PLITVICE (TU) – Ured za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije od 5. do 7. travnja 2024. organizirao je duhovnu obnovu za mlade pod geslom Više strahu ne robujem u Pastoralnom centru Marije Majke Crkve na Plitvicama. Po uzoru na već održanu duhovnu obnovu na početku adventa, ova duhovna obnova bila je prilika za mlade da u uskrsnom vremenu zastanu i povuku se u osamu kako bi otkrili ono nešto potrebno za svoj život. Duhovnu obnovu predvodili su kao duhovnici Mario Žigman, nadbiskupijski povjerenik za mlade i mr. Stjepan Matezović, duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu te animatorice Matea Došlić i Anamarija Buzgo, članice Povjerenstva za mlade.
U petak, 5. travnja po dolasku i smještaju u Pastoralnom centru mladi su program započeli misnim slavljem u kojem je povjerenik Žigman promišljao o prvoj temi duhovne obnove, Dijamanti u blatu. Istražujući o dijamantima, saznajemo kako su načinjeni samo od jednog atoma, atoma ugljika, nastaju pod visokim temperaturama i visokim pritiskom, kopa ih se duboko ispod zemlje i ponekad se prosijava oko 2-3 tone zemlje da se dođe do njih, u početku su prljavi, potrebno ih je brusiti i polirati. Vrijednost im se određuje prema čistoći, a neki od njih u sebi imaju crne točkice ili ogrebotine. Razmišljajući o sebi kao dijamantu, i mi smo načinjeni samo od praha zemaljskog, živimo pod visokim temperaturama, u nekim situacijama našeg života bačeni smo u vatru teških situacija, živimo pod velikim pritiskom, društva, medija, okoline, roditelja, ispita, poslova. Crne mrlje našeg života kao na dijamantu, možda na van nisu vidljive, ali nosimo ih u sebi kao rane zadobivene grijehom ili povredama drugih. Često smo zatrpani zemaljskim blatom u kojem se nalazimo, želimo imati što bolji ugled, čast ili pak ovisimo o tuđim komentarima, novcu. Nekada se time zatrpamo da zaboravimo misliti na nebesko.
No kao što zlatar u nebrušenu dijamantu vidi potencijal, jednako tako i mi, koliko god se nalazili u grijehu, u svjetovnome, svojim okupacijama, Bog u nama vidi veliki potencijal, ne napušta nas, obnavlja nas i želi da budemo uzdignute glave. Ovih dana slušamo o apostolima koji su pobjegli u Isusovoj muci bojeći se pretjeranom brigom za svoj život, za ovozemaljsko, a onda baš njima koji su pobjegli, dolazi Isus, dolazi i ne prigovara im zbog izdaje kako mi to ponekad činimo jedni drugima, nego on dolazi i govori im da imaju potencijal zasjati toliko da cijeli svijet zapale tim svjetlom, što se i dogodilo nakon silaska Duha Svetoga. Kristovim svjetlom i mi možemo zapaliti svijet, on na nas računa, neovisno o mrljama s kojima živimo. Samo mu se trebamo prepustiti da nas može oblikovati i brusiti, nismo savršeni, ali Bog na nas računa.
Sv. Anzelmo govori kako smo mi dijamanti u blatu, pali smo u grijeh i Bog je mogao to riješiti tako da s neba samo kaže da nam oprašta, ali time ne bi riješio problem, mi bismo dalje ostali u tome blatu. Bog je odlučio postati čovjekom, doći u to blato kako bi nas podigao i očistio i izdigao iz blata. On se spušta, traži nas i u tome se ne umara.
Nakon završetka mise mladi su dobili prigodne knjižice, duhovni dnevnik s programom duhovne obnove, ali i razmatranjima evanđeoskih ulomaka sve do Duhova te su međusobno izvlačili anđele čuvare za koje su molili tijekom zajedničkog boravka. Večer su iskoristili za međusobno upoznavanje.
Subotnji program započeo je drugom temom pod naslovom Drama uskrsnuća koju je pripremila Anamarija Buzgo. Drama uskrsnuća nastavlja se i danas, a drama je u tome da ljudi gledaju znakove, ali ne vide poruku, gledaju različite stvari, ali se ne trude odgonetnuti njihovu poruku, zatvoreni su za nevidljive stvari koje trebaju gledati očima vjere. Isus se nakon uskrsnuća susreće sa svojim učenicima kojima želi rastjerati strah i sumnje, pušta im da ga dodiruju, jede s njima, ohrabruje ih, ali kao da im to nije dovoljno. Tada im Isus prosvjetljuje razum da razumiju Pisma. Zapravo njihova prošla iskustva sada dobivaju novi smisao, sve ono što su proživjeli s Isusom, uočili su kako je povezano u jednu cjelinu. Toliko da od onih bojažljivih, zatvorenih ljudi postaju spremni i život dati kako bi svjedočili za Gospodina. To je i naš životni put u kojem trebamo naučiti vrednovati vlastitu prošlost, pronaći u našim iskustvima onu zlatnu nit koja sve povezuje u jedno. Mi možemo svoju prošlost proklinjati kao nešto što nas opterećuje, što nas straši ne želeći o tome misliti, a možemo ju i oplakivati kao promašenu šansu. Oboje je krivo i vodi nas u razne zatvorenosti, strahove, stavove negativnosti prema sebi.
