Papa Ivan Pavao II kaže da nova evangelizacija znači „ponovo zapaliti u nama zanos predaka, dopustiti da nas prožme žar apostolskog propovijedanja nakon Duhova. Tko je zaista upoznao Krista ne može ga zadržati za sebe, mora ga navještati.
Izvorni naslov:
SINODO DEI VESCOVI
XIII ASSEMBLEA GENERALE ORDINARIA
LA NUOVA EVANGELIZZAZIONE
PER LA TRASMISSIONE DELLA FEDE CRISTIANA
(sažetak dokumenta koji ima 36str.)
NOVA EVANGELIZACIJA ZA PRENOŠENJE KRŠĆANSKE VJERE
Može se reći da je prenošenje kršćanske vjere započelo već silaskom Duha Svetoga na apostole, na blagdan Pedesetnice. Nakon silaska Duha Svetoga, apostoli su krenuli naviještati Isusa Krista. Duh Sveti, kojeg nam Isus Krist daje u izobilju je u početku Crkve, koja je u svojoj prirodi misionarska. Dok god postoji, Crkva treba naviještati Evanđelje o dolasku Kraljevstva Božjeg, koje poučava njezin učitelj Gospodin Isus Krist.
U sadašnjim vremenima pojam evangelizacije se odnosi na crkvenu aktivnost u cijelosti. Tu se misli na propovijedanje, katehezu, liturgiju, sakramentalni život, svjedočenje kršćanskog života, ljudsko milosrđe. U širem kontekstu evangelizacije, posebna je pažnja usmjerena na naviještanje Radosne Vijesti osobama i narodima koji još ne poznaju Evanđelje Isusa Krista.
Vatikanski Koncil naglašava misionarsku prirodu Crkve. Po nalogu njenog osnivača, Isusa Krista, kršćani moraju ne samo podržavati molitvom i materijalnom pomoći misionare, tj. sve one koji su posvećeni naviještati Evanđelje nekršćanima, nego su i sami pozvani širiti Kraljevstvo Božje, na vlastiti način i prema vlastitom pozivu. To je osobito važno tijekom velike globalizacije kad, iz puno razloga, osobe koje ne poznaju Krista imigriraju u područja stare kršćanske tradicije i dakle dolaze u kontakt s kršćanima, svjedocima Uskrslog Krista, prisutnog u Crkvama, na poseban način u svojoj Riječi i sakramentima.
Nova evangelizacija je više usmjerena onima koji su se udaljili od Crkve u zemljama starog Kršćanstva. Taj fenomen, nažalost, postoji u nejednakoj mjeri, čak i u državama gdje je Radosna Vijest objavljena u prethodnim stoljećima, ali još nije dovoljno prihvaćena do te mjere da promijeni osobni, obiteljski i društveni život kršćana.
Evangelizacija predstavlja veliki izazov za sveopću Crkvu. Zato je Njegova Svetost Benedikt XVI odlučio sazvati Generalnu skupštinu na temu Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere, koja će se održati od 7. do 28. listopada 2012. Skupština će za cilj imati pregledati aktualnu situaciju u određenim Crkvama kako bi pronašli nove načine i izražaje Radosne Vijesti koju bi prenosili suvremenom čovjeku sa obnovljenim entuzijazmom, svojstvenom svecima, radosnim svjedocima Gospodina Isusa Krista. Radi se o izazovu kako uzeti nove i stare stvari iz dragocjenog blaga Tradicije.
Pitanje oko prenošenja vjere, koja nije individualni i osamljeni pothvat, nego zajednički, crkveni, ne smije usmjeriti odgovore u smislu potrage za efikasnim strategijama komunikacije, niti se analitički usmjeriti onima kojima je namijenjena, npr. mladima, nego mora biti postavljeno kao pitanje koje se tiče subjekta kojem su povjerene ove duhovne radnje. Mora postati pitanje Crkve o sebi samoj. To dopušta da se problem postavi na način koji nije izvanjski nego egzaktan, jer vraća na početak čitavu Crkvu u njenom bivanju i življenju. Tako se možda može primijetiti da je problem jalovosti evangelizacije danas, kateheze u modernim vremenima, crkveni problem koji se odnosi na manju ili veću sposobnost Crkve da se predstavi kao istinska zajednica, pravo bratstvo, kao tijelo, a ne kao stroj ili ustanova.
