Blagdan bl. Otona iz Pule svečano je, u četvrtak, 14. prosinca, proslavljen u samostanu sv. Franje Asiškog u Puli gdje se u bočnom oltaru čuvaju njegove relikvije.
Misno slavlje predvodio je p. Ivan Dominik Iličić, dominikanac, uz koncelebraciju o. Đure Vuradina, o. Ljudevita Maračića i o. Nikice Batiste.
Predslavitelj je u prigodnoj homiliji naglasio važnost otvorenog srca za razumijevanje Kraljevstva Nebeskoga, kao savršen primjer naveo je sv. Franju koji je imao otvoreno srce i tim je svojim načinom života privukao mnoge mladiće koji su ga počeli slijediti u počecima franjevačkog reda. Na samim počecima franjevačkog reda djelovao je i bl. Oton, podsjetio je propovjednik, te je nadodao kako vjeruje da je tada bilo puno blaženih i svetih franjevaca. Isto je rekao i za red kojemu on pripada, dominikance, da su na početku bili mnogi veliki sveci i mistici.
„Dakle, počeci i franjevaca i dominikanaca vezani su za isto vrijeme. Dogodio se jedan veliki zamah i polet Duha Svetoga. Bog je podigao ta dva nova reda i podigao je mnoge svece i blaženika. Mnoga ta prva braća i dominikanci franjevci su stvarno bili sveci, a mnogi su i proglašeni svetima i blaženima. U tim počecima reda u ove krajeve došao je upravo blaženi Oton“, rekao je propovjednik. „Vjerujem da je on imao srce koje je jednostavno, Bogu otvoreno i koje razumije otajstvo Kraljevstva Božjega, i mogao je onda drugima govoriti o njima. Svatko tko je Bogu otvoren, Bog kroz njega djeluje na druge ljude. U blaženom Otonu Bog je činio čudesa i za njegova života, a i nakon njegove smrti. I sada ih još uvijek čini i ne prestaje ih činiti. Možda to najbolje znate vi koji ovdje i živite i često mu se utječete i njegov zagovor. I to je predivno, da Bog želi kroz čovjeka, kroz jednoga blaženika koji je u kraljevstvu Božjem, djelovati na nas danas.“
„Ali poruka blaženog Otona i bilo kojeg drugog blaženika i sveca je da i mi možemo biti sveti i blaženi“, nastavio je predvoditelj. „Ne po našim snagama, ne po našoj pameti, ne po našim zaslugama, nego ako nam srce bude ovako jednostavno, „maleno“, da smo svjesni da nam je potrebno primiti Božju milost, Božji oprost i Duha Božjega koji kroz nas može djelovati i treba djelovati. To je uvjet da bi Bog kroz nas djelovao, biti pred njim ponizan i svjestan da si grešan da si potreban njegove milosti i da stvarno mu dopustiš to, ‘uđi Bože dublje u moj život promijeni moje srce’. U tom smislu je naveo primjer blagopokojnog pape Benedikta XVI. koji je kao sedmogodišnji dječak za Božić zaželio da ima srce poput Isusovog.
Nastavio je propovijed istaