Prije 25 godina, 14. svibnja 1999., papa Ivan Pavao II. primio je u Vatikanu delegaciju koju su činili šijitski imam džamije Khadum, sunitski predsjednik upravnog vijeća Iranske islamske banke i predstavnik iračkog Ministarstva za religije. Papa je tom prigodom od muslimanskih posjetitelja dobio primjerak Kur’ana te se prignuo i poljubio knjigu. U nastavku prenosimo komentar don Branka Jurića, objavljen na portalu Vatican News.
don Branko Jurić
„Ne možemo naime zazivati Boga, Oca svih ljudi, ako otklanjamo da se bratski ponašamo prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku. Odnos čovjeka prema Bogu Ocu tako se povezuje s odnosom čovjeka prema ljudskoj braći da Pismo kaže: »Tko ne ljubi, nije upoznao Boga« (1 Iv 4, 8)“ (Drugi vatikanski koncil, Nostra aetate, 5)
Prije 25 godina, 14. svibnja 1999., papa Ivan Pavao II. primio je u Vatikanu delegaciju koju su činili šijitski imam džamije Khadum, sunitski predsjednik upravnog vijeća Iranske islamske banke i predstavnik iračkog Ministarstva za religije. Delegaciju je predvodio Rafael I. Bidawid, tadašnji nadbiskup Bagdada i patrijarh Babilona.
Kao što je uobičajeno, ovom su prilikom izmijenjeni darovi, a Papa je od muslimanskih posjetitelja dobio primjerak Kur’ana, knjige koju muslimani smatraju Božjim otkrivenjem čovjeku. Ivan Pavao II. prignuo se i poljubio Kur’an. Snimljena je i fotografija tog trenutka, a ono što se tada dogodilo dovelo je do brojnih spekulacija: Je li to zaista bio primjerak svete knjige islama? Možda je to bila knjiga evanđelja? Je li znao da je to Kur’an? Je li ga zaista poljubio? I tako su počela uobičajena prepiranja među promatračima.
Neki su se nadali da nije bilo tako, drugi su upozoravali da ne treba biti brz s osudama itd. Potom su počeli pristizati dokazi. Sam Vatikan je izvijestio da je Papa poljubio Kur’an, i nakon kratkog vremena, nitko više nije dovodio u pitanje taj dio priče. Oni koji tada nisu razumjeli gestu pitali su se je li to znak poštovanja ili pak odobravanja unutra zapisanoga.
To je bilo 1999. Od tada su nastale posve novi naraštaji vjernika koji nikada nisu čuli za ovaj događaj, no i danas je lako pronaći fotografije sa susreta u vatikanskom arhivu lista L’Osservatore Romano.
Rafael Bidawid, koji je stajao odmah pored pape Ivana Pavla II. kada se to dogodilo, potvrdio je u razgovoru za vatikansku agenciju Fides da je s drugima iz delegacije 14. svibnja 1999. ponovio njihov poziv Papi da posjeti Irak, „jer bi njegov posjet za nas bio milost s neba“. Kazao je da se na kraju audijencije Papa blago „prignuo prema muslimanskoj svetoj knjizi, Kur’anu, koju mu je dalo izaslanstvo, te ju je poljubio u znak poštovanja“. Rekao je da je fotografija tog čina više puta prikazivana na iračkoj televiziji, a ona „pokazuje da Papa nije samo svjestan patnje iračkog naroda, već i da iznimno poštuje islam“.
Poznato je da Ivan Pavao II. uz silne želje ipak nije uspio posjetiti Irak. To je pošlo za rukom papi Franji, koji je u toj zemlji bio od 5. do 8. ožujka 2021., postavši prvi papa koji je prošao prostorima Abrahama, praoca triju monoteističkih religija – židovske, kršćanske i islamske.
Poljubac Kur’ana koji je 1999. učinio Ivan Pavao II. bio je znak poštovanja prema islamu. Dvije godine kasnije, 6. svibnja 2001. papa iz Poljske postao je prvi Rimski biskup u povijesti koji je ušao u džamiju i molio u njoj. Taj povijesni posjet džamiji ostvario je u Damasku, glavnom gradu Sirije. Kasnije je i njegov nasljednik papa Benedikt XVI. također ulazio u džamije i molio u njima. Prvi put u znamenitoj Plavoj džamiji u Istanbulu 2006. godine, a kasnije i u Jordanu.
No sveti Ivan Pavao II. nije prvi put poljubio Kur’an 1999. To je bilo barem još jednom. Isto je učinio 19. kolovoza 1985. posjetivši Casablancu, Maroko, gdje je održao govor pred mnoštvom mladih ljudi koji su velikom većinom bili muslimani. Tada je među ostalim rekao: „Kršćani i muslimani, mi vjerujemo u istoga Boga, jedinoga Boga, živoga Boga“.
Valja razumjeti da su ovi čini dubokog poštovanja prema islamu svi inspirirani i utemeljeni na Drugom vatikanskom koncilu, osobito na deklaraciji Nostra aetate u kojoj se među ostalim kaže: „Ne možemo naime zazivati Boga, Oca svih ljudi, ako otklanjamo da se bratski ponašamo prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku. Odnos čovjeka prema Bogu Ocu tako se povezuje s odnosom čovjeka prema ljudskoj braći da Pismo kaže: »Tko ne ljubi, nije upoznao Boga« (1 Iv 4, 8)“.
Posjeti džamijama, osobito poljubac svete knjige islama koji je udijelio sveti Ivan Pavao II. izazvao je fanatične komentare kod fundamentalista s obje strane. Dok su kršćanski fundamentalisti tvrdili da su neki čini „intrinzično zli, pa su stoga zabranjeni bez obzira na namjeru ili posljedice“, dodajući: „Čak i da je Ivan Pavao II. mogao dovesti do spasenja cijelog svijeta ljubeći Kur’an, to mu ne bi bilo dopušteno“, s druge strane islamski fundamentalisti smatrali su to Papinim tobožnjim „priznanjem prave vjere“.
Fundamentalisti zapravo ne vole geste bratskog poštovanja, mira i ljubavi. Slično su se protivili i kada su 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyib potpisali Dokument o ljudskom bratstvu i sestrinstvu, kao „poziv na pomirenje i bratstvo među svim vjernicima, pa i među vjernicima i nevjernicima te među svim ljudima dobre volje; poziv svakoj ispravnoj savjesti koja odbacuje abnormalno nasilje i slijepi ekstremizam, poziv onima koji njeguju vrednote tolerancije i bratstva koje religije promiču i potiču; svjedočanstvo veličine vjere u Boga koja ujedinjuje podijeljena srca i uzdiže ljudsku dušu; simbol zagrljaja Istoka i Zapada, Sjevera i Juga i svih koji vjeruju da nas je Bog stvorio da se upoznamo, međusobno surađujemo i da živimo kao sestre i braća koji se vole“.
Što se to u čovjeku opire da drugog čovjeka prizna bratom, sestrom? Zavist ili prezir, predrasude ili anestezirana savjest? Što god da je, valja nam o tom promisliti. Nije stvar u jednostavnom oslovljavanju drugoga tom imenicom, to nerijetko može zvučati patetično a zna biti i prijetvorno, nego je riječ o nečem važnijem: o čovjekovu životnom stavu, ponašanju, pogledu na svijet. (kta/rv)
