Vijesti iz Rima, 25. svibnja 2024. / 13:30
Vatikanski muzeji u četvrtak su najavili novi stalni postav dviju relikvija koje navodno pripadaju svetom Petru i svetom Ivanu Evanđelistu, rasvjetljavajući njihovo podrijetlo i starost.
Konferencija pod nazivom „Tunike sv. Petra i sv. Ivana, dvije izvanredne relikvije Sancta Sanctorum“ predstavila je povijesni pregled dviju relikvija – tunike sv. Petra i dalmatike sv. Ivana Evanđelista – kao i prezentacije o intenzivnom procesu restauriranja koje je zaključio Laboratorij za restauraciju tapiserija i tekstila Vatikanskih muzeja i analiza izvješća koje je izvršio Kabinet za znanstvena istraživanja muzeja.
“Konkretno tunika s uskim rukavima potječe iz šestog/sedmog stoljeća, dok dalmatika datira između kraja prvog i početka trećeg stoljeća”, rekao je Alessandro Vella, stručnjak za kršćansku antiku na Vatikanski muzeji, o muzejskoj analizi datiranja ugljikom.
“Ako tunika s uskim rukavima potječe iz sljedećih godina pontifikata Grgura Velikog”, nastavio je, “očito ne može pripadati ni svetom Ivanu Evanđelistu ni svetom Petru, niti bilo kojem od apostola. Stoga bi to bio lažni relikt.”
No Vella je primijetio da odjeća još uvijek može imati vjersku vrijednost, što je tvrdnja koju je iznio pozivajući se na pismo pape Pelagija iz sredine šestog stoljeća o praksi “koja se koristi za dobivanje sekundarnih relikvija”.
“Svaka odjeća koja se uobičajeno koristi mogla bi se staviti u dodir s grobom sveca koji se obožava”, rekao je. „U tom bi trenutku haljina, točnije tunika, ostavljena tri dana na grobu svetoga Petra, upila posvećujuće vrline ‘ex contactu’, kontaktom, i zauzvrat bi postala relikvija ako je naš jedini doista se mogao identificirati s relikvijom sv. Ivana.”
Odjeća se čuvala u Sancta Sanctorum (Svetinja nad svetinjama), kapeli koja se nalazi na vrhu Scala Santa (Svete stepenice) s unutarnje strane izvorne Lateranske palače, koja se nalazi uz arhibaziliku sv. Ivana Lateranskog, službeno sjedište pape kao rimskog biskupa.
Sancta Sanctorum služila je za pohranjivanje predmeta neprocjenjive umjetničke i vjerske vrijednosti, barem do sredine osmog stoljeća, te je postala privatni oratorij papa. Zbirka je uključivala predmete poput draguljima optočenog križa pape Sergija, relikvija koje su pripadale svetom Praksedu i svetoj Agnezi, kao i ikone Uronike, slike Krista kao vladara svemira, koja se pripisuje svetom Luki.
Godine 1903. papa Lav XIII. dopustio je znanstvenicima da uđu na mjesto kako bi pokrenuli istraživanje relikvija. Ali tek je 1905. kovač uspio otvoriti dvoja brončana vrata iz 13. stoljeća koja su zatvarala željezni svod ispod oltara.
“Relikvijari, kao i tekstil, prebačeni su u Kršćanski muzej Vatikanske knjižnice 1906. godine, zatim u Vatikanske muzeje u skladu s reskriptumom pape Ivana Pavla II 1999. godine,” objasnio pokrovitelji umjetnosti u Vatikanskim muzejima, skupina posvećena očuvanju i restauraciji opsežne muzejske zbirke umjetnina.
Vella je rasvijetlio podrijetlo predmeta u zbirci, ističući da oni nisu samo od velike devocijske vrijednosti, već predstavljaju i opsežnu diplomatsku razmjenu koja je prožimala mediteranski svijet.
“Kompozicija koju su znanstvenici analizirali otkriva da to nije bila nasumična zbirka predmeta koje su prikupili hodočasnici tijekom svojih putovanja, već diplomatski darovi razmijenjeni između poglavara crkvenih hijerarhija, a posebno između papa i jeruzalemskih patrijarha.”
“Tako da su ta kretanja, ta putovanja relikvija”, nastavio je Vella, “slijedila službene diplomatske kanale, što je također potvrđeno raznim drugim primjerima.”
Kronika ovog povijesnog razvoja je važna, naglasio je Vella, jer nudi objašnjenje kako su tunike dospjele u kolekciju.
“Ako bi se naša tunika doista mogla identificirati s relikvijom svetog Ivana – a postoje jasne sumnje koje ostaju – ovo bi bilo podrijetlo koje bismo joj trebali pripisati”, rekao je Vella. “Odnosno, radilo bi se o odjevnom predmetu s kraja šestog stoljeća, ritualno posvećenom zahvaljujući kontaktu s grobom evanđelista Ivana u bazilici posvećenoj svecu u gradu Efezu u Turskoj, koji je potom stigao u Rim i Lateran, koji je vjerojatno prolazio kroz Sirakuzu.”
Matthew Santucci je dopisnik CNA iz Rima sa sjedištem u uredu EWTN-a u Vatikanu. Odrastao je u Connecticutu, a od 2020. živi u Rimu. Diplomirao je povijest na Fordhamu i magistrirao međunarodne odnose na Luissu Guidu Carliju.
