Cijeneći jedinstvenu ljepotu i snagu poezije, jednu po jednu veličanstvenu englesku pjesmu.
Zašto mi ljudi stvaramo i slušamo poeziju? “Svijet je nabijen veličanstvom Boga” – sve je u njemu vrijedno naše pažnje. Pjesnik fiksira naš pogled na neko od Boga stvoreno biće ili iskustvo tako što nam ga “prevodi”, prenosi ga dražesno i snažno riječima.
Ako se pjesnik uspješno služi maštovitom i emocionalnom snagom riječi, mi smo gledatelji uvučeni u minijaturni svijet pjesme. Pjesnikova “make-believe” djeluje, a mi vjerujemo! Jednom uvučeni u taj svijet, vidimo neku stvar ili neko iskustvo iznova, iznutra (tako da je), kroz to što nas to potakne na radost, ili suosjećanje, ili čežnju, ili tugu, ili neku drugu emociju. Doživimo nešto novo i to nas gane.
Prečesto u našim životima, uhodanim i dobro poznatim kolosijecima, ponekad i kolotečinama, kojima se krećemo, neopaženo prolazi svijet nabijen Bogom. Uzimamo zdravo za gotovo ono što je od užasne važnosti, zadovoljavajući se time i zadovoljavajući se svojom slabom procjenom toga; ili previdimo tihi, tihi Božji glas koji govori kroz ovozemaljsko ili trivijalno. Pjesnik na njima privlači našu pozornost.
Budući da svoju moralnu slabost uvijek nosimo sa sobom i budući da smo do sada toliko navikli slušati o našoj apsolutnoj potrebi za Božjom spasonosnom milošću da je to postala slogan, ove dvije stvarnosti — naša slabost i nužnost njegove milosti — teže postati banalan. Općenito ih ne promatramo i doživljavamo onako kako bi se trebali promatrati i doživljavati. Upravo su te stvarnosti dozvane iz ove sjenovite zemlje, ove nejasne i sive egzistencije, po čaroliji jednog od majstora engleske poezije, Johna Donnea:
Udari mi srce, triosobni Bože; za tebe
Još samo kucajte, dišite, sjajite i tražite popravak;
Da mogu ustati i stajati, baciti me i sagnuti se
Tvoja sila, da slomi, raznese, spali i učini me novim.
Ja, kao uzurpirani grad drugome dužan,
Muka da te priznam, ali oh, bez kraja;
Razum, tvoj potkralj u meni, ja treba da branim,
Ali je zarobljen i pokazuje se slabim ili neistinitim.
Ipak, jako te volim, i rado bih voljela,
Ali ja sam zaručen za vašeg neprijatelja;
Razvedi se od mene, odveži ili raskini opet taj čvor,
Uzmi me k sebi, zatvori me, jer ja,
Osim što me ti očaraš, nikada neću biti slobodan,
Niti ikada čedna, osim što me ti siniraš.
Donne je izrazio, kroz jednu središnju, upečatljivu sliku, cri de coeur grešnika koji se kaju, ne samo kralja Davida ili sv. Augustina nego svih nas. Naša srca su uzurpirani gradovi pretvoreni u tvrđave protiv svog zakonitog vladara, Boga. Preklinjemo Gospodina da upotrijebi svog ovna protiv naših srca. Pokušavamo Bogu otvoriti gradska vrata, ali Božji namjesnik (naš um) je vezan, nemoćan. Zato vapimo Bogu da raskine naše zaruke s našim neprijateljem, da nas zatvori za sebe i da nas zanese.
Ova pjesma – koja je doista molitva – donosi nam stvarnost naše moralne slabosti i nužnost Božje spasonosne milosti.
Nije puko izjava ovih stvarnosti. U opisivanju krajnje bijede i temeljitosti našeg ropstva grijehu i intenziteta ali nemoći naše želje za Bogom kroz središnju sliku izdajničkog grada pretvorenog u tvrđavu protiv Boga, i u preklinjanju Gospodina da opsjedne grad, poraz Donneova pjesma oslikava jasniju, bogatiju sliku našeg moralnog stanja. Daje nam emocionalni intenzitet koji odgovara ovoj slici, intenzitet koji bi bio trajan kad bismo stalno i temeljito bili svjesni svoje slabosti i svoje potrebe i želje za Bogom.
Pjesma bilježi stvarnost našeg stanja – nemoć, očaj i čežnju – i, barem za mnoge od nas, čini to bolje od naših općih izjava o našoj grešnosti i potrebi za milošću. Drugim riječima: pjesma nam, kroz konkretiziranje ovih stvarnosti i čineći ih osobnim i snažnim, omogućuje da osjetimo njihovu važnost, prigušenu ponavljanjem i površnom poznatošću. Dovedeni smo da ih iznova vidimo i cijenimo.
