako bezbrižnima. Tjera nas da objektiviziramo drugu osobu. Drugim riječima, počinjemo misliti da su drugi ljudi namijenjeni nama, da su samo objekti koji nas seksualno ispunjavaju. Pa, ako druge ljude tretiraš kao objekte, na kraju ćeš i sebe tretirati kao objekt. Tretirat ćete sebe kao stvar, jer, naravno, što ide okolo dolazi.
Trebamo ljubav. Trebamo brigu. Potrebna nam je emocionalna intimnost. Potrebna nam je generativnost. Moramo biti prijatelji i sprijateljiti se s drugima. Dođete do točke na kraju dana kada vam preostane samo veliki hamburger, osim zadovoljstva. Tada samo prijeđete na posljednji korak. Kažete: “Pa, mogao bih samo gledati pornografiju, jer je seks za mene samo zadovoljstvo.” Sjetite se da su radili sve te intervjue s japanskim mladim ljudima koji su ih pitali: “Pa, kako to da se ne oženiš ili tako nešto. Kako to da uopće ne izlaziš?” Odgovor je zapravo bio: “Oh, pornografija me potpuno ispunjava. To je sve što trebam ili želim. Ne želim gnjavažu drugih ljudi.” Ali što više gledaju pornografiju, postaju sve depresivniji.
Ljudsko dostojanstvo je glavna tema kroz cijelu knjigu. Što biste željeli da čitatelj zna o ljudskom dostojanstvu?
Prvo načelo ljudskog dostojanstva izrekao je sveti Augustin:
“Jer ti si nas stvorio za sebe i naša su srca nemirna dok se ne umire u tebi.”
Samo nas Bog može zadovoljiti. Dao nam je dušu. Stvorio nas je na svoju sliku i priliku, i stoga ne želimo samo savršenu istinu, ljubav, dobrotu i ljepotu – mi želimo Boga. Želimo biti u odnosu s Bogom.
Imamo mogućnost konačnog smisla života, konačnog pristaništa i usidrenja našeg identiteta u Bogu. U konačnici, imamo dostojanstvo kroz naš odnos s Bogom i, naravno, vječni život. Prvo što treba znati je da je dostojanstvo utemeljeno u našem odnosu s Bogom. Bez tog odnosa mi smo radikalno nepotpuni, radikalno prazni, radikalno otuđeni i radikalno usamljeni.
To se odrazilo i na veliko Američko psihijatrijsko udruženje studija u kojem su ilustrirali da vjerski opredijeljeni ljudi imaju znatno niže stope depresije, anksioznosti, bračnih i obiteljskih napetosti, antisocijalne agresivnosti, zlouporabe supstanci, samoubojstava i suicidalnih ideja.
Mnogi ljudi misle da mogu biti sretni bez Boga. Ne mogu biti sretni jer njihovo dostojanstvo počiva — njihovo je dostojanstvo utemeljeno — u njemu. Ideja o dostojanstvu odvojenom od Boga zapravo je najradikalnije nepotpuno dostojanstvo.
Jasno je da postoji veza između moralnog dostojanstva i savjesti. Kakvo je stanje savjesti u današnjem svijetu?
Prvo, ljudi ne slušaju onaj unutarnji glas koji je Newman nazvao “unutarnji glas Boga”. Primjer za to je kriminalac, na primjer, kojem je prvo ubojstvo nekako teško (osim ako nije sociopat od početka), ali kako nastavlja ubijati treći, četvrti i peti put, postaje lakše.
Ista je stvar i s kršenjem Božjeg saveza. To je kao osoba koja jako oklijeva prekršiti seksualne norme, ali onda to jednostavno pusti. Postaje sve lakše i lakše. Više ne osjećaš pravu krivnju. Samo si pustio. Primjer za to su gledatelji pornografije. Kad tek krenu, ne vole sebe, jer imaju osjećaj prave krivnje. Ali onda, naravno, kako to nastavljaju činiti, krivnja na neki način nestaje.
U našoj kulturi, mi smo jako dobri u racionalizaciji stvari, i stvarno smo dobri u ignoriranju grižnje savjesti.
A druga stvar koju znamo o ljudima koji nemaju savjesti je da čine sve oko sebe jadnima.
Treća stvar koju znamo o savjesti je da ljudi postaju depresivni. U konačnici, ne mogu pobjeći od osjećaja krivnje. Literatura je prepuna pitanja: Zašto krivnja ne nestaje? Izdajno srce priča priču, kao što i čini Zločin i kazna. Zašto krivnja ne odlazi? A razlog je: Bog to ne dopušta.
Dakle, ako želite samo nastaviti, možete očekivati da ćete osjećati ne samo krivnju, već i veliku depresiju. Možete očekivati da ćete uništiti ljude oko sebe i, na kraju, uništiti svoj odnos s Bogom.
U svojoj knjizi raspravljate o društvenim običajima i političkim strukturama za utjecaj na naš osjećaj morala. Je li naš politički sustav, koji se neprestano pokušava umiriti birače, postao dijelom odgovoran za negativan utjecaj?
Razlog zašto imamo političku situaciju kakvu sada imamo je taj što smo se, kao narod, okrenuli od vjere i Boga. Okrenuli smo se od savjesti i sreće. A ako se okreneš od Boga, moraš pronaći nešto drugo što nema konačni smisao i konačni značaj i krajnji privez tvog identiteta i konačne nade i konačne sudbine i tako dalje. Dakle, morat ćete pronaći nešto što nije ultimativno da popunite taj vakuum.
Tu politika identiteta često dolazi na scenu. Postoji neka vrsta ludog uzdizanja političkih uvjerenja do osjećaja konačnosti, koji oni nikada ne mogu imati. Bez Boga i religije, ideologiju ćete pretvoriti u ultimatu, ili ćete politiku pretvoriti u ultimatu. U svakom slučaju, to je loš posao.
