Godišnja skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH) održana je 16. travnja 2024. u samostanu sestara Služavki Malog Isusa „Egipat“ u Sarajevu. Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup mons. Francis Assisi Chullikatt uputio je okupljenim redovnicima i redovnicama svoju riječ podrške, poticaja i zahvale. Razmišljanje i govor nuncija Chullikatta donosimo u cijelosti.
Preuzvišeni nadbiskupe Tomo,
dragi redovnici i redovnice!
1. Ustanove posvećenog života imaju značajnu, posebnu i nezamjenjivu ulogu unutar svake mjesne Crkve, a onda i unutar opće Crkve. Suradnja posvećenih osoba s biskupima pridonosi, pored ostalog, tkanju skladnog razvoja biskupijskog pastorala i bratskog zajedništva, obogaćujući ih na jedinstven način karizmama svake redovničke ustanove. Naime, karizme ustanova posvećenog života mogu dati značajan doprinos izgradnji ljubavi i utiranju različitih puteva prema svetosti u svakoj biskupiji. Osobitost svake redovničke ustanove podrazumijeva poseban, gotovo jedinstven stil posvećenja, apostolata i međusobne suradnje na različitim razinama.
2. Ako bi biskupija kojim slučajem ostala bez doprinosa ustanova posvećenoga života, osim što bi izgubila tolike duhovne darove, prikladna mjesta za traženje Boga, specifične apostolske djelatnosti i pastoralne metodologije nadahnute različitim redovničkim karizmama, izložila bi se opasnosti da bude vrlo oslabljena i osiromašena u svom misionarskom duhu i apostolskome žaru. Stoga je potrebno prihvatiti dar posvećenog života, koji Duh Sveti nadahnjuje u životu svake biskupije i cijele Crkve.
3. U tom smislu papa Franjo snažno naglašava potrebu Crkve za pastoralnom preobrazbom u misijskom smislu i u duhu Evanđelja, te vodeći računa o sinodalnosti kao stilu, dinamizmu i dimenziji života Crkva, s ciljem postajanja – u svjetlu ekleziološke metafore kojom se Sveti Otac služi – “Crkve u izlasku” (usp. EG, 20-23), koja je ujedno i slika “sinodalne Crkve”. Papa smatra kako se svaka mjesna Crkva treba preobraziti u “evangelizacijsku zajednicu”, «upirući pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa» [Heb 12,2], koji je prolazio kroz gradove i sela naviještajući i objavljujući Radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu [usp. Lk 8,1]. Stoga nas Sveti Otac poziva nasljedovati primjer zajednica koje su osnovali prvi učenici misionari koji preuzimaju inicijativu, koji se uključuju u različite misionarske djelatnosti, koji prate potrebite, svjedoče ljubav [usp. 1 Iv 4, 8] i radosno slave vjeru u Isusa Krista (usp. EG, 24) koji je »Put« [Iv 14,6] po kojemu čovjek dolazi Bogu Ocu.
4. Sveti Otac sanja o Crkvi punoj evanđeoskog siromaštva, koja blagoslivlja i oživljava svaku osobu u potrazi za Bogom. “Crkva u izlasku”, veli Papa, je “zajednica koja se brine za zrno i ne uznemiruje se zbog kukolja” (usp. CTI, Sinodalnost: 10; Mt 13,44-46). U provedbi zadaće nove evangelizacije “neprijatelj može upasti u Kraljevstvo i napraviti štetu kukoljem, ali biva na kraju pobijeđene dobrotom žita koje se s vremenom pokaže” (EG, 225). Kršćanin koji želi odgovoriti na Gospodinov poziv mora htjeti biti poput dobrog sjemena, ljubiti Krista u Crkvi i pridonositi tome da postane jasan i prepoznatljiv Božji znak.
5. Zajednica koja ima hrabrosti svjedočiti Isusa Krista spremna je čak i na mučeništvo. U misionarskoj Crkvi koja »izlazi« kršćanski identitet ne smije biti relativiziran ili prikriven (usp. EG, 79) niti razmetljiv (usp. EG, 95), nego uvijek posvjedočen, protkan poštovanjem prema drugome (usp. EG, 128) i bratsko-sestrinskim stilom koji u očima svih postaje privlačan i zoran (usp. PR, 99). Naime, misionarska “Crkva u izlasku”, kao sastavni dio duhovnog i pastoralnog obraćenja, čini pravu novost pontifikata pape Franje (usp. EC, 1), u perspektivi “korisne decentralizacije Crkve”.
6. Sinodalnost oblikuje Crkvu kao Božji narod u pokretu. Proces zajedničkog hoda za ostvarenje projekta kraljevstva Božjeg i evangelizacije naroda uključuje zajedničko okupljanje kako bi slavili uskrslog Gospodina i razlučili što Duh govori Crkvama. Stoga ste za ovaj susret odabrali dobru – i više nego aktualnu – temu Identitet i izazovi posvećenog života na sinodalnom putu Crkve.
7. Sinoda znači “hoditi s/zajedno”. To je hod pod vodstvom uskrslog Gospodina, cijelog Božjeg naroda u šarolikoj mnogostrukosti njegovih članova i u odgovornom i konvergentnom vršenju različitih karizmi i službi za opće dobro. Naime, osobe posvećenog života služeći se vlastitim snagama i karizmom, u zajedništvu s biskupom djeluju u evangelizaciji, katehezi i župnom pastoralu (usp. Vita Consecrata, 48 i 49). Za takav oblik suradnje potrebno je posijati sjeme u plodnu zemlju i povijest vlastitog mjesta, što je Božji dar. Radi se o malom zrnu [usp. Mt 13,31; Mk 4,31; Lk 13,19], o želji da se drugome bude bližnji [usp. Lk 10,25-37], ali s jednom širom i ambicioznijom vizijom poslanja.
