Postoji legendarna priča koju je napisala Eleanor C. Donnelly, katolička američka pjesnikinja rođena 1800-ih, koja glasi ovako:
Legenda o voštanskom ciboriju
Ljetna noć u Romi, udarci ponoćnog zvona
Poput kapljica rastaljenog srebra, naopako je pala tišina.
Gdje usred maglovitih livada kruže kristalni potoci.
Malo selo je zaspalo, zatvoreno u tihe snove.
Ljiljan, u zelenom luku, pored šume obrasle mahovinom,
S podignutim zlatnim križem stajala je mala bijela kapelica.
Ali u tom svečanom času, svjetlost mjeseca i zvijezda
Na svom portalu sjaji, otkriva vrata odškrinuta!
I gle! U ponoć, bešumnim nogama, trčalo je tamo
Iz svetih sjena, maskirani i prigušeni čovjek,
Koji je nosio ispod svog plašta, sa svetogrdnim držanjem,
Žrtva oltara unutar njegove zlatne vaze.
Desno, lijevo, teturao je; zatim brzo preko trave,
(Kao prašnjavi demon koji bježi) rodio je Skrivenog Gospodara.
Pukom i mjesečinom obasjanom livadom brzi mu je prolaz,
Dok kod otvorene brane nije zastao pognute glave.
Gle, travnata terasa, vrt proširen pošteno.
I ‘sred bogatstva ruža, košnica se gnijezdi tamo.
Zlikovac je bacio svoj ogrtač preko rešetke koja teče.
Na kaležu optočenom draguljima, svjetlucave mjesečeve zrake lomile su se.
O svetogrdni prsti, vaš posao je brzo obavljen
Unutar košnice (hrabro) gurnuo je Svetog.
I skupi svoj ogrtač da sakrije svijetlo blago,
Bacio se natrag u tamu i nestao u noći.
Naprijed u ljetno jutro, puno sunca i povjetarca.
U svoj vrt rosni, šeće gospodar pčela.
Sva tiha stoji košnica, nema sitnih zujanja,
Među cvijetom, leprša, na smeđim i zlatnim krilima.
Neokušan leži med u srcima ruža.
Gospodar priđe bliže, osluškuje, gle, trgne se.
Kako zvuči zanosno pjevanje. O nebo sve živo
Čudnom je anđeoskom glazbom ta nebeska košnica.
Na koljenima obožavajući, gospodar plačući vidi
Unutar medenog klaustra, Kalež pčela.
Jer gle, mala stvorenja su podigla svetište od voska.
Gdje sigurno počiva Sveta Hostija Božanska!
O sretan tko sluša ovu staru legendu
Čiji snježni veo i crne haljine govore o neizrecivoj ljubavi.
Iz ruku grješnika čija je srca ružno vidjeti,
Gle! dragi Gospodin Isus obraća se tebi i meni.
On kaže: “O djeco puna ljubavi u svojim srcima pripremite se
Košnica slatke meda gdje se mogu pošteno ugnijezditi.
Požuri, o čista naklonosti, da me tamo primiš,
Iz svijetlih vrtova svijeta, iz lugova grijeha.
“I u noći tuge (slatke tuge) kao pčele,
Oko mog srca lebdjet će tvoje krilate službe.
I dok se vi trudite, anđeli će tiho pjevajući doći
Štovati Mene, Ciborija Zarobljenog ljubavi.”
Ovo je lijepa priča koja nas poziva da uvijek prepoznajemo prisutnost Krista u euharistije. Ako dublje shvatimo da je Isus Krist, Bogočovjek, skriven pred nama u sićušnoj, bijeloj hostiji, u svojoj uskrsloj slavi, naša bi srca trebala biti zapaljena neizrecivom ljubavlju. Trebali bismo imati goruću želju uvijek pripremati svoja srca za primanje dragocjenog Tijela i Krvi Kristove. Mrlja grijeha, okaljana i nečista, trebala bi nas natjerati da zadrhtimo pred takvim zlom koje tako duboko gnoji. Trebala bi nas potresti do srži i sama pomisao da se pojavimo u grimiznoj odjeći pred oltarom Gospodnjim.
Ne možemo sami izbrisati biljeg grijeha, jer je nemoguće bez Božje milosti izliječiti naše rane i ponovno se ozdraviti. Kad smo očišćeni vodama od Krštenje naši su grijesi oprani Janjetovom krvlju i mi primamo posvećujuća milost, ali kada počinimo smrtni grijeh gubimo ovaj dragocjeni dar. Zbog Božje beskrajne ljubavi poslao nam je svog jedinorođenog Sina da umre na križu i ustane od mrtvih da nas spasi od naših grijeha. Njegova je želja da vječnost provedemo s njim na nebu, što znači da nas Bog ne napušta.
Sveta Faustina u svom dnevniku, Božansko milosrđe u mojoj duši piše:
