Korak unatrag omogućuje nam da se vratimo sa svježom perspektivom, potencijalno otkrivajući nove uvide i poboljšanja.
U našem svijetu, gdje je stalna aktivnost norma, koncept odmora često se zanemaruje — ili čak namrgođeno. Dajemo prioritet završetku projekta i rasporedu vježbi, a zastoje smatramo luksuzom. Međutim, pomnije ispitivanje Svetoga pisma i prirode otkriva duboku istinu: odmor nije samo ljudska potreba, nego temeljni princip utkan u samo tkivo stvaranja.
U Postanku stoji da je nakon stvaranja svemira Bog “počinuo sedmoga dana od svega što je učinio” (Postanak 2:2). Ovaj čin božanske stanke nije samo bilješka iz Svetog pisma. To je snažna izjava o inherentnoj vrijednosti odmora. Čak je i Bog, u svojoj beskrajnoj moći, prepoznao nužnost povlačenjadopuštajući prostor za dovršenje — pa čak i za konačnu transformaciju onoga što je On stvorio.
Ova se istina proteže na svaki aspekt našeg profesionalnog života od samog početka. Razmotrite pekarski proces dopuštanja tijestu za kruh da se digne. Ovo naizgled neaktivno razdoblje omogućuje razvoj glutena, što rezultira lakšom i ukusnijom štrucom. Naša tijela također odražavaju ovo načelo. Dok je naporna tjelovježba korisna, također je važno dopustiti mišićima da se poprave i ponovo izgrade kroz odmor. Ovaj proces odmora omogućuje mišićima da ojačaju.
Odmor i rast
Slično, razdoblja odmora često prethode razdobljima kreativnog rasta. Kao i kod gotove slike, knjige, eseja, dovršenog projekta potrebno je vrijeme da se smiri i udahne. Korak unatrag omogućuje nam vratiti sa novom perspektivom, potencijalno otkrivajući nove uvide i poboljšanja. Zato eseji napisani noć prije roka baš i nisu najbolji.
Dopuštanje odmora nije puko čekanje; to je svjesna odluka o povjerenju u drugačiju vrstu posla — rad otpuštanja i odmicanja.
Na više načina, odmor znači prepuštanje kontrole, dopuštanje procesima da se odvijaju prirodno i vjerovanje da vrijeme će utjecati na pozitivne promjene na načine koji možda neće biti odmah vidljivi.
Povjerenje u drugoga
Evanđelja pružaju uvjerljivu ilustraciju ovog koncepta, osobito u brojnim slučajevima u kojima se Isus promatra kako se odmara. Čak je i Sin Božji, unatoč zahtjevima svoje službe, prepoznao vrijednost odmora. Ta razdoblja očite neaktivnosti nisu bila samo fizički prekidi; oni su bili znak Njegovog potpunog povjerenja u Očev plan.
Prihvaćanjem moći dopuštanja stvarima da se odmore, također možemo naučiti ovu vrijednu lekciju. Prelazimo s brzog, proizvodno orijentiranog pristupa na kontemplativniji ritam, dopuštajući transformaciju i proizvoda koje stvaramo i nas samih.
Odmor je pomak od “činjenja” do “biti”: podsjetnik da pravi rast često se događa u tihim prostorima prepuštanja.