8. Crkva hodi u srcu ljudske povijesti kako bi je pročistila i pripremila za veliki slavni Gospodinov povratak [usp. Mt 25,31-33,46; KKC, 1040]. U toj soteriološkoj, više nego eshatološkoj perspektivi, glavni crkveni izazov danas sastoji se – smatra papa Franjo – u stvaranju, na skladan i uključiv način, sinodalnog puta Crkve na različitim razinama usmjerenog ponajviše na okupljanje svih glasova koji su izraz naroda Božjega. Upravo onako kako je to objasnio sveti Ivan Zlatousti: “Crkva i Sinoda su istoznačnice” (PG 55: 493), to jest putovanje koje se ostvaruje u zajedništvu. To i od vas, kao osoba posvećenog života, zahtijeva odlučan pogled kako biste razumjeli što povijest od vas očekuje. U tom smislu papa Franjo nas je, smiješeći se, više puta podsjetio: “budite proroci, a ne muzejske mumije”.
9. Crkva je, kao što je svima poznato, nastala kao putujuća, u izlasku. To odjekuje i u Isusovim riječima s početka poziva koji je uputio svakom učeniku: “Dođi, slijedi me”, a ne: “Dođi i sjedni”. Čak i na kraju svoga zemaljskog života Gospodin je zapovjedio apostolima: »Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje« [Mk 16,15-18]. Odnosno, da ne ostaju na istom mjestu [usp. Mk 1,38]. Odatle također proizlazi ideja o sinodalnom putu, koji su članovi Božjeg naroda pozvani slijediti i živjeti u suglasju sa svojim biskupima i rimskim biskupom. Samo na taj način sinodalni put pomaže razaznati volju Božju, osobno i zajednički, za opće dobro Crkve.
10. Nadalje, sinodalni put provodi se u Crkvi u skladu s postkoncilskim Učiteljstvom, i stoga svoj izraziti obrazac nalazi prije svega unutar euharistijskog slavlja, koje je poput “koncentrirane Sinode”, gdje nas Krist nastavlja pozivati da ga slijedimo kako bismo pronijeli poruku spasenja po cijelom svijetu [usp. Mk 16,15-18]. Crkva je, kao što se sjećamo, otajstvo oblikovano Euharistijom. Stoga je euharistijsko slavlje izvor, središte i vrhunac svake sinodalne skupštine. Narod Božji sluša Riječ Božju i hrani se Tijelom Kristovim, zahvaljujući čemu Gospodin postaje potpuno prisutan u povijesti. Kao što su zemaljska dobra za sve, tako je i Isus, najviši Božji dar čovječanstvu, za sve, bez razlike: za Židove i pogane, za bogate i siromašne, za učene i manje mudre, za ugledne i prezrene od svijeta [usp. Rim 14-15].
11. Sinodalni put u Crkvi, u viziji pape Franje, mora postati stil života kako bismo se zajedno suočili s izazovima vremena. Ovaj pristup koji je Sveti Otac snažno želio također je u skladu s predviđanjem svetog Ivana Pavla II., koji je istaknuo potrebu da Crkva dvadeset i prvog stoljeća postane “dom i škola zajedništva” (NMI, 43).
12. Sinodalna Crkva, kako ju vidi papa Franjo, treba poticati oživljavanje i, gdje je potrebno, preispitivanje svojih struktura i formaciju svih svojih članova u duhovnosti zajedništva, dijeljenja, suradnje i, gdje je to moguće, povezanosti da bi se došlo do ispravnog razlučivanja koje nam omogućuje dokučiti Božju volju spram trenutnih izazova.
13. Kao što kažu, moguće je putovati sam, ali dobar putnik zna da svako životno putovanje zahtijeva suputnike. U tom smislu, kratko rečeno, poruka Sinode je vrlo jednostavna i glasi: naučite metodu zajedničkog hoda, sjedenja oko Isusova stola, Zaručnika njegove ljubljene zaručnice Crkve. A to znači da je sinodalnost također temeljno kristocentrična budući da je Isus, u konačnici, taj koji Božji narod poziv na svoj put prema nebeskom Jeruzalemu gdje će, zajedno s njim, sjesti za stol [usp. Ps 122].
14. U ovom sinodalnom okviru, među mnogim izazovima koji očekuju posvećeni život, možda se nalazi i izazov osnaživanja, novog zamaha, životnosti i sposobnosti da se ‘posije’ u težnje ljudi, osobito na njihovim putovanjima koja su ispunjena naporom, radošću, entuzijazmom, potragom za smislom i budućnošću. Nastojanje oko toga može doprinijeti da se posvećeni život sve više doživljava kao “život” koji se živi za druge, kao i tome da posvećene osobe svojim darovima i karizmama i dalje mogu uljepšavati živote mnogih muškaraca i žena u potrazi za Isusom – i na taj način postati “proroci” dvadeset i prvog stoljeća, kako želi naš dragi Sveti Otac.
Zahvaljujem vam na vašem pozivu i na vašoj pozornosti! (kta/redovnistvo.ba)