Kao što nas podsjeća papa PaoloVI:“Evangelizacija svih ljudi je temeljna misija Crkve. Evangelizacija je milost i pravi poziv Crkve, njen najdublji identitet. Ona postoji kako bi evangelizirala“. U ovoj dvostrukoj misijskoj i evangelizacijskoj dinamici Crkva ne preuzima samo ulogu činitelja, subjekta objave, nego i refleksivnu ulogu slušača i učenika. Crkva započinje evangelizaciju evangelizirajući sebe samu. Crkva prepoznaje da je plod evangelizacije, a ne samo posrednik, jer je uvjerena da organizacija procesa nije u njenim rukama, nego u Božjim, koji je vodi Duhom kroz povijest. Njemu se povjerava da prepozna sredstva, vrijeme i prostore za naviještanje koje je pozvana živjeti.
Naviještanje zahtijeva slušanje, shvaćanje, interpretaciju, pa se proces evangelizacije mijenja u proces rasuđivanja, ispitivanja o smislu naviještanja i prenošenja vjere. Mnoge su se promjene dogodile u svijetu i još se događaju, mnogo je kritika usmjereno Crkvi i kršćanima, pojavljuju se novi izazovi koji propituju ustaljenu praksu i oslabljuju uobičajene načine prenošenja vjere.
U novoj evangelizaciji ne radi se o ponavljanju nečega što je napravljeno loše ili ne funkcionira, kao da je nova radnja sud zbog neuspjeha prve. Nova evangelizacija nije duplikat prve, nije samo ponavljanje, nego je hrabrost usuditi se ići novim putevima, ususret promijenjenim uvjetima unutar kojih je Crkva pozvana danas živjeti navještanje Evanđelja. U tom smislu je pojam uzet i predstavljen Magistru pape Ivana Pavla II usmjerenom sveopćoj crkvi. „Danas se Crkva mora suočiti s drugim izazovima, projicirajući se novim granicama, bilo u prvoj misiji ad gentes, bilo u novoj evangelizaciji ljudi koji su već primili navještaj Krista. Danas se od svih kršćana, od određenih crkvi i od sveopće crkve traži ista hrabrost koja je pokretala misionare iz prošlosti i ista raspoloživost slušanja glasa Duha Svetoga“: nova evangelizacija je povrh svega duhovna akcija, sposobnost da danas napravimo našima hrabrost i snagu prvih kršćana, prvih misionara. To je dakle akcija koja zahtijeva proces rasuđivanja o stanju zdravlja kršćanstva, utvrđivanje prijeđenih koraka i poteškoća koje su susreli.Papa dalje precizira:“ Crkva danas mora napraviti veliki korak naprijed u evangelizaciji, mora ući u novo povijesno razdoblje misionarske djelotvorne snage. U svijetu koji se, rušenjem granica, čini sve manjim, crkvene se zajednice moraju međusobno povezati, razmijeniti energiju i sredstva, zajedno se potruditi u jedinoj i zajedničkoj misiji navješćivanja i življenja Evanđelja“. Takozvane mlađe Crkve trebaju snagu onih starih, dok one trebaju svjedočanstvo i poticaj onih mlađih, na način da pojedine crkve crpe bogatstva drugih crkvi“.
Utječe se pojmu „nove evangelizacije“ kako bi se pokazao napor obnove koju je crkva pozvana napraviti kako bi bila dorasla izazovima koje socijalni i kulturni kontekst stavlja pred kršćansku vjeru, njeno naviještanje i svjedočenje, zbog snažnih promjena koje se događaju. Na te izazove Crkva ne može odgovoriti mireći se, zatvarajući se u sebe, nego postupkom obnavljanja vlastitog tijela stavljajući u središte Isusa Krista, susret s Njim, koji daje Duha Svetoga i energiju za naviještanje i objavu Evanđelja novim putevima, sposobnim komunicirati s novim kulturama.
Nova evangelizacija je sinonim za duhovni uzlet vjerskog života lokalnih Crkava, upute za put rasuđivanja promjena koje zanimaju kršćanski život u različitim kulturnim i društvenim kontekstima. Riječi pape Ivana Pavla II su dovoljno primjerne:“dogodila se potreba i hitnost „nove evangelizacije“, svjesni da se Europa ne smije danas samo pozivati na svoje kršćansko naslijeđe: treba biti sposobna odlučiti o svojoj budućnosti u susretu s ljudima i porukom Isusa Krista.“
Unatoč ovoj raširenosti i očitosti, pojam (N.E.)se ne uspijeva potpuno prihvatiti u raspravi, bilo unutar Crkve ili kulture. Postoje neke rezerve, kao da se tim pojmom želi stvoriti mišljenje poricanja i uklanjanje nekih stranica iz nedavne povijesti života lokalnih crkava. Postoje sumnje da „nova evangelizacija“ skriva namjeru manije obraćanja novih vjernika od strane Crkve, osobito prema drugim kršćanima. Teži se vjerovanju da se s ovom definicijom radi promjena u odnosu Crkve prema onima koji ne vjeruju, koji su pretvoreni u objekt nagovaranja i koji se više ne smatraju sugovornicima dijaloga koji nas ujedinjuje jednakom humanošću i traženjem istine o našem postojanju. Na ovo posljednje je dao odgovor papa Benedikt XVI na svom apostolskom putovanju u rep. Češku:“Pada mi na pamet riječ proroka Izaije, gdje hram treba biti kuća molitve za sve ljude (usp. Iz 56, 7; Mk 11, 17).. Mislim da Crkva treba otvoriti jednu vrstu „dvorišta neznabožaca“ gdje se ljudi mogu približiti Bogu na bilo koji način, bez da ga poznaju i prije nego su našli pristup njegovoj tajni, u čijoj službi stoji unutarnji život Crkve.“
Mi vjernici moramo misliti i na osobe koje se smatraju agnosticima ili ateistima. One bi se mogle uplašiti kad se priča o novoj evangelizaciji jer bi se smatrali objektom te misije. Ali pitanje o Bogu ostaje prisutno čak i za njih. Potraga za Bogom je bio temeljni motiv iz kojeg je rođeno zapadnjačko redovništvo i s njim i zapadnjačka kultura. Prvi korak evangelizacije se sastoji u pokušaju da se produbi ta potraga. Potrebno je održati dijalog ne samo sa religijama, nego i s onima koji smatraju religiju stranom.
Nova evangelizacija je dakle jedan stav, smjeli stil. To je sposobnost kršćana da pročitaju i dešifriraju nove scenarije koji se u posljednjim desetljećima događaju unutar ljudske povijesti, kako bismo ih transformirali i smjestili u područje svjedočenja i naviještanja Evanđelja. Radi se o socijalnim, kulturnim, ekonomskim, političkim i religioznim scenarijima.
Prvi od njih je kulturni scenarij. Nalazimo se u razdoblju duboke sekularizacije, u kojem se izgubila sposobnost slušanja i razumijevanja evanđeoske riječi kao žive i oživljavajuće poruke. Sve manje je prisutan Bog i Božja riječ u životima ljudi, Bog ne postoji u ljudskoj svijesti i životu. Kršćani su pod utjecajem takvog sekulariziranog načina života, hedonizma i konzumizma, što uzrokuje egocentrizam i površnost. U takvom scenariju nova evangelizacija predstavlja poticaj koji trebaju umorne i izmučene zajednice, kako bi otkrile radost kršćanskog iskustva, kako bi otkrile ljubav koja je izgubljena, kako bi okrenule pretjeranu slobodu u potragu za Istinom. U drugom scenariju, socijalnom, zbog socijalnih promjena sve više se ljudi seli i tako se miješaju kulture koje se prije nisu poznavale, pa je teže prakticirati vjerske tradicije. Nova evangelizacija nas tu podučava da misija nije više kretanje sjever-jug, istok-zapad, jer se treba osloboditi zemljopisnih granica. Misija je sad na svim kontinentima. Treba naučiti prepoznati područja i