Objavljeno
Tijekom nedavnog posjeta Osnovnoj školi Gendet u regiji Tigraj u Etiopiji predstavnici Marijinih obroka susreli su dva reda djece i učitelja ispred škole, od kojih se moglo tek načuti pjevušenje, toliko tiho da je trebalo neko vrijeme za raspoznati riječi.
Ponavljali su: „Trebamo hranu, trebamo hranu, trebamo hranu.”
Redovi su trebali biti puno veći, no nakon dvije godine razarajućeg rata regija se suočava sa zastrašujućom sušom koja dodatno pogoršava očajnu situaciju. Posebno je teško slušati o strašnim posljedicama u zajednicama koje su bile uznapredovale kada je sukob počeo. Ljudi iz zajednica posvjedočili su o ulaganju u obrazovanje, žrtvama koje su roditelji podnijeli kako bi svoju djecu poslali na sveučilišta, ali i tome što su sve poduzeli kako bi se zaštitili i regiju učinili što otpornijom na klimatske promjene.
Zajednica okupljena u školi nastojala je objasniti zašto želi da Marijini obroci pokrenu svoje programe prehrane u njihovoj školi te zašto polovica učenika (njih više od 600) koji bi također trebali biti prisutni više ne dolaze u školu.
Mnoštvu okupljenih roditelja koji su došli noseći sa sobom manju djecu jasno je kako njihova zamolba postaje očajan poziv u pomoć. Jedan od starješina zajednice, po imenu Beyne Bsrat, iako nesigurno stojeći na nogama, progovorio je jasnim glasom:
„Prije rata ova je zajednica naporno radila i trudila se zadovoljiti potrebe svih kućanstava, općenito nam je bilo dobro. No, nakon rata vojska je sve opljačkala, poklala i pojela životinje, oduzela nam našu poljoprivrednu opremu, dok su školske stolice koristili za ogrjev. Kako možemo pomisliti na to da se učenici obrazuju u ovakvim uvjetima kada se svakodnevno suočavaju s toliko izazova?” naglasio je.
Zatim je nastavio: „Ne predstavlja nam jedino sukob izazov, na nas također uvelike utječe suša. Tijekom velike gladi 80-ih godina svoju sam obitelj odveo u Sudan, tamo smo živjeli dvije godine. Tada je barem postojala mogućnost otići preko granice i vratiti se, no sada je to nemoguće jer su granice zatvorene.”
„Jedina je mogućnost koju imamo čekati na potporu ili na sigurnu smrt u našoj zajednici jer zaista nemamo hrane za jesti. 100% ovisimo o kišnici. Posijali smo usjeve, ali kiša nije došla do nas. Dokaz tome možete pronaći na našim licima, ali i na licima naše djece. Nekoć smo dobro izgledali, ali naša su se lica u potpunosti izmijenila. Naša lica svjedoče našu glad. Djeci iskaču ključne kosti jer su užasno mršava. Mnoštvo ljudi iz naše zajednice umrlo je od gladi, tome svjedoče oči naše djece,” posvjedočio je Beyne.
Starješina Bsrat nastavio je, objašnjavajući: „Ne znam koliko je točno ljudi umrlo od gladi, ali vam sa sigurnošću mogu reći da su moj prijatelj i moj susjed umrli. Svjedočim isključivo o onome što vidim u svom susjedstvu i u zajednici, ali znam da su brojke preminulih ogromne. Ako se ovo nastavi smrtna stopa zasigurno će porasti. Neke od najugroženijih članova zajednice podržava obitelj koja im šalje novac. Bez toga bi stopa smrtonosti bila još znatno veća.”
„Dok sam još bio dijete također sam znao gladovati. Onda ne bih išao u školu. Dobro se sjećam tog osjećaja, stalno sam razmišljao o hrani. Kada je dijete gladno, ono bez prestanka razmišlja samo o hrani. Teško je u takvim uvjetima pohađati nastavu, a kamoli razmišljati o bilo čemu drugom osim hrane. Učenici se trenutno ispisuju iz škole. Ako naša zajednica ne dobije prijeko potrebnu potporu ili nam se ne ponudi neko rješenje jedino nam preostaje umrijeti,“ potresno je priznao.
Starješina je potom nastavio: „Prije rata, iako je bio još premlad, sin me cijelo vrijeme pitao kada će se upisati u školu. Sada mu je 9 godina, a tek pohađa prvi razred jer su škole dugo bile zatvorene. Pokušavam ga slati u školu što je češće moguće, ali ga ne zanima, često izostaje s nastave.”
Kada je Beyne ponovno sjeo svjedočili smo mnoštvu priča o sličnoj patnji. Predsjednik zajednice Gebrehiwot Araya rekao je kako 200 dojenčadi i 140 majki pate od pothranjenosti te kako su neki od zdravstvenih djelatnika koji su došli u izvid situacije ustanovili da je više od 30 djece u krajnje zabrinjavajućem zdravstvenom stanju. Objasnili su nam kako su ozbiljno pothranjeni i trebaju hitno liječenje u najbližoj zdravstvenoj ustanovi. No, za sada nisu dobili potporu.
Učitelj nam je pak posvjedočio kako je prije suše zemljište oko škole bilo zeleno i stoga je tu paslo puno stoke. Sada je zemlja tek puka prašina. Strahuju da će škola zauvijek zatvoriti svoja vrata ako broj djece koja napuštaju nastavu kako bi prosila ili radila nastavi rasti.
Za djecu koja su ionako toliko toga izgubila gubitak mogućnosti obrazovanja bio bi krajnje poražavajuć. Ova zajednica, kao i šira regija Tigraja, ne može napredovati na putu oporavka ako su njihova djeca pregladna da bi išla u školu. Beynu je jasno kako odgovor leži u obećanju programa školske prehrane.
„Kada bi Marijini obroci ovdje djelovali, naša bi djeca bila slobodna i više bi se zanimala za školu, dolazila bi na nastavu, a koliko bi se tek fizički promijenila! Najprije bi se promijenio stav učenika, a to bi pak promijenilo čitavo društvo. Ako se jedno dijete pravilno obrazuje, to nije samo za njegovu dobrobit, već pozitivno utječe i na njegovu obitelj, zajednicu te u konačnici i na samu državu,” naglasio je.
Osnovna škola Gendet nalazi se na popisu planiranih programa prehrane Marijinih obroka. Ovdje još ne poslužujemo obroke, no to bi se ubrzo moglo promijeniti ako prikupimo dovoljno potrebnih sredstava. Zajedno možemo odgovoriti na vapaj za hranom koji slama srce. Molimo, dajte koliko možete izdvojiti kako bi tmurna lica djece ponovno bila ozarena osmjesima.
