Susret obitelji Zadarske nadbiskupije u subotu, 13. travnja, sastojao se od tri dijela. Središnji dio susreta bilo je svečano misno slavlje koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u zajedništvu s dvadesetak svećenika koji su ljudima prije mise bili na raspolaganju za ispovijed. Molitvu vjernika tijekom mise čitali su predstavnici različitih župa. Pjevanje tijekom mise predvodio je župni zbor Privlake kao domaćin, pod vodstvom orguljaša Toma Jesete.
Misi je prethodio duhovni program kojeg je molitveno animirao i prigodni nagovor održao fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru. Svjedočanstvo obiteljskog života i pripadnosti Crkvi održao je Lovro Sučić, angažirani vjernik laik iz Zadra. Tijekom pretprograma, molitvene zazive za Božji blagoslov i pomoć različitim stvarnostima obitelji čitali su bračni parovi. Nakon mise, u rekreativnom dijelu susreta, djeca, mladi i roditelji sudjelovali su u igrama, među kojima je osobitu radost, atmosferu navijanja i zajedništva izazvalo povlačenje konopa; ujedno i spomen na jednostavnost igara naših predaka, kada su ljudi u prošlosti imali više umješnosti, domišljatosti i zdrave životne mudrosti, graditi zajedništvo u svojim sredinama i boraviti u prirodi.
Don Žarko Relota, župnik Privlake i povjerenik nadbiskupijskog Povjerenstva za pastoral obitelji koje je organiziralo taj susret, kao domaćin i uz podršku privlačkih sponzora, velikodušno su priredili agape, okrepu hranom i pićem za sve sudionike susreta, izražavajući i na taj način srdačnu dobrodošlicu i poštovanje sudionicima pridošlima iz raznih krajeva Zadarske nadbiskupije.
Obitelj predstavlja sigurnost života, a brak je slika odnosa ljubavi između Boga i Crkve, rekao je nadbiskup Zgrablić. „Crkva je Kristova zaručnica, kao obitelj. Obitelj je izuzetno važna. Ovim susretom želimo moliti za obitelji, ohrabriti obitelj da živi svoje dostojanstvo i poslanje, da živi zajedništvo života i ljubavi; da čini da čovjek još više bude čovjek, kako je Bog zamislio u stvaranju čovjeka“, rekao je mons. Zgrablić. U obitelji se događaju najljepše stvarnosti u životu, ali u obitelji se mogu doživjeti i najteže situacije. „Mogu se dogoditi i velike rane, ako je obitelj razorena. Živimo u društvu u kojem obitelj nije u središtu pažnje i središtu života. Neke druge vrijednosti se stavljaju iznad obitelji. Ne služi sve što živimo dobru obitelji, a trebalo bi. Materijalistička i ideološka strujanja u društvu direktno rade protiv obitelji, razaraju obitelj kao osnovnu stanicu života i ljubavi. Prema tome, nije lako biti obitelj u ovom svijetu i društvu, zato što obitelj nema dovoljno vremena za sebe, za osobni odgoj djece“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, naglasivši da bi obitelj trebala biti osnovna stanica ljubavi u društvu: „Da čovjek može ostvariti sebe i svoju puninu po volji Božjoj, da čovjek živi u ljubavi, kako nas je Bog stvorio. A to se najbolje ostvaruje u obitelji“.
„Molitva znači živjeti na frekvenciji milosti“
U prigodnom nagovoru prije mise, fra Bojan je također govorio o ostvarenju Božje volje u obitelji i ranjenostima koje je moguće doživjeti u obitelji.
„Obitelj je temeljna zajednica društva i Crkve. Sâm Isus Krist je postao dionikom obitelji i time nas poučio dvije važne stvari. Prva je da je obitelj prostor gdje se otkriva Božja volja za naš život. Obiteljski život započinje čudom, a to je čudo da Bog prihvaća našu volju i posvećuje je za svoju volju, kad dvoje ljudi sklapa sakramentalni brak – tada se događa to čudo – Bog posvećuje njihovu volju ljubavi i čini je svojom voljom koja za njih dvoje postaje put spasenja“, rekao je fra Bojan.
U obitelji i djeca otkrivaju na koji način Bog želi njihov život i prepoznaju Božju volju za put svoga ostvarenja. Roditelji su pozvani biti pomoć djeci da otkriju Božju volju za njihov život. „Crkva poziva da obitelj bude spremna živjeti Božju volju, posvetiti se živeći Božju volju. Puno stvari u obiteljima nije po našoj volji. Zadatak roditelja je učiti se volji Božjoj i djecu učiti volji Božjoj. Božjoj volji nas može učiti onaj tko živi u volji Božjoj. U otvorenosti životu i sakramentalnoj milosti bračnog zajedništva, roditelji uče djecu živjeti po volji Božjoj“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je „obitelj škola života, zato što je najbolja škola, škola volje Božje. Dar zajedništva supružnicima počinje upravo u tom smislu – jer Bog volju dvije osobe koje se vole, posvećuje sakramentom ženidbe, prihvaća njihovu volju sa svojom voljom“, naglasio je fra Bojan.
No, često u obiteljima, umjesto da traže volju Božju, njeni članovi traže svoju volju. Ući u molitvu znači tražiti Božju volju. Stoga je fra Bojan govorio o značenju i potrebi molitve u obitelji. „Obitelj koja moli zajedno, traži Božju volju. I spremna je sebe staviti na raspolaganje Božjem naumu spasenja. Sv. Franjo je okupljao u obiteljski život i nastojao je da se evanđelje utjelovljuje u obitelji. Kad se obratio, pred Gospodinom je rekao: ‘Gospodine, što želiš da učinim?’. To je molitva. Ne Boga učiniti slugom svojih želja, nego sebe staviti na raspolaganje Bogu. Sveci su ponajprije sluge Božje, a nisu Boga učinili svojim slugom. Molitva nas uči kako živjeti u Božjoj milosti“, poručio je fra Bojan. Kroz molitvu smo pozvani spoznavati život i jedni druge.
„Molitva znači živjeti na frekvenciji milosti. Koja je frekvencija našeg života? Često ne razumijemo jedni druge u obiteljima, jer ne govorimo na istoj frekvenciji. Jedan priča jedno, drugi drugo. Pomoću molitve možemo živjeti Božje milosti, zadobiti svjetlo Duha Svetoga, kako bismo u ljubavi mogli otkrivati ljepotu i snagu obiteljskog života“, potaknuo je fra Bojan.
Djeca roditelje privode k Bogu. Rizvan je istaknuo da ćemo nekad u daru djeteta koje nosi neke teškoće, biti pozvani prepoznati volju Božju. „Bog nas posvećuje i na taj način. Zato je teško učiti se volji Božjoj. Možda su razlomljenosti naših obitelji i život koji ne odražava volju Božju razlog zašto se danas mladi teško odlučuju prihvatiti volju Božju u životu. Odgađa se svaka odluka jer nekad nismo spremni prihvatiti ono što Bog za nas želi. Teško je obiteljima koje ne prihvaćaju volju Božju za svoje dijete. Često se čuje u obiteljima: ‘Ma bolja ti je ona. Da ti znaš njega, kakvi su njegovi roditelji, ne bi se ti s njim družila’. Ako dijete osjeti poziv za posvećeni život, zna se reći: ‘Ma kud’ ćeš ići u samostan ili u poziv na koji te Bog zove? Pa ti si sposoban, lijep, koristan, što ćeš tako gubiti svoj život?’“, upozorio je fra Bojan. Potaknuo je na molitvu Gospodinu da nam otkrije svoju volju, da je znamo prepoznati i da je prihvaćamo u vlastitom životu.
U tom kontekstu, uz odgovor vjernika ‘Budi volja tvoja, Gospodine’, Bogu su upućene molitve da nam u svom pozivu na život u punini, pomogne izgrađivati obitelji u poslušnosti njegovoj Riječi. Gospodinu su poznate naše borbe, kada više želimo svoje, nego njegovo. Molilo se da razumijemo da je za nas najbolje ono što dolazi od Boga, da nas ohrabri da osluškujemo što Bog želi za nas. Molilo se za oproštenje kad se ne znamo nositi s teškoćama, bolestima, problemima djece. Zajedništvo među supružnicima često je narušeno zbog sebičnosti i ljutnje; molilo se za oslobođenje od utjecaja Zloga. Poželjevši da po prihvaćanju Božje volje naša srca postanu sličnija Kristovom srcu, fra Bojan je predmolio deseticu krunice Presvetom Srcu Isusovom.
Uskrsli Isus učenicima pokazuje svoje rane kao znamen njegove ljubavi
U drugom dijelu nagovora, fra Bojan je razmatrao kako ljudi iz svojih obitelji nose i rane. Obitelj je i mjesto rana. „Ali, obitelj je i mjesto iscjeljenja naših rana. Ne samo mjesto življenja naših rana, nego obiteljski prostor je i mjesto gdje možemo na najljepši način živjeti vlastite rane. To nam posvjedočuje i Isus Krist“, poručio je fra Bojan.
„Obitelj je mjesto gdje se uči živjeti s našim ranama. Neminovno je da u našem životu nastanu rane. Jer život bez ikakvih rana je ujedno život bez ljubavi. To nam je i Krist objavio. Jer preko rana nam je i očitovao svoju ljubav. Prvo okruženje u kojem nastaju rane u našem životu je upravo obitelj.
Pri svakom našem susretu s nečim nedopuštenim, što bismo mi htjeli ili što smo očekivali, nastaje određena rana. A rane znaju zakomplicirati naše živote. One nas znaju izobličiti. Ako sebi dopustimo oblikovati odnose iz rana koje nastaju u našem zajedničkom hodu, onda lako možemo uništiti svoj život, ali i živote drugih. Zato najviše bole rane koje nastaju od onih koje najviše volimo, koje nastaju u obiteljima. One se najviše ucjepljuju, usađuju u naše pamćenje i u naše srce. Obitelj koja moli zna se nositi s ranama jer gleda ranjenog Krista. On koji je raspet iz ljubavi prema nama, ujedno je i uskrsli, koji ima preobražene rane“, poručio je fra Bojan.
Rizvan je podsjetio da Isus učenicima koje susreće po uskrsnuću u dvorani Posljednje večere, pokazuje upravo svoje rane. „Kad su učenici bili okupljeni svi zajedno, Isus dolazi među njih i pokazuje im svoje rane. Ali, Isus ne pokazuje rane da bi nametnuo osjećaj krivnje onima koji su mu te rane uzrokovali, da bi oni sebe vidjeli kao krivce, da bi se ponizili pred njim – nego da bi im očitovao ljubav, baš zato jer te rane postaju znamen ljubavi. Pokazuje im kako te rane, znakovi boli, mogu postati znakovi preobraženja, znamenja ljubavi.
Tome nas uči i obiteljski život, što on čini u našoj vlastitoj povijesti – da svaka rana koja je preobražena snagom vjere Uskrsloga, postaje i znamen ljubavi. Da snagom uskrsnuća znamo preobraziti naše rane i da živeći otvorene rane u našim obiteljima, dopuštamo da one bivaju preobražene i da donose plodnost novog života, a to je život uskrsnuća. Zato je obitelj i mjesto gdje se živi uskrsnuće. I zato je dobro da se susret obitelji događa u uskrsnom vremenu, da pokazujemo da obitelj koja je nositeljica ljubavi može biti i ona koja donosi preobrazbu u društvu i našem vremenu“, poručio je fra Bojan.
Rizvan je istaknuo da živjeti uskrsnuće znači živjeti proces opraštanja, oslobađanja, iscjeljenja naših rana. „Gdje se učimo oprostu, ako ne u obitelji? Roditelji ponekad od djece traže da kažu ‘Oprosti’. Ali, to će djeca znati ako vide da roditelji jedno drugome znaju reći ‘Oprosti’. Pa je dobro zapitati se, kad sam zadnji put suprugu ili supruzi, djetetu, ocu ili majci, bratu ili sestri, rekao riječ ‘Oprosti’.
Najveći ljudi u našem životu su oni koji se znaju ispričati. Mi nismo nepogrešivi. Ali, kako je važno znati reći ‘Oprosti’! Imam li snage za reći ‘Oprosti’? Imam li snage za to odgovoriti? Jer, ako izbacimo tu riječ iz našeg svakodnevnog rječnika, ona neće imati svoj učinak niti u našoj molitvi. Možemo mi govoriti Bogu ‘Oprosti nam’, ali ako nismo spremni mi zatražiti oproštenje od naših bližnjih, neće imati potpuni učinak“, upozorio je fra Bojan.
Uz odgovor vjernika ‘Nauči nas ljubiti, Gospodine’, fra Bojan je potaknuo na molitvu da Gospodin izliječi i preobrazi rane u obiteljima, rane nepovjerenja, sukoba, omalovažavanja: „Da ne budu više rane koje bole, nego rane koje vole. Ne rane koje se plaše, boje, nego one koje ohrabruju“.
Molilo se za snagu i vjernost bračnih supružnika, da neprestano uče životno umijeće ophođenja s ranama i da nam Bog oprosti rane naše nevjernosti.
„U obitelji nekad jedni druge gledamo kao posjed, a ne kao dar. Molimo za oprost rana nastalih iz želje za posjedovanjem, dominacijom, vlašću, da prihvatimo jedni druge kao čudesni Božji dar. Ljudi često doživljavaju brodolom braka. Neka im Bog oprosti što nisu znali posvetiti se i usavršiti u zajedništvu. Neka Gospodin iscijeli svaku ranu i ispuni njihove praznine, dajući im sigurnost da ih ne napušta. Neka nam pomogne biti uz tužne i ranjene“, potaknuo je Rizvan.
Bogu se zahvalilo za dar roditeljstva, na povjerenju kojim je roditeljima povjerio novi život u djetetu. Molilo se za oprost onima koji su nasilno prekinuli živote začete djece, za hrabrost roditelja da rade na dobro djece i odgajaju ih u duhu evanđelja; da se izliječe rane roditelja žalosnih zbog mladih izgubljenih u lošem društvu i ovisnosti, koji doživljavaju grubost i neposluh djece u porocima. „Pred Gospodina stavljamo rane koje smo dobili od naših roditelja. Neka nam daruje snagu da znamo oprostiti psovku, klevetu, omalovažavanje, podcjenjivanje, podsmijeh, ogorčenost, grubost, preljub, ostavljanje, nevjeru i nesnalaženje sa životom“, potaknuo je Rizvan i predmolio deseticu krunice Božanskom milosrđu.
„Velika je borba za obitelj i Crkva će pobijediti, kao što je uvijek pobijedila“
Nakon nagovora fra Bojana, svjedočio je Lovro Sučić, suprug Irene Sučić. Njih dvoje su roditelji četvero djece, članovi Franjevačkog svjetovnog reda. Lovro je ministar u Bratstvu Franjevačkog svjetovnog reda.
„Svjetovni franjevci ili trećoredci pozvani su slijediti stope Krista i sv. Franje Asiškog. Svečanim zavjetima se tješnje povezuju s Crkvom, obvezuju se živjeti Evanđelje, a to znači uzimati Božju riječ za ozbiljno. To podrazumijeva drugovati s Božjom riječi. Jedan od načina za to i oblik tješnjeg povezivanja s Crkvom je redovita molitva Časoslova koji je pretežno sastavljen od Svetog pisma“, rekao je Sučić. Irena i Lovro zahvalni su franjevcima što su ih od mladosti poučili redovitom moljenju, štoviše, pjevanju Časoslova. „Mnogi redci koje smo pjevali prije 20-ak godina odjekuju do danas, tijekom 12 godina našeg braka. Npr., ‘Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo’.
S malenom djecom redovita zajednička molitva nam je dosta otežana, ali nastojimo u uvjetima koji nisu idealni, s obzirom na ritam i zahtjeve obiteljskih obveza, pronaći način da molimo s djecom. Npr. u vožnji autom, na putu i za ovaj susret, kod uspavljivanja. Osim krunice, rado pjevamo himne, psalme i druge gregorijanske napjeve. Djeca to rado slušaju i upijaju“, rekao je Sučić. Treći franjevački red doprinosi njihovom nastojanju za posvećenjem. U tome im odjekuje Božja riječ: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. „Bog želi da budemo savršeni, sveti. Mi vjerujemo toj riječi Gospodina, iako nam to ‘biti savršen’ ne ide baš od ruke. Ipak, Crkva nas uči da je moguće izvršavati Božje zapovijedi. Bog uvijek nudi pomoć svoje milosti. Htjeti ide, ali ne i činiti“, rekao je Sučić u duhu riječi apostola Pavla.
Sučić je predstavio duhovnost svjetovnih franjevaca koje je osnovao sv. Franjo prije osam stoljeća. Obiteljski ljudi koji su htjeli ostati u svom staležu molili su sv. Franju da im sastavi upute kako da provode kršćanski život u obiteljima. Tada im je sv. Franjo napisao ‘Pismo svim vjernicima’ koje se i sada nalazi na početku njihovog Pravila. Sučić je potaknuo vjernike da biraju život bez kompromisa sa svijetom, a fra Bojan Rizvan je poručio: „Život biraj koji dolazi od Krista, koji nas preobražava i koji donosi plod vječnosti“.
Među sudionicima susreta osobito poticajno bilo je vidjeti roditelje s djecom. Šime Ćurko, otac devetero djece, rekao je da su takvi susreti na razini Nadbiskupije važni jer smo svi potrebni zajedništva. „Potrebni smo blizine drugih ljudi. Mi smo socijalna bića. Kao kršćani možemo živjeti i izolirano, ali puno ljepše je slaviti Gospodina u zajedništvu. Očekujemo jasnu poruku što je obitelj, poruku ohrabrenja da je kršćanska obitelj moguća, da nije prošlost koja više ne pripada modernom društvu. Da u obitelji mlada osoba može zdravo odrastati i biti aktivan član Crkve i društva. Bez obitelji, kao društvo, osuđeni smo na vrstu improvizacije. Obitelj je napadnuta, to nije prvi put u povijesti. Od Crkve očekujemo da u svim pitanjima morala jasno izriče stavove i na taj način bude podrška svojim vjernicima, kao i vjernici svojoj Crkvi“, rekao je Šime Ćurko.
Josip Mihatov, otac troje djece, rekao je da mu se svidjela inicijativa druženja roditelja i djece s Gospodinom. „Izazovi su veći, na djecu vreba puno više opasnosti. Ali, ako se živi s Gospodinom, ne bismo trebali imati straha. S Gospodinom se lakše savladavaju izazovi. Nama kao obitelji najvažnije je zajedništvo u euharistiji i sakrament ispovijedi. Kroz ispovijed i u razgovoru sa svećenikom možemo lakše riješiti probleme s kojima se suočavamo. Ali, najviše zajedništvo pred stolom Gospodina na nedjeljnoj misi“, rekao je Josip Mihatov.
Melanka Lučić Magnati došla je na susret jer njime Crkva slavi obitelj. „Vjerujem u obitelj. Obitelj je budućnost i spas čovječanstva. Bez obitelji lako se pogubimo, obitelj nam daje sigurnost. Vjerujem da se obitelj može spasiti preko Crkve i da će biti spašena“, poručila je Melanka. Velike ugroze doživljavaju mladi, djeca, bračni parovi. „Brakovi se raspadaju nakon kratkog vremena što su sklopljeni. Velike su kušnje, napasti i veliki napadi na obitelj. Ali, uz pomoć sakramenta braka, mise i drugih sakramenata, lakše je spasiti i spašavaju se brak i obitelj. Velika je borba za obitelj i Crkva će pobijediti, kao što je uvijek pobijedila“, poručila je Melanka Lučić.
Ines Grbić