ambijente koji su izvan vjere jer je nisu nikad upoznali a ne samo zato što su se od nje udaljili. Treći scenarij se odnosi na napredak u sredstvima komunikacije. Nema mjesta na svijetu koje nije dostupno i koje nije izloženo utjecajima digitalne kulture. Javlja se egocentrično usmjerenje na sebe samoga i vlastite potrebe, čovjek se udaljava od etičke i političke dimenzije života, javlja se kultura prolaznog, neposrednog, vanjštine. Nova evangelizacija ovdje zahtijeva od kršćana smjelost da nađe sredstva i načine kako istaknuti važnost baštine edukacije i znanja očuvanog kršćanskom tradicijom. Četvrti scenarij je onaj ekonomski. Sve veća je razlika razvijenog i nerazvijenog svijeta i od crkve se sve više traži senzibiliteta i konkretnih akcija. Peti scenarij je o znanstvenom i tehnološkom istraživanju. Postoji rizik da znanost i tehnologija postanu novi idoli sadašnjosti. Lako je u digitaliziranom i globaliziranom kontekstu od znanosti napraviti novu religiju kojoj ćemo usmjeriti pitanja o istini i smislu, znajući da ćemo dobiti neadekvatne i djelomične odgovore. Šesti je scenarij politički. Teme koje treba osvijetliti svjetlošću Evanđelja su napor za mirom, razvoj i oslobođenje naroda, poboljšanje svjetske i nacionalne vlasti, razvoj dijaloga, suživota, suradnje među kulturama i vjerama…Pred tolikim promjenama i izazovima, jasno je da je prva reakcija strah i obeshrabrenje.
„Nova evangelizacija“ znači djelovati u našim lokalnim Crkvama kako bi se stvorili načini shvaćanja različitih fenomena koji dopuštaju prevesti nadu Evanđelja u pojmove koji se daju izvršiti. To znači da se Crkva uzdiže prihvaćajući ove izazove, postajući sve više tvorac civilizacije ljubavi.
Nadalje, „nova evangelizacija“ znači imati smjelost usmjeriti pitanje Bogu unutar tih problema, shvaćajući snagu misije Crkve i pokazujući tako kako kršćanska perspektiva na nov način rasvjetljuje velike probleme povijesti. Nova evangelizacija traži od nas da se suočimo s različitim scenarijima i ne ostanemo zatvoreni u naše zajednice i institucije, prihvaćajući izazov da uđemo u te fenomene, da uzmemo riječ i nosimo iznutra naše svjedočanstvo. Ovo je oblik koji kršćansko mučeništvo preuzima u današnjem svijetu, prihvaćajući suočavanje i sa recentnim oblicima agresivnog ateizma ili ekstremne sekularizacije, čiji je cilj pomračenje pitanja Boga u životu ljudi.
U sličnom kontekstu „nova evangelizacija“ znači za Crkvu podupirati s uvjerenjem trud da se svi kršćani ujedine u pokazivanju svijetu proročke i preobrazujuće snage evanđeoske poruke. Pravda, mir, suživot među ljudima, zaštita stvorenog, to su riječi koje su označile ekumenski hod ovih desetljeća. Kršćani svi zajedno ih nude svijetu kao mjesta u kojima se pojavljuje pitanje Boga u životu ljudi. Ove riječi zapravo dobivaju svoj autentični smisao samo u svjetlu i pozadini riječi ljubavi koju je Bog imao za nas po svom Sinu Isusu Kristu.
Veliki svjetski susreti mladeži, hodočašća u stara i nova mjesta štovanja, proljeće crkvenih pokreta i okupljanja, sve su vidljivi znakovi vjerskog osjećaja koji se nije ugasio. „Nova evangelizacija“ u ovom kontekstu traži od Crkve da zna raspoznati znakove Duha Svetoga na djelu, upućujući mu riječi, s obzirom na zrelu i svjesnu vjeru „dok ne dosegne puninu Krista“. Osim novijih skupina, plod Duha Svetoga koji obećava, velika zadaća nove evangelizacije spada u posvećeni život novih i starih oblika. Treba zapamtiti da su svi veliki pokreti evangelizacije u dvije tisuće godina kršćanstva vezani za evanđeoski radikalizam.