U borbi sa strahovima, posebno iz prošlosti trebamo se ohrabriti priznati si taj strah, promisliti koje konkretne mogućnosti možemo činiti kako bi se nešto promijenilo i donijeti odluku na koji način ćemo početi raditi na tome. Također u borbi sa strahovima mogu nam pomoći prijatelji s kojima ćemo dijeliti strahove, koji će nam moći reći i neku drugu stranu priče koju možda mi ne vidimo ili nas ohrabriti i pomoći u odluci kako raditi na tome. Sve to naravno potrebno je predavati Gospodinu u molitvi i tražiti njegovu pomoć kako bi išli naprijed i gledali u ono dobro koje nam čini. Svoje prošlosti trebali bi se sjećati sa zahvalnošću i u njoj gledati one velike Božje zahvate, milosti koje nam je darovao pa će onda i naša prošlost svjedočiti o čudesnoj Božjoj ljubavi prema nama. To su shvatili učenici kada im je Isus prosvijetlio pamet.
Nakon nagovora uslijedila je šutnja i prilika za promišljanje, a potom radionica u kojoj su mladi, prvo grupno, a zatim i osobno promišljali o strahovima s kojima se svi danas susrećemo te pokušali jedni drugima pomoći kako se s njima nositi i pobjeđivati ih. Po završetku radionice uslijedile su igre na otvorenom kao zabavni, opušteni dio programa. Uslijedio je ručak i prilika za odmor, druženje i šetnju.
U poslijepodnevnom dijelu programa, mladi su u 15h zajedno molili krunicu te zazive Božjem milosrđu nakon kojeg je uslijedilo kratko slavljenje, a potom i nagovor na temu Izgubljenost učenika i naša izgubljenost koju je pripremila Matea Došlić. Nakon Isusove smrti učenici su bili izgubljeni, Toma je bio bez vjere, Marija Magdalena bez nade, a Petar nije dopuštao biti ljubljen od strane svoga Gospodina. Isus nakon uskrsnuća dolazi u njihove izgubljenosti, susreće ih, zove ih imenom i daje im novi poziv, širiti radost i istinu o njegovu uskrsnuću. I mi smo često izgubljeni na području vjere, nade i ljubavi kao i učenici. Često strahujemo od svoje budućnosti, zatvaramo se u svoje strahove i probleme, zastajemo u prošlosti svog života. Ne smijemo dopuštati biti robovi svoje prošlosti ili biti zagledani u tolike svoje sadašnje jade. Isus nam nudi krepost nade po kojoj ćemo sve svoje pouzdanje stavljati u Gospodina, ne oslanjajući se na svoje snage i sile, već na pomoć Duha Svetoga. Po toj pomoći moći ćemo ustrajati i kada dođu teškoće, biti strpljivi sa sobom i svojim životom te živjeti put nade prikazujući sve ono što činimo i radimo na Božju slavu.
Nakon nagovora uslijedila je kreativna radionica izrade prigodnog predmeta, čestitke ili ukrasa koje su mladi pripremali kao poklon osobi čiji su anđeo čuvar bili tijekom duhovne obnove. Iza radionice uslijedila je prilika za ispovijed, a potom i misno slavlje u kojem je duhovnik Matezović posvijestio kako u vazmenoj osmini slušamo izvještaje o susretima uskrslog Isusa sa svojim najbližima. Među tim ljudima vidimo različita raspoloženja. Premda često mislimo kako je susret s uskrslim prihvaćen na oduševljen način, realnost pokazuje da je bilo i suza, tuge, razočaranosti, beznađa, znatiželje, nevjere, bilo je svega onoga što mi proživljavamo u svakodnevici svoga života. Pozvani smo pred Uskrsloga doći onakvi kakvi jesmo, doći s osjećajima i doživljajima koje trenutno imamo, doći s onim životnim stanjem iz kojeg smo se ovih dana htjeli malo izdići ili maknuti da bi se susreli s Bogom i samima sobom, zato je potrebna hrabrost i odvažnost.
U susretu s Isusom uvijek se događa nešto novo. To vidimo i u susretu učenika s Uskrslim, unatoč njihovim trenutnim doživljajima, nevjerama, strahovima i zatvorenostima, Isus ima moć promijeniti njihov život, mijenja ga po Duhu Svetom. Daje ga i nama danas u svakom susretu, a on onda ima moć preobražavati sve ono što i sami ne prihvaćamo, sve ono potrebito promjene, kako bismo bili novi ljudi, kako bismo poput učenika i učenica bili hrabri doći u tugu i beznađe, doći u strah i iza zatvorenih vrata, ali svjedočiti da smo vidjeli Gospodina i on nam je to rekao, unatoč tome što možda netko neće vjerovati. Duh Sveti čini nas neustrašivima, kao što je takvima i učinio zatvorene i preplašene apostole nakon silaska Duha Svetoga. Pred tim istima pred kojima su pobjegli, pred onima koji su osudili Isusa, sada su spremni naviještati Uskrsloga i po cijenu života.
