U nastavku objavljujemo, preuzet od Informativne katoličke agencije, cjeloviti prijevod pisma koje je papa Franjo 2. svibnja, na kraju Međunarodnog susreta „Župnici za sinodu“, uputio župnicima sudionicima susreta kao i svim župnicima diljem svijeta.
Predraga braćo župnici!
Međunarodni susret „Župnici za sinodu“ i dijalog sa sudionicima prilika su da se u svojim molitvama sjetim svih župnika svijeta, kojima s velikom ljubavlju upućujem ove riječi.
Toliko je očito da to zvuči gotovo banalno, ali zbog toga nije ništa manje istinito: Crkva ne bi mogla ići naprijed bez vašeg zalaganja i služenja. Iz tog razloga prije svega želim izraziti zahvalnost i poštovanje za velikodušan rad koji činite svaki dan, sijući Evanđelje po svakoj vrsti tla (usp. Mk 4,1-25).
Kao što doživljavate u ovim danima koje dijelite, župe u kojima vršite svoju službu nalaze se u vrlo različitim kontekstima: od onih na periferiji velegradova – susreo sam ih izravno u Buenos Airesu – do onih prostranih poput pokrajina u manje naseljenima područjima; od onih u urbanim središtima mnogih europskih zemalja, u kojima drevne bazilike ugošćuju sve manje i starije zajednice, do onih u kojima se liturgija slavi pod velikim stablom i gdje se pjev ptica miješa s glasovima brojne djece.
Župnici sve to dobro znaju, poznaju iznutra život Božjega naroda, njegove borbe i radosti, njegove potrebe i bogatstva. Zato sinodalna Crkva treba svoje župnike: bez njih nikada nećemo moći naučiti hoditi zajedno, nikada nećemo moći krenuti tim putem sinodalnosti koji je „put koji Bog očekuje od Crkve trećeg tisućljeća“ [Govor na spomen 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode, 17. listopada 2015.].
Nikada nećemo postati misijska sinodalna Crkva ako župne zajednice kao karakteristiku svoga života ne budu imale sudjelovanje svih krštenika u jedinstvenom poslanju naviještanja Evanđelja. Ako župe nisu sinodalne i misionarske, neće biti ni Crkva. Sažeto izvješće prvog zasjedanja XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode vrlo je jasno u tom smislu: župe su, polazeći od svojih struktura i organizacije svog života, pozvane koncipirati se „prvenstveno u službi poslanja kojeg vjernici obnašaju u društvu, u obiteljskom i poslovnom životu, umjesto da se usredotoče isključivo na unutarnja pitanja ili organizacijske brige“ (8,l). Stoga je potrebno da župne zajednice sve više postaju mjesta iz kojih krštenici odlaze kao učenici i učenice misionari i u koja se vraćaju, puni radosti, kako bi svojim svjedočanstvom podijelili čudesa koja je Gospodin učinio (usp. Lk 10,17).
Kao pastiri, pozvani smo pratiti zajednice kojima služimo na tom putu te se u isto vrijeme molitvom, razborom i apostolskim žarom zauzeti kako bi naša služba bila primjerena potrebama misionarske sinodalne Crkve. Ovaj izazov tiče se Pape, biskupa i Rimske kurije, a tiče se i vas župnika. On koji nas je pozvao i posvetio, danas nas poziva da slušamo glas njegova Duha i da krenemo u smjeru koji nam ukazuje. U jedno možemo biti sigurni: neće dopustiti da nam nedostaje njegove milosti. Usput ćemo također otkriti način kako osloboditi našu službu onih aspekata koji je čine zamornijom te ponovno otkriti njezinu najistinitiju srž: naviještanje Riječi i okupljanje zajednice lomljenjem kruha.
Stoga vas potičem da prihvatite ovaj Gospodinov poziv da, kao župnici, budete graditelji misionarske sinodalne Crkve i da se s entuzijazmom posvetite tom hodu. U tu svrhu, želio bih formulirati tri prijedloga koji mogu potaknuti stil života i djelovanje pastira.