Ovi novi uvjeti misije nam daju naslutiti da pojam „nova evangelizacija“ znači potrebu za utvrđivanjem novih izraza evangelizacije da bi Crkva bila unutar aktualnih socijalnih i kulturnih konteksta koji se mijenjaju. Tradicionalni i ‘sigurani’ oblici – koji se smatraju „mjestima kršćanstva“ i „zemljama misije“ – uz njihovu misaonu jasnoću pokazuju i njihova ograničenja. Prejednostavni su i pozivaju se na put nadmašivanja, kako bi mogli funkcionirati kao model za stvaranje kršćanskih zajednica današnjice. Potrebno je da kršćansko iskustvo vodi razboritost ka polaganom putu stvaranja novog modela kako biti Crkva, koji izbjegava zapreke sektaštva i „civilne religije“, i dozvoljava, u post-ideološkom kontekstu, zadržati oblik misijske Crkve. Drugim riječima, Crkva ne smije izgubiti izgled „domaće, narodne“ Crkve, unutar raznolikosti njenih oblika. Čak i u slučajevima manjina i diskriminacije, Crkva ne smije izgubiti sposobnost da bude uz svakodnevni život ljudi, kako bi s tog mjesta naviještala živu poruku Evanđelja. Kako je rekao papa Ivan Pavao II, „nova evangelizacija“ znači prepravljati kršćansku tkaninu ljudskog društva, prepravljajući tkaninu istih kršćanskih zajednica; što znači pomoći Crkvi da nastavi biti prisutna „u kućama svojih sinova i kćeri“, da im nadahnjuje život i usmjerava Kraljevstvu koje dolazi. U procesu razmišljanja oko evangelizacije od velike pomoći mogu biti istočne katoličke crkve i sve zajednice koje su u svojoj nedavnoj povijesti doživjele ili još doživljavaju iskustvo skrivanja, protjerivanja, marginalizacije, koje su žrtve etničke, ideološke ili vjerske netolerancije. Njihovo svjedočanstvo vjere, ustrajnost, smjelost su darovi koje treba podijeliti sa onim kršćanskim zajednicama koje, iako imaju slavnu prošlost, žive sadašnjost napora i rasijanosti.
Vrijeme je nove evangelizacije i za zapad, gdje mnogi koji su kršteni žive potpuno izvan kršćanskog života i sve više ljudi imaju nekakvu vezu s vjerom, ali slabo poznaju temelje. Često je slika o kršćanskoj vjeri iskrivljeno karikaturom i svakidašnjim izrazima koje širi kultura, sa stavom indiferentne distance, ako ne i otvorenog poricanja.Vrijeme je nove evangelizacije za zapad u kojem „cijele države i nacije, gdje su religija i kršćanski život nekad cvjetale i bile sposobne pružiti zajednicama živu i djelatnu vjeru, a sad su na kušnji, a ponekad i potpuno promijenjene, od stalnog širenja indiferentnosti, sekolarizma i ateizma. Radi se prvenstveno o zemljama tzv. Starog svijeta, u kojima ekonomski procvat i konzumizam, iako pomiješan sa siromaštvom i bijedom, potiču i podržavaju život „kao da Bog ne postoji“.
Crkve starog kršćanstva, uhvaćene u koštac sa zadaćom nove evangelizacije, bolje shvaćaju da ne mogu biti misionarske prema nekršćanima drugih zemalja i kontinenata, ako se ne bave ozbiljno nekršćanima u svojim kućama: misionarstvo iznutra je vjerodostojan znak i poticaj za ono izvanjsko, i obrnuto. Kršćanin i Crkva su misionarski ili nisu. Tko voli svoju vjeru bavit će se i svjedočenjem i prenošenjem vjere drugima, i dopustit će drugima da sudjeluju. Nedostatak misionarskog entuzijazma je nedostatak entuzijazma za vjeru. Vjera se snaži prenoseći je.