Nakon mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje koje je predvodio povjerenik Žigman, a koje su pjevanjem i sviranjem animirali Matea i Antonio Došlić te Maja Vukić. Tijekom klanjanja svi su imali priliku doći pred Presveto i Gospodinu donijeti sebe, svoje doživljaje i svoje zapisane strahove koje su potom strgali i bacili u koš.
Nakon klanjanja mladi su zajedno proveli večer uz okrepu, razgovor i druženje.
U nedjelju, nakon doručka, mladi su imali priliku za ispovijed nakon koje je uslijedila misa koju je predvodio vlč. Matezović, a koncelebrirao vlč. Žigman. Tijekom propovijedi vlč. Matezović promišljao je o posljednjoj temi duhovne obnove, Stoji li Isus na obali mog života? Na obali Galilejskoga jezera mnoštvo se tiskalo pred Isusom, očito prepoznajući kao i mi, da ima netko tko može utažiti glad i žeđ, tko može ispuniti naše srce svjetlom, mirom. Vlč. Matezović potiče da promišljamo koje su to mreže koje držimo, koje možda samo iznova ispiremo kako bi ih opet bacili u istu stranu mora, u istu stvarnost i opet često doživjeli neuspjeh. Kao što Isus bira u tom trenutku jednu lađu, lađu Šimuna Petra, tako i svatko od nas može staviti svoju lađu, svoj život kao mjesto gdje će Isus doći i ukrcati se kako bi se sklonio od svih onih koji ga traže kako bi bio nasamo s nama.
Isus ulazi u Šimunovu lađu u možda najtežem trenutku, nakon cjelonoćnog neuspješnog ribarenja, nakon najvećih frustracija jer je doživio neuspjeh, čitavu noć proveo je u pokušajima, a uz to sve sigurno je i osjećao razočaranost, umor i iscrpljenost, ali i bol zbog očekivanja drugih, a on ima samo praznu mrežu, samo neuspjeh. Možda je pomislio da je neuspješan, nesposoban, da netko drugi treba upravljati tom lađom. I u tom trenutku nesposobnosti i neuspjeha, baš tada Isus dolazi. Jer svjetlo našega života može doći jedino s obale, svjetlo Uskrsloga Isusa koje se ne zadržava na našem neuspjehu, na našem grijehu ili povrijeđenosti, strahovima, suzama, već daruje novost, drugačiji pogled. Isus kao da s obale provocira tražeći hranu, a zna da nemaju ništa, kako bi možda sve to što nosimo, sve frustracije, ljutnje, suze mogle izaći, da dođemo pred njega takvi kakvi jesmo, da bi on mogao dati novi smjer i putokaz našega života.
Samo u Isusovoj mreži života, u povezanosti s njim možemo uspjeti. Ne treba nam onda upitnik na kraju teme jer smo sigurni da Isus Uskrsli stoji zauvijek na obali našega života. Mi plovimo, idemo, mučimo se, nekada smo u radosti, nekada i u žalosti, ali Isus stoji. Nekada od oluja i valova ne vidimo obalu i mislimo i osjećamo kako ga nema, a on opet stoji i ne umara se zvati i tražiti nas i pita nas imamo li mu što dati, makar i onu sitnicu od koje može napraviti nešto obilno, pravu hranu, vječnu. On nas pušta da plovimo, ali nas uvijek čeka na obali, ne da bismo mi sami sebi trebali pripremati život, da bismo sami trebali tjeskobno brinuti što ćemo i kako ćemo, nego je on već unaprijed pripremio doručak, za svakoga od nas, i govori nam na svakoj misi na obali našega života. Svaka misa, svaki sakrament je obala našega života na koju dolazimo napojiti se, nahrani se Uskrslim kako bi mogli imati život u sebi.
Iza mise mladi su imali priliku povući se u osamu i promišljati o iskustvima s duhovne obnove ili razgovarati s nekim od svećenika. Nakon nedjeljnog ručka uslijedilo je otkrivanje anđela čuvara i razmjena kreativnih radova. Vlč. Žigman zahvalio se svim sudionicima za njihovu prijavu i angažman tijekom duhovne obnove kao i animatorima te vlč. Matezoviću koji su vodili program. Vlč. Matezović zahvalio se za poziv i priliku biti tu s mladima, vidjeti njihovo traženje i žar za Bogom koja i njega motivira da još više to isto nastoji činiti i prenositi u odgoju bogoslova, uz molbu i poticaj da mole za nova svećenička i redovnička zvanja, da se i oni koji imaju poziv, a možda se boje, ohrabre odazvati Bogu. Po završetku programa u pastoralnom centru, a prije polaska kući, svi zajedno su obišli Nacionalni park Plitvička jezera. Anamarija Buzgo
