Kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca, u četvrtak 2. svibnja predslavio je svetu misu u San Giovani Rotondu prigodom 25. obljetnice beatifikacije svetog Pija iz Pietrelcine, objavljeno je na mrežnim stranicama Dikasterija za kauze svetaca. Informativna katolička agencija nam donosi cjelovit prijevod Kardinalove homilije.
S dubokom radošću vraćam se ovamo u San Giovanni Rotondo kako bih zajedno sa svima vama odao počast uspomeni na svetog Pija Pietrelcine. Tu sam bio i u lipnju 2021. na dvadesetu obljetnicu njegove kanonizacije. Međutim, sada me franjevačka zajednica ovog svetišta molila da se ovim slavljem Presvete Euharistije prisjetim 25. obljetnice proglašenja blaženim svetoga Pija. Netko bi me mogao upitati: što u praksi Katoličke Crkve razlikuje beatifikaciju od kanonizacije? Jedan od odgovora mogao bi biti ovaj: papinsko dopuštenje da se na određenim mjestima, koja su posebno povezana sa životom i uspomenom na slugu Božjega, slugu Božjega zaziva kao blaženika i da se u njegovu čast mogu slaviti sveta misa i druga liturgijska slavlja. S druge strane, kanonizacija širi kult iskazan blaženiku na cijelu Crkvu; beatifikacija ima više lokalni karakter: stoga, današnju obljetnicu, i to je moj poticaj, ovdje, u San Giovanni Rotondu, gdje je otac Pio živio mnogo godina sve do svoje smrti, treba shvatiti kao poziv na veću intimnost, intenzivniju zahvalnost i veću odanost s njime i prema njemu. Otac Pio poznat je u cijelom svijetu, ali ovdje imamo pravo na njegov uzorniji i življi kult, koji uspijeva uhvatiti srce njegove poruke. Riječ Božja koju smo čuli sigurno nam je od velike pomoći.
U odlomku drugoga čitanja, čuli smo izričitu izjavu svetog Pavla: “Na svom tijelu nosim biljege Isusove” (Gal 6,17). Ne znamo točno što je Apostol mislio ovim riječima. Vjerodostojnije je mišljenje da je sveti Pavao na taj način želio ponoviti da je Kristov sluga, baš kao što su to nosili robovi u davna vremena kada su nosili žig svoga gospodara. Biljege o kojima piše sveti Pavao znakovi su njegove patnje za Krista tijekom nestalnosti s kojima se susreće u propovijedanju Evanđelja. Zbog toga je Pavao mogao napisati: “Za mene je živjeti Krist” (Fil 1,21) i to je pravi cilj svetosti.
U našem pak jeziku, polazeći od onoga što brat Ilija pisao cijelom franjevačkom redu u listopadu 1224., riječ stigme ima specifičnije značenje. Tamo čitamo: “Navješćujem vam veliku radost, potpuno novo čudo… Nedugo prije svoje smrti, naš brat i otac pojavio se raspet, noseći na svom tijelu pet rana, koje su uistinu Kristove stigme” (FF 309). Na sličan način govorimo i o stigmama svetoga Pija iz Pietrelcine: upravo je Raspeti-Uskrsli želio učiniti sebi sličnijim ovoga fratra kapucina, čija se svetost sastojala u tome da iz dana u dan ulazi u te stigme.
Naime, za Crkvu svetost nije u tome da znakovi muke ulaze i postaju vidljivi na tijelu, nego u tome da vjernik iz dana u dan vjerno i s ljubavlju ulazi u te stigme! I tako je otac Pio iz dana u dan počeo sličiti Kristu: odgovarati na ljubav, jer ga je Raspeti po svom milosrđu želio učiniti sličnim sebi. Tako nas uči da svetost nikad nije laka, jer vrijedi koliko i ljubiti, uvijek i unatoč svemu; birati Boga svako jutro i zahvaljivati mu svaku večer.
Postoji i drugi aspekt koji bih vam želio istaknuti, a to je činjenica da je upravo zbog ove neočekivane i nezaslužene milosti stigmatizacije, otac Pio osjetio potrebu pretočiti milosrđe križa koje ga je obilježilo u duhovnost milosrđa koje se daje. Sveti Pio iz Pietrelcine ubrzo je spojio ljubav prema raspetom Kristu s ljubavlju prema napaćenom čovječanstvu, čim je to mogao izraziti. Evo aspekta koji nam omogućuje da bolje istaknemo njegovu svetost: preobraziti iskustvo stigmi u operativno načelo za razmišljanje o velikom djelu milosrđa: Casa Sollievo della Sofferenza, bio je “stvorenje providnosti”, kako se i nazivao otac Pijo, ali u isto vrijeme bio je i spomenik njegove neumorne ljubavi.
Na kraju, u perspektivi sljedeće jubilarne godine, koju će papa Franjo 9. svibnja proglasiti Bulom, želio bih istaknuti i treći aspekt svetosti oca Pija, a to je ono što je prije nekoliko godina potaknulo novinara (Renzo Allegri) da ga nazove Čovjekom nade. Time je želio naglasiti da je s oproštenjem grijeha u službi ispovijedi otac Pio zračio neizrecivom radošću. Svjedok u postupku za beatifikaciju i kanonizaciju rekao je: “toliko suza radosnica uz P. Pija… Radosti obraćenika koji su preobrazili svoje postojanje”. Izjava je to od velike vrijednosti budući da je, kao što je dobro poznato, služba sakramentalne ispovijedi bila posebni apostolat oca Pija. Mnogi i mnogi hodočasnici dolazili su ovamo u San Giovanni Rotondo ne samo da bi sudjelovali u misi koju je on slavio, nego i da bi se kod njega mogli ispovjediti. Nadalje, u toj je službi – kako je rekao svjedok u istom postupku – zadržao “konstantan stav potpunog prepuštanja Božjem milosrđu, tako dubok i intenzivan da ga je usađivao i drugima”.
Evo, dragi moji, tri misli koje vam ovom prilikom namjeravam izreći. Prva je ova: svetost je dopustiti da nas Krist preobrazi kako bismo mu bili što više slični. Druga poruka je poziv da svoje kršćanstvo uvijek preobrazimo u djela milosrđa. Posljednja je da budemo poput oca Pija, glasnici nade, osobito kroz vježbu opraštanja. U pobudnici Gaudete et exsultate o pozivu na svetost, papa Franjo piše da “milosrđe ima dva aspekta: ono je davanje, pomaganje, služenje drugima i ono je opraštanje… Davanje i opraštanje pokušava u našim životima reproducirati mali odraz Božjeg savršenstva koje daje i oprašta na preobilan način” (br. 80-81). To je primjer koji nam je ostavio otac Pio. (kta/ika)