Nova evangelizacija je dakle sinonim za misiju; traži sposobnost za ponovno kretanje, nadilaženje granica, proširivanje vidika. Nova evangelizacija je suprotno od samodostatnosti i povlačenja u sebe, od mentaliteta i statusa quo, i od pastoralnog koncepta koji smatra da je dovoljno raditi kako se je uvijek radilo. Danas „business as usual“ (posao kao i obično) nije dovoljno. Kako su se neke lokalne Crkve potrudile potvrditi, vrijeme je da Crkva pozove vlastite kršćanske zajednice na pastoralni razgovor u misionarskom smislu njihovih djela i struktura!!!
Zadaća Crkve se sastoji u realiziranju prenošenja i objave Evanđelja. Kad govorimo o Evanđelju, ne mislimo samo na knjigu i doktrinu, Evanđelje je puno više – to je živa i učinkovita Riječ, koja vrši ono što govori. Evanđelje je o Isusu Kristu, nema samo sadržaj o Njemu. On je, kroz Duha Svetoga, promotor i subjekt svoje objave, svoga prenošenja. Cilj prenošenja vjere je dakle ostvariti ovaj susret s Isusom Kristom, u Duhu, kako bismo došli do iskustva s Bogom, našim i Njegovim Ocem. Prenošenje vjere znači stvoriti uvjete u svakom trenutku i na svakom mjestu za susret (s Bogom) koji dolazi.
Rezultat kojem se nadamo nakon takvog susreta je uključiti ljude u odnos Sina s Ocem kako bi osjetili snagu Duha. Cilj prenošenja vjere, cilj evangelizacije je prenijeti Ocu po Kristu u Duhu; ovo je iskustvo novosti kršćanskog Boga. U ovom smislu, prenošenje vjere u Kristu znači stvoriti uvjete za promišljenu, slavljenu, življenu i moljenu vjeru: to znači uključiti u život Crkve.
Prenošenje vjere je dakle jedna kompleksna dinamika koja potpuno isprepliće vjeru kršćana i život Crkve. Ne može se prenositi ono što se ne vjeruje i ne živi.
Prenošenje vjere nije specijalizirana radnja, dana u zakup nekoj grupi ili pojedincu slučajno za to zaduženom. To je iskustvo svakog kršćanina i čitave Crkve, koji u toj radnji otkrivaju vlastiti identitet naroda okupljenog na poziv Duha, koji se sabire iz naše svakodnevne raštrkanosti, kako bi živjeli Kristovu prisutnost među nama, i otkrili pravi lik Boga, koji nam je Otac. „Vjernici laici, zbog njihovog sudjelovanja u Kristovoj proročkoj službi, su potpuno uključeni u ovu zadaću Crkve. Na njima je osobito da svjedoče kako kršćanska vjera čini jedini pravi odgovor, više-manje svjesno percipirana i prizivana od svih, na probleme i nade koje život postavlja svakom čovjeku i društvu. To će biti moguće ako će vjernici laici znati svladati u sebi prekid između Evanđelja i života, stvarajući u svojim svakidašnjim aktivnostima u obitelji, na poslu i u društvu, jedinstvo života koji u Evanđelju nalazi inspiraciju i snagu da se ostvari u potpunosti.“
Da bi naviještala i širila Evanđelje, potrebno je da Crkva ostvari figure iz kršćanskih zajednica sposobne uobličiti na pravi način temeljne radnje života vjere: ljubav, svjedočanstvo, objavu, slavlje, slušanje, dijeljenje. Treba shvatiti evangelizaciju kao proces kojim Crkva, pokretana Duhom, navješćuje i širi Evanđelje po cijelom svijetu, slijedeći ovu logiku: tjeran ljubavlju, prožima i mijenja cjelokupni svjetovni red, preuzimajući i obnavljajući kulture. Daje svjedočanstvo među narodima novog načina bivanja i življenja koje karakterizira kršćane. Otvoreno navješta Evanđelje, pomoću prve objave, pozivajući na obraćenje. Upućuje na vjeru i život kršćana, pomoću kateheza i sakramenata inicijacije, one koji se obrate Isusu Kristu, ili one koji se vrate na put svog niza, uključujući jedne i nanovo vodeći druge kršćanskim zajednicama.
Od II. Vatikanskog koncila katolička Crkva je otkrila da se prenošenje vjere, kao susret s Kristom, realizira kroz Sveto pismo i živu tradiciju Crkve, pod vodstvom Duha Svetoga. Potrebno je među Božjim ljudima razviti veću svijest o ulozi Božje riječi, njenoj snazi koja se objavljuje i prikazujeBožji naum s ljudima, Njegov plan spasenja. Posebna je pažnja posvećena objavi Božje riječi mladima, koji su posebno otvoreni za Riječ Božju i imaju iskrenu želju upoznati Krista. Moramo pomoći mladima da razviju samopouzdanje i poznavanje svetog Pisma. Mladi trebaju učitelje i svjedoke koji će ih voditi ka ljubavi i komuniciranju Evanđelja. Kršćanske zajednice moraju započeti plan puta ka kršćanskoj inicijaciji koji će, slušanjem Riječi, slavljenjem Euharistije i bratskom ljubavlju, voditi prema zrelijoj vjeri.
Na Sinodi o katehezi nisu željeli da se raštrkaju dobrobiti i vrijednosti primljeni iz prošlosti obilježene brigom da se osigura prenošenje vjere koje bi bilo sistematično, integrirano, usklađeno i podijeljeno hijerarhijski. Zato su postavljena dva temeljna sredstva za prenošenje vjere: kateheza i katekumeni. Zahvaljujući njima Crkva prenosi vjeru na aktivan način, sije je u srca katekumena i katehista kako bi oplodila njihova iskustva. Ova dva sredstva su omogućila razvoj „pedagogije vjere“ čija je zadaća proširiti katehezu na prenošenje vjere.
Zajednički i osobni stil, stil koji provjerava istinitost zajednica, ali i svakog krštenika, kako nas podsjeća papa Pavao VI:“osim općenitog oblika objave Evanđelja, i drugi oblik njegovog prenošenja, od osobe do osobe je važan i legitiman.“
Cilj svakog procesa prenošenja vjere je izgradnja Crkve kao zajednice svjedoka Evanđelja. Papa Pavao VI kaže da zajednica vjernika, koja živi i proživljava nadu, zajednica bratske ljubavi, uvijek ima potrebu čuti ono što mora vjerovati, razloge nade, zapovijedi ljubavi. Drugim riječima, uvijek ima potebu biti evangelizirana.“
Potrebno je stvoriti obitelji koje su pravi znak ljubavi i dijeljenja, potrebna je snaga za stvaranje zajednica obdarenih istinskim duhom ekumenizma i sposobnih za dijalog s drugim religijama, potrebna je hrabrost za socijalnu pravdu i solidarnost, koji u središte interesa Crkve stavljaju siromašne, traži se radost u davanju vlastitog života za poziv ili posvećenje. Crkva koja prenosi vjeru, Crkva „nove evangelizacije“ je sposobna u svim ovim aspektima pokazati da je vodi Duh Sveti.
Dio svega toga je i imati hrabrost objaviti nevjernost i skandale koji se pojavljuju u kršćanskim zajednicama, kao znak i posljedica napora i umora u zadaći objavljivanja Evanđelja. Hrabrost priznati krivnju, sposobnost nastaviti svjedočiti Krista dok govorimo o našoj stalnoj potrebi da budemo spašeni, znajući da možemo gledati naše slabosti jer tako priznajemo snagu Krista koji nas spašava; čin pokore, hod ka pročišćenju i volja za popravkom posljedica naših pogrešaka, vjera da nada koja nam je dana ne zavarava, jer je ljubav Božja u našim srcima Duhom Svetim koji nam je dan, sve su to plodovi prenošenja vjere, navještanja Evanđelja koje u prvom redu ne prestaje obnavljati kršćane, njihove zajednice dok svijetu donosi Evanđelje Isusa Krista.
Kao što se može pretpostaviti, područje kršćanske inicijacije je važan dio zadaće evangelizacije. „Nova evangelizacija“ ima puno toga za reći o tome: Crkva treba snažno i odlučno nastaviti sa započetim postupcima, a u isto vrijeme smoći snage kako bi ponovno motivirala pojedince i zajednice koje pokazuju znakove umora i rezignacije.
