Ivan Pavao II je naučavanje i širenje Božanskog milosrđa učinio temeljnim kamenom svog pontifikata.
Sveti Ivan Pavao II doista je nazvan “Milosrdnim Papom”.
Proglasio je blaženom, a zatim i svetom svetu Faustinu Kowalsku, koja je primila poruku Božanskog milosrđa koja se kasnije proširila svijetom. Davno prije, kada se činilo da spisi o Božjem milosrđu nikada neće doći u javnost, Ivan Pavao II. je bio taj koji je uskočio da pokrene proces. Govorio je i pisao o Božanskom milosrđu te je Drugu vazmenu nedjelju učinio Nedjeljom Božanskog milosrđa za cijelu Crkvu. I preminuo je na nedjelju bdijenja Božjeg milosrđa.
Naravno, imao je mnogo toga za reći o Božjem milosrđu, pa je čak napisao i encikliku (Roni u Misericordiji) o Božjem milosrđu. Ova nedjelja Božanskog milosrđa savršeno je vrijeme da se prisjetimo nekih od njegovih mnogih riječi o Božanskom milosrđu.
1. Tri godine nakon što je izabran za papu, rekao je na svetkovinu Krista Kralja:
Od samog početka svoje službe na stolici sv. Petra u Rimu smatrao sam ovu poruku svojom posebnom zadaćom. Providnost mi ga je dodijelila u sadašnjoj situaciji čovjeka, Crkve i svijeta. Moglo bi se reći da mi je upravo ova situacija postavila tu poruku kao zadatak pred Bogom.
2. Kad je 17. kolovoza 2002. boravio u Poljskoj na posveti svetišta Božjeg milosrđa u Krakowu-Lagiewniki, Ivan Pavao II. je u svojoj propovijedi rekao:
Poput svete Faustine, želimo navijestiti da osim Božjeg milosrđa nema drugog izvora nade za čovječanstvo. Želimo s vjerom ponavljati: Isuse, uzdam se u tebe!
3. Na posvećenju je nastavio:
Ovaj navještaj, ova ispovijest povjerenja u svemoćnu Božju ljubav, posebno je potrebna u naše vrijeme, kada čovječanstvo doživljava zbunjenost pred mnogim pojavama zla. Zaziv Božjeg milosrđa treba se uzdići iz dubine srca ispunjenih patnjom, strepnjom i neizvjesnošću, a u isto vrijeme žudeći za nepogrešivim izvorom nade.
Zato smo danas došli ovdje… kako bismo još jednom u Kristu ugledali lice Oca: ‘Oca milosrđa i Boga svake utjehe’ (2. Korinćanima 1,3).
4. Ističući da Božje milosrđe nije samo za jedno mjesto, rekao je:
Neka se ispuni obvezujuće obećanje Gospodina Isusa: odavde mora krenuti ‘iskra koja će pripremiti svijet za njegov konačni dolazak’ (Dnevnik, 1732). Ovu iskru treba zapaliti Božja milost. Ovaj oganj milosrđa treba prenijeti svijetu. U Božjem milosrđu svijet će naći mir, a čovječanstvo sreću!
5. Dana 18. travnja 1993., na nedjelju Božjeg milosrđa, deseci tisuća prisutnih na beatifikaciji svete Faustine slušali su kako im papa Ivan Pavao II. govori tijekom mise:
Zaista je čudesno kako se njezina pobožnost prema milosrdnom Isusu širi u našem suvremenom svijetu i zadobija tolika ljudska srca! Ovo je bez sumnje znak vremena — znak našeg 20. stoljeća. Bilanca ovog stoljeća, koje sada završava, uz napretke koji su često nadmašivali one iz prethodnih razdoblja, predstavlja duboki nemir i strah od budućnosti. Gdje, ako ne u Božanskom milosrđu, svijet može naći utočište i svjetlo nade? Vjernici to savršeno razumiju.
