Stručni skup u Pastoralnome centru svetoga Josipa održan je u okviru proslave 80. obljetnice zavjeta koji su žitelji te bračke župe dali sv. Josipu ratne 1944. godine. Središnje slavlje obljetnice bit će održano 12. svibnja, a prethodi mu bogat program koji je počeo 1. svibnja, na blagdan sv. Josipa Radnika.
Na početku znanstveno–stručnoga skupa dekan Bračkoga dekanata don Ivica Huljev pozdravio je organizatora skupa, sudionike i sve okupljene u velikoj dvorani Pastoralnoga centra. „Ova večer posvećena je misli, struci i znanstvenome pristupu pojedinim temama kao kontekst u koji se može smjestiti tema svetoga Josipa, Postira i otoka Brača. Teme stručnoga skupa žele upotpuniti razumijevanje kako pristupiti određenomu povijesnomu trenutku, ali i kako vrednovati sadašnji trenutak. Vjerujem da će stručni skup biti plodno tlo za analizu sadašnjega trenutka u kojemu živimo“, poručio je brački dekan otvarajući znanstveno–stručni skup.
Povjesničar prof. dr. Marko Trogrlić, svećenik Vojne biskupije, izlagao je o temi „Sveti Josip – zaštitnik Hrvatskoga Kraljevstva“. Ponudio je opći okvir zašto je sv. Josip proglašen zaštitnikom Hrvatskoga Kraljevstva, koji su razlozi takve odluke i koju je ulogu imao sabor u to doba kada je sv. Josip proglašen zaštitnikom Kraljevstva. Predavač je ustvrdio da je Hrvatsko Kraljevstvo jedna srednjovjekovna stvarnost o kojoj nema puno povijesnih izvora. Naveo je izvor Historia Salonitana, zatim dokumente srednjovjekovnoga Splita i dokument papinske kancelarije u kojoj se tadašnji papa obraća dragome sinu Tomislavu. To je razdoblje kada se stara hrvatska kneževina uzdiže u stupanj Kraljevstva. Hrvatska dinastija ide do 1102. godine kada Hrvatsko Kraljevstvo stupa u personalnu uniju dijeleći istoga kralja s Ugarskom. Naglasio je da će 2025. godina biti jubilarna godina, i to za Opću Crkvu zbog 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, ali i za mjesnu Crkvu – Splitsko–makarsku – zbog spomena na Splitski sabor 925. godine kojemu je nazočio kralj Tomislav. Predavač je ustvrdio da je hrvatska povijest bila jako teška, krvava i ispunjena stalnim borbama za opstanak na razmeđu svjetova.
Govoreći o odluci kojom je sv. Josip proglašen zaštitnikom Hrvatskoga Kraljevstva, dr. Trogrlić istaknuo je kako je ta odluka donijeta u razdoblju Velikoga bečkoga rata (1683.–1699.), a što, pojasnio je, govori o teškome razdoblju hrvatske povijesti. „Već sama intuicija proglašavanja sv. Josipa u svijesti onih koji su donijeli tu odluku u saboru, asocira nas na strašnu stvarnost pogibelji. Kome se obratiti? Kome ga posvetiti? Najsigurnija adresa, najsigurniji zaštitnik je onaj koji uvijek uslišava, a to je sv. Josip, zaštitnik Crkve, kršćanstva i domovine“, poručio je, između ostaloga, dr. Trogrlić, pojasnivši kako nakon toga dolazi do oslobađanja hrvatskih prostora.