1. Pozivam vas da svoju specifičnu ministerijalnu karizmu sve više živite u službi višestrukih darova koje Duh širi u Božjem narodu. Hitno je zapravo „osjetilom vjere“ otkriti, ohrabriti i cijeniti „mnogovrsne milosne darove laika, kako one neznatne tako i značajnije“ (Vat. Ecum. Concil II, Decr. Presbyterorum Ordinis, 9) a koji su neophodni da bi se moglo evangelizirati ljudske stvarnosti. Uvjeren sam da ćete na taj način iznijeti na vidjelo mnoga skrivena blaga i osjećati se manje usamljenima u zahtjevnoj zadaći evangelizacije. Doživjet ćete radost biti pravi očevi, koji ne dominiraju nad drugima, već u njima, muškarcima i ženama podjednako, izvlače velike i dragocjene mogućnosti.
2. Od sveg srca predlažem da naučite i prakticirate zajedničarsko umijeće razlučivanja, služeći se metodom „razgovora u Duhu“, koja nam je mnogo pomogla u sinodskom procesu i u vođenju same skupštine. Siguran sam da ćete moći ubrati brojne plodove ne samo u strukturama zajedništva, kao što je Župno pastoralno vijeće, nego i na mnogim drugim poljima. Kao što podsjeća Sažeto izvješće, razlučivanje je ključni element pastoralnog djelovanja sinodalne Crkve: „Važno je da se praksa razlučivanja provodi i u pastoralnom području, na način primjeren kontekstu. To će nam omogućiti lakše prepoznavanje karizmi prisutnih u zajednici, mudro povjeravanje zadataka i službi. Nadilazeći puko planiranje aktivnosti, moći ćemo planirati pastoralne putove u svjetlu Duha“ (2, l).
3. Na kraju, želio bih vam preporučiti da sve temeljite na dijeljenju i bratstvu među sobom i sa svojim biskupima. Ovaj je zahtjev snažno proizašao iz Međunarodne konferencije za trajnu formaciju svećenika, o temi „Raspiruj dar Božji koji je u tebi“ (2 Tim 1,6), održane u veljače 2024. ovdje u Rimu, s više od osam stotina biskupa, svećenika, posvećenih osoba i laika, muškarca i žena, koji se bave ovim područjem, a predstavljaju osamdeset zemalja. Ne možemo biti autentični očevi ako nismo prije svega sinovi i braća. I ne možemo potaknuti zajedništvo i sudjelovanje u zajednicama koje su nam povjerene ako ih prije svega ne živimo među sobom. Dobro znam da bi se, u slijedu pastoralnih zadaća, ova obveza mogla činiti kao višak ili čak gubitak vremena, ali u stvarnosti je suprotno: zapravo, samo tako smo vjerodostojni i naše djelovanje ne rasipa ono što su drugi već izgradili.
Nije samo misijska sinodalna Crkva ta koja treba župnike, nego i specifičan hod Sinode 2021.-2024., „Za Sinodalnu Crkvu. Zajedništvo, sudjelovanje, poslanje“, uoči drugoga zasjedanja XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode koje će se održati u listopadu ove godine. Da bismo je pripremili, imamo potrebu čuti vaš glas.
Iz tog razloga one koji su sudjelovali na međunarodnom susretu „Župnici za sinodu“ pozivam da, kad se vrate kući, budu i misionari sinodalnosti s vama, svojom braćom župnicima, potičući refleksije sa sinodskim i misionarskim načinom razmišljanja, o obnovi službe župnika, a ujedno omogućujući Glavnom tajništvu Sinode prikupljanje vašeg nezamjenjivog doprinosa za pripremu Instrumentum laboris. Slušanje župnika bila je svrha ovog međunarodnog susreta, no to ne može danas završiti: trebamo vas i dalje slušati.
Draga braćo, uz vas sam u ovom procesu u kojem i sam sudjelujem. Sve vas od srca blagoslivljam, a zauzvrat imam potrebu osjetiti vašu blizinu i potporu vaših molitava. Povjerimo se Blaženoj Djevici Mariji Hodigitriji, onoj koja nam pokazuje put, koja nas vodi Isusu koji je Put, Istina i Život.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 2. svibnja 2024.
Franjo