6. Sedam godina kasnije, na drugu nedjelju Božanskog milosrđa, 30. travnja 2000., prvu u novom tisućljeću, Ivan Pavao II proglasio je svetom sestru Faustinu, “veliku apostolicu Božanskog milosrđa”. Papa je rekao:
Božansko milosrđe dopire do čovjeka kroz srce Krista raspetoga: ‘Kćeri moja, reci da sam ja utjelovljena ljubav i milosrđe’, upitat će Isus sestru Faustinu (Dnevnik, 1074). Krist izlijeva ovo milosrđe na čovječanstvo kroz slanje Duha koji je … Ljubav. I nije li milosrđe ‘drugo ime’ ljubavi (Dives in Misericordia, 7), shvaćeno u njezinu najdubljem i najnježnijem aspektu, u njezinoj sposobnosti da na sebe preuzme teret svake potrebe i, posebice, u njezinoj golemoj sposobnosti za oprost?
7. Toga je dana Ivan Pavao II također dodao:
Kakva će biti budućnost čovjeka na zemlji? Nije nam dano znati… Ali svjetlo božanskog milosrđa, koje je Gospodin na neki način želio vratiti svijetu kroz karizmu s. Faustine, osvijetlit će put muškarcima i ženama trećeg tisućljeća.”
8. Tog istog dana Ivan Pavao II dao je mnoge nezaboravne uvide i riječi o Božanskom milosrđu dok je objašnjavao nešto o Božanskom milosrđu što bi privuklo čak i najneutješnije i najokorjelije grešnike:
Ova utješna poruka upućena je prije svega onima koji su, pogođeni posebno teškom kušnjom ili shrvani težinom grijeha koje su počinili, izgubili svako pouzdanje u život i u iskušenju su se prepustili očaju. Njima se nudi blago lice Kristovo; te zrake iz njegova srca dodiruju ih i obasjavaju, griju ih, pokazuju im put i ispunjavaju ih nadom. Koliko je duša utješeno molitvom Isuse, uzdam se u tebe, koju je Providnost navijestila preko sestre Faustine! Ovaj jednostavan čin prepuštanja Isusu rastjeruje i najgušće oblake i dopušta da zraka svjetla prodre u svaki život. Jezu, ufam tobie.
9. U svojoj nedjeljnoj propovijedi o Božanskom milosrđu 2001., bilo je očito da Sveti Otac opisuje značenje slike Božanskog milosrđa kako je opisao:
Srce Kristovo! Njegovo ‘Presveto Srce’ dalo je ljudima sve: otkupljenje, spasenje, posvećenje. Sveta Faustina Kowalska je vidjela kako iz ovog srca preplavljenog velikodušnom ljubavlju izlaze dvije zrake svjetla koje su obasjale svijet. ‘Dvije zrake’, prema onome što joj je sam Isus rekao, ‘predstavljaju krv i vodu’ (Dnevnik, str. 132). Krv podsjeća na žrtvu Golgote i otajstvo euharistije; voda nas, prema bogatoj simbolici evanđelista Ivana, navodi na pomisao na krštenje i dar Duha Svetoga (Iv 3,5; 4,14).
Kroz otajstvo ovog ranjenog srca, obnavljajuća plima Božje milosrdne ljubavi nastavlja se širiti nad muškarcima i ženama našeg vremena. Samo ovdje oni koji čeznu za istinskom i trajnom srećom mogu pronaći njenu tajnu.
10. Ujedno nas je podsjetio na nešto što je Krist u svojim porukama Božanskog milosrđa rekao da moramo činiti:
Krist nas je poučio da ‘čovjek ne samo da prima i doživljava milosrđe Božje, nego je i pozvan’ iskazivati milosrđe prema drugima: ‘Blago milosrdnima, jer će oni zadobiti milosrđe’ (Matej 5,7). Pokazao nam je i mnoge putove milosrđa, koje ne samo da oprašta grijehe, već zahvaća sve ljudske potrebe. Isus se sagnuo nad svakim ljudskim siromaštvom, materijalnim i duhovnim.