Protumačio je, nadalje, i značenje hrvatskoga Sabora u to vrijeme, rekavši kako je Sabor ustvari skupština koja je služila za donošenje odluka, a kasnije postaje zakonodavno tijelo, odnosno predstavničko tijelo građana. Sabor se, kako je rekao, postupno oblikovao kao središnja institucija hrvatske povijesti, a u njemu su sjedili plemići koji su bili dostojni političke vlasti i posebnoga društvenog položaja. Važni povijesni izvori o radu hrvatskoga Sabora su sačuvani zapisnici, a najstariji zapisnik je, prema riječima dr. Trogrlića, onaj iz 1273. godine. Sveti Josip je proglašen zaštitnikom Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije odlukom na zasjedanjima Sabora 9. i 10. lipnja 1687. godine, istaknuo je, navevši i tekst Sabora: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnoga zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran“. Štovanju sv. Josipa u gornjoj Hrvatskoj u 17. st., pa i kasnije, najviše su pridonijeli isusovci, osobito preko Sjemeništa sv. Josipa za siromašne đake na Griču u Zagrebu. Naglasio je i kako je zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac u svome pismu od 16. siječnja 1940. g. obavijestio vjernike da je Sveta Stolica 20. studenoga 1939. godine, nakon obraćanja katoličkih biskupa, udovoljila molbi vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije. Kardinal Franjo Kuharić je 19. ožujka 1987. g. proglasio Godinu svetoga Josipa u Nacionalnome svetištu sv. Josipa u Karlovcu u povodu 300. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom hrvatskoga naroda.
Predavanje „Bračani u dalmatinskome zbjegu u Egiptu (1944.-1946.)“ održao je mr. hist. Jure Trutanić s Odsjeka za povijest na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Napomenuo je kako su krajem
1943. i početkom 1944. g. mnoge dalmatinske obitelji, osobito majke i djeca, svoj spas od postrojbi druge njemačke armije pronašle u Egiptu. Referirajući se na naslov izlaganja, pojasnio je da zbjeg u Egiptu obuhvaća nekoliko logora, a ne samo El Shatt. Nadalje, naveo je da se odlučio za izraz „dalmatinski zbjeg“ jer je velika većina izbjeglica bila s područja Dalmacije, a tek manji dio s područja Like. Svoje izlaganje potkrijepio je memoarima dvoje Bračana koji su kao djeca boravili u Egiptu u zbjegu. To su Pučišćanin Veselko Sulić koji je objavio memoare „Vizije u pustinji“ i Vjera Nižetić–Barandić iz Selaca, a čiji je otac bio član kotarskoga narodnooslobodilačkog odbora za otok Brač.
O Bračanima se u El Shattu, pojasnio je mr. Trutanić, ne može govoriti kao o kolektivu, a njihova svakodnevica bila je jednaka ostatku izbjeglica u Egiptu. Osobito je naglasio ulogu svećenika Hvarske
biskupije Selčanina don Andre Štambuka, kasnije i pomoćnoga hvarskoga biskupa, koji je isto boravio u egipatskome zbjegu, a koji je kao katolički svećenik pred kraj zbjega bio i predsjednik Centralnoga odbora zbjega, i to od siječnja do ožujka 1946. g., te je tako obnašao najvišu upravnu funkciju u tome zbjegu. Prvi zbjeg nastaje krajem rujna 1943. godine iz Splita, kada se stanovnici povlače na srednjodalmatinske otoke, i to na Brač, Hvar i Vis, a zbog napredovanja njemačkih postrojbi. Prvi konvoji izbjeglica prema južnoj Italiji krenuli su u siječnju 1944. g. Tamo su bili uspostavljeni tranzitni logori kao
privremeni, dok se ne osigura nastavak transporta. Dio izbjeglica, napomenuo je, trajno se zadržao na području Italije, i to njih oko 7.000, uglavnom majki s djecom, a oko 28.000 izbjeglica bilo je prebačeno u egipatske logore. U El Shattu su bila tri logora, a Bračani su bili smješteni u logoru broj jedan u kojemu je bio i selački svećenik don Andro Štambuk. Osim Štambuka, bilo je još nekoliko svećenika Hvarske
biskupije u tome zbjegu, i to s otoka Hvara. Prikazao je i popis pučanstva iz splitskoga Državnoga arhiva, osobito bračka prezimena. El Shatt je, kako je rekao predavač, „bio izvrsno mjesto za prikazati kako
Jugoslavija tretira političke neistomišljenike i vjeru u kontroliranim uvjetima. To je bio promidžbeni punkt, osobito prema britanskim saveznicima“. Iz toga razloga, pojasnio je mr. Trutanić, bile su dopuštene sve vjerske manifestacije. Naveo je da je 1944. g., kada na Hvaru zbog zabrane nije održana velikotjedna procesija „Za križen“, bila improvizirano održana u El Shattu. U logorima su, dodao je Trutanić, bile organizirane župe. Egipatski zbjeg funkcionirao je od veljače 1944. do ožujka 1946.
Prof. dr. sc. Josip Vrandečić s Filozofskoga fakulteta u Splitu izlagao je o temi „Anni horribiles – brački martirij 1943.–1944.“. U osvrtu na naslov znanstveno-stručnoga skupa, primijetio je kako se, s jedne strane, nalazi fenomen čuda, a s druge fenomen povijesti. Prema dr. Vrandečiću, prvi fenomen je teološki, a drugi povijesni, odnosno užasna ratna stvarnost. „Zašto nam je čudo važno? Zašto se čudu divimo? Zašto čuda proučavamo? Čudo je dokaz Božje opstojnosti. Teološki, Bog se uprizoruje. Bog ne narušava svoje prirodne zakone, ali ih na svoj način natkriljuje. Kao povjesničari i vjernici svjedoci smo brojnih čuda u povijesti koja su vrlo dobro dokumentirana. Čudo na koje se temelji naša vjera je čudo uskrsnuća. O tome čudu imamo puno više povijesnih spoznaja nego o bilo kojoj povijesnoj ličnosti toga vremena. Mi više znamo o Isusu Kristu nego o Aleksandru Makedonskome, ili Cezaru ili Marku Antoniju“, ustvrdio je predavač.
Naglasio je kako se odnos vjernika prema Bogu temelji na vjeri koja proistječe iz znanja. Bog se preko čuda očituje, spušta na našu razinu, demonstrira nam njegovu prisutnost u ljudskoj povijesti. Pojasnio je kako je fenomen čuda dugo egzistirao u povijesti, i to sve do prosvjetiteljstva kada se, kako je rekao, „počinje kolebati“. „Mi vjerujemo da je Zemlja okrugla i da se Zemlja vrti oko Sunca. Mi vjerujemo u te fenomene, ali mi znamo za te fenomene. Dokaz za fenomene ne može biti relativan, već apsolutan. Vjera i znanost stoljećima su bili spojeni, a u razdoblju prosvjetiteljstva dolazi do odvajanja vjere i znanosti“, istaknuo je dr. Vrandečić. Prema prosvjetiteljima, pojasnio je profesor, čovjek je istinski dobar, ali da ga je civilizacija i tradicija, pa i kršćanska tradicija, iskvarila, te čovjek kao grješno biće ne može stvoriti savršenu stvarnost. Govorio je, između ostaloga, i o čovječanstvu koje odlučuje o dobrobiti, odnosno o većini koja je vođena zajedničkim dobrom, o tzv. volji većine do koje se, kako je pojasnio, dolazi ili revolucijom ili demokratskim izborima. Predavač je ustvrdio kako volja većine, kod koje ne postoji Bog, odlučuje o moralu i savjesti te moral tada više nije atribut naravnoga zakona nego dogovorna kategorija, odnosno postaje ono što većina dogovori. Poručio je kako se fenomen ljudskoga pada, koji nastaje kada se Boga odbaci, pokazao i u Drugom svjetskom ratu. Uputio je na velike potrese iz toga vremena, ali istovremeno i na Božju intervenciju u ljudsku povijest. U tome kontekstu govorio je o značenju zavjeta koji su stanovnici Postira dali svetome Josipu 1944. godine, približivši iznesenim podacima ratne strahote iz toga vremena.
Na znanstveno-stručnom skupu u glazbenome dijelu programa nastupio je Župni zbor Karmel pod ravnanjem glazbenoga teoretičara i zborovođe Mislava Čarge i Marin Vlahović s gitarom.
