Rođen je 306. godine u Nisibi, danas gradu u turskoj pokrajini Mardin, smještenom u jugoistočnom dijelu Sjevernog Kurdistana (istočna Anadolija) u kome uglavnom žive Kurdi. Odgojen je i rastao je uz Jakova, biskupa Nisibija (303. – 338.), a zajedno s njime utemeljio je teološku školu svoga grada. Snažno je bio uključen u život mjesne zajednice sve do 363., kad je Nisibi pao u ruke Perzijanaca. Poslije prelaska u Edesu nastavio je sa svojom propovjedničkom djelatnošću. Preminuo je u tome gradu 9. lipnja 373. kao žrtva zaraze što ju je dobio brinući se za oboljele od kuge.
Za života je uspio na jedinstveni način pomiriti poziv teologa i pjesnika jer je vjerske istine prenosio pjesničkim putem.
Predaja kaže da je Efrem bio monah, no on je zapravo pripadao onoj skupini ljudi koji se u potpunosti posvećuju Kristu u služenju crkvenoj zajednici. On je najveći među sirijskim ocima i najznamenitiji pjesnik čitavog patrističkoga doba. Od njega su ostala brojna djela koja se mogu svrstati u četiri kategorije: prozna polemička djela ili biblijska tumačenja, djela u pjesničkoj prozi, homilije u stihovima te himni koji su zasigurno i njegovo najopsežnije djelo.
Riječ je o piscu koji je pod mnogim vidovima bio plodonosan i zanimljiv, no osobito se to odnosi na njegov teološki profil. Njegova je teologija u poetskom obliku: tako mu poezija omogućuje da produbi teološko promišljanje putem paradoksa i slika.
Efrem, kojega kršćanska predaja časti naslovom “harfe Duha Svetoga”, ostao je đakonom svoje Crkve kroz cijeli svoj život. Bio je to odlučujući i simboličan izbor: bio je đakon, to jest poslužitelj. Poznat je i kao Marijin pjesnik jer joj je posvetio 20-ak himana.
Ime mu je hebrejskog porijekla i znači “onaj koji donosi rod”.
Ž.I., KT