11. U Roni u Misericordiji, koju je Ivan Pavao II. napisao 1980. godine, tri godine nakon što je izabran za papu, usredotočio se na Božje milosrđe posebno iskazano po Isusu Kristu. Napisao je:
Krist cijeloj starozavjetnoj tradiciji o Božjem milosrđu daje konačno značenje. Ne samo da o njemu govori i objašnjava ga usporedbama i parabolama, nego ga prije svega sam utjelovljuje i personificira. On sam, u izvjesnom smislu, jest milosrđe. Onome tko to vidi u njemu – i nalazi u njemu – Bog postaje ‘vidljiv’ na poseban način kao Otac koji je bogat milosrđem.
12. Papa je također napisao:
Istina, objavljena u Kristu, o Bogu, ‘Ocu milosrđa’, omogućuje nam da ga ‘vidimo’ kao posebno bliskog čovjeku, osobito kada čovjek pati, kada je ugrožen u samom srcu svog postojanja i dostojanstva. I zato se u današnjoj situaciji Crkve i svijeta mnogi pojedinci i skupine vođeni živim osjećajem vjere obraćaju, rekao bih gotovo spontano, Božjem milosrđu. Sigurno ih je na to potaknuo sam Krist, koji svojim Duhom djeluje u ljudskim srcima.”
13. Budući da je također bio marijanski papa, Ivan Pavao II. je pisao o ulozi naše Blažene Majke u Božjem milosrđu:
Marija je, dakle, ona koja najdublje poznaje otajstvo Božjeg milosrđa. Ona zna njegovu cijenu. Ona zna koliko je to super. U tom smislu nazivamo je Majkom od milosrđa: Gospa od milosrđa ili Majka Božjeg milosrđa. u svakom od ovih naslova postoji duboko teološko značenje, jer oni izražavaju posebnu pripremu njezine duše, cijele njezine osobnosti, tako da je bila sposobna sagledati, kroz složene događaje, najprije Izraela, zatim svakog pojedinca i cijeloga čovječanstva, to milosrđe kojega ‘s koljena na koljeno’ ljudi postaju dionici prema vječnom naumu Presvetoga Trojstva.
14. Također je rekao:
Moramo primijetiti da je Krist, objavljujući Božju ljubav i milosrđe, ujedno zahtijevao od ljudi da i njih u životu vode ljubav i milosrđe. Ovaj zahtjev čini dio same biti mesijanske poruke i čini srce evanđeoskog etosa… u Govoru na gori On naviješta: ‘Blago milosrdnima, jer oni će zadobiti milosrđe.’”
15. Zatim je Papa izgovorio ton upozorenja još prikladniji sada koji bi nas trebao natjerati da vapimo Bogu za milost:
Što više ljudska savjest podliježe sekularizaciji, gubi osjećaj za sam smisao riječi milosrđe, udaljava se od Boga i udaljava od otajstva milosrđa, to više Crkva ima pravo i dužnost pozivati se na Bože milosrđa ‘s glasnim vapajima’. Ovi ‘glasni vapaji’ trebali bi biti obilježje Crkve našega vremena, vapaji upućeni Bogu da izmoli njegovo milosrđe, čije očito očitovanje ona ispovijeda i naviješta već je došlo u Isusu raspetom i uskrslom, to jest u pashalu. Misterija. To je otajstvo koje u sebi nosi najpotpuniju objavu milosrđa…
16. Tijekom svoje prve opće audijencije dan nakon što je proglasio blaženom svetu Faustinu, Ivan Pavao II. je sve snažno podsjetio na ono što vidi kao “jasan pokazatelj puta” kojim trebamo ići:
‘Isuse, uzdam se u tebe.’ Nema te tame u kojoj bi se čovjek morao izgubiti. Ako se samo pouzda u Isusa, uvijek će se naći u svjetlu. Hvaljen Isus Krist!