Crkva se odavno bori protiv toga, te je stoga započela „prva objava“, proglas temeljnih sadržaja naše vjere. Prva objava je usmjerena onima koji ne vjeruju, koji žive u potpunoj indiferentnosti prema vjeri. Funkcija joj je objaviti Evanđelje i obratiti one koji još ne poznaju Krista. Zadaća „nove evangelizacije“ je kršćanima koji prakticiraju vjeru, a i onima koji si postavljaju pitanja o Bogu i pokušavaju ga percipirati, dozvati u svijest njihov osobni poziv. Nova evangelizacija je poziv kršćanskim zajednicama da daju povjerenje Duhu Svetomu koji ih vodi kroz povijest.
Evangelizacija je povezana s edukacijom, što je potvrdio i papa Benedikt XVI: „Prvotna misija Crkva, evangelizacija, u kojoj obrazovne ustanove igraju ključnu ulogu, se podudara sa težnjom nacije da razvije društvo dostojno ljudskog dostojanstva.“ Njegove riječi potvrđuju kako je prirodno da evangelizaciju i inicijaciju vjere slijedi obrazovanje. Temeljna zadaća Crkve je educirati o vjeri i svjedočenje, pri čemu nam pomaže uspostaviti vezu s Kristom i Ocem.
Suvremeni čovjek će prije slušati svjedoka nego učitelja, pa će tako i Crkva svojim postupcima, svojim životom evangelizirati svijet, što znači, svjedočenjem vjernosti Kristu, siromaštva i odricanja, slobodom od vrijednosti ovoga svijeta, jednom riječju svetošću. Nijedan projekt nove evangelizacije, nijedan projekt objave i prenošenja vjere ne može zanemariti potrebu za muškarcima i ženama koji će svojim postupcima dati snage evangelizacijskim naporima koje žive. Zbog toga je važno da Crkva oformi i pruži potporu zajednicama ili pojedincima koji će se posvetiti zadaći evangelizacije i edukacije (biskupi, prezbiteri, katehisti, odgajatelji, učitelji, roditelji), pozvanima da prepoznaju i ulože maksimalne resurse u temeljnu zadaću važnu za budućnost crkve i čovječanstva. Potrebno je jasno istaknuti važnost ovog poziva za evangelizaciju, objavu i prenošenje vjere unutar naših crkava. Potrebno je da zajednice ponovo vide prioritete njihovih djela, kako bi usmjerili energiju i snagu u zajednički napor „nove evangelizacije“.
Kako bi se vjera zadržala i hranila, potrebno je da roditelji uče djecu molitvi i da mole s njima, što pomaže roditeljima da stvore naviku u djeteta i da prepozna Gospodinovu prisutnu ljubav, čime postaju svjedoci vjere kod djece.
Evangelizirati može samo onaj koji i sam sebe dopušta evangelizirati, koji je sposoban dopustiti si duhovno se obnoviti nakon susreta i zajedništva s Kristom. Zato je nova evangelizacija prvenstveno duhovna zadaća i izazov. To je zadaća kršćana koji teže svetosti. Zato je važno i objasniti vjernicima unutar crkava njihovu misijsku i evangelizacijsku zadaću, a to je moguće samo edukacijom i brigom, ne može se dogoditi spontano.
Kronološki, prva se evangelizacija dogodila na Duhove kad su Apostoli, zajedno u molitvi kod Kristove majke primili Duha Svetoga. „Nova evangelizacija“ ne znači novo Evanđelje, jer je „Isus Krist isti jučer, danas, uvijek“. Nova evangelizacija predstavlja adekvatan odgovor na znakove vremena, na potrebe ljudi i naroda danas, na nove scenarije koji ocrtavaju kulturu u kojoj susrećemo naše identitete i tražimo smisao postojanja. Nova evangelizacija znači promociju kulture dublje ukorjenjene u Evanđelje; otkriti novog čovjeka koji je u nama zahvaljujući Duhu kojeg su nam dali Isus Krist i Otac.
Poteškoće koje onemogućuju novu evangelizaciju su: nedostatak radosti i nade u spasenje. Često je taj nedostatak toliko jak da zahvati cijelu zajednicu. Nova evangelizacija se tad ne nameće kao obaveza, napor i težina koju moramo nositi, nego kao lijek koji daje radost i život.
