Dok Crkva obilježava Četvrtu vazmenu nedjelju, vlč. Edmund Power, OSB, iznosi svoja razmišljanja o dnevnim liturgijskim čitanjima pod temom: „Ja sam Dobri Pastir“.
Od Fr. Edmund Power, OSB
Četvrta nedjelja Uskrsa tradicionalno je poznata kao “nedjelja dobrog pastira” jer je u svakoj od tri godine ciklusa evanđelje preuzeto iz Ivana 10 u kojem Isus razvija proširenu metaforu pastira i ovaca.
U uvodnim riječima današnjeg Evanđelja on naviješta: “Ja sam pastir dobri.”
Zanimljiv je pridjev “dobar” u grčkom tekstu: njegovo izvorno značenje bilo je “lijep”, a odatle se proširilo u osobnom/moralnom smjeru.
Ljepota nas, na kojoj god je razini smatrali, privlači. “Pružiš zelenu grančicu ovci i nacrtaš je”, kaže sveti Augustin. Ljepota Gospodnja privlači ovce da ga slijede.
Primjena evanđeoske slike je jasna: mi, njegovi sljedbenici, smo ovce. Možda nije baš privlačno da nas se smatra ovcama, ali središnja objava danas je da nam je Gospodin u potpunosti posvećen i da će učiniti sve za naše dobro – prihvaćajuća i ohrabrujuća poruka u doba zbunjenosti.
Pažljivijim promatranjem teksta uočavamo dva para kontrasta: prvi je između pastira i najamnika; drugi je između ovce i vuka.
Najamnik je možda učinkovit, ali na prvi znak opasnosti ostavlja ovce i bježi, vođen sebičnom dominacijom ega.
Pastir, s druge strane, poznaje svoje ovce i očito ih voli: fraza polaže svoj život ponavlja se na različite načine četiri puta u tekstu. Motiv je u ovom slučaju požrtvovna ljubav koja gotovo bezobzirno propušta računati cijenu.
Ovce su pasivne i “društvene”; možemo misliti o njima kao o neinteligentnima, ali oni imaju dvije nadahnute kvalitete: oni reagiraju na “ljepotu” pastira s priznanjem i povjerenjem i slušaju njegov glas.
Vuk je zvjerski pandan najamniku i simbolizira pohlepu (otima ih) i razdor (rastjera ih). Možda se sjećamo da je grčki glagol koji je generirao naš “dijabolični” izvorno značio razdvojiti se ili podijeliti.
Nemojmo biti lakomisleni: nitko od nas nije u potpunosti na strani pastira/ovce, au svakome ima traga nadničara/vuka.
Evanđelje, naviještajući Isusovu vazmenu samilost, neizravno nam postavlja moralni izazov. Umiranje sebi da bismo živjeli s Kristom, što je srž našeg krštenja, podrazumijeva stalnu predanost iskorijenjenju plaćenika i vukova u nama. Ovaj zadatak neće završiti do kraja.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje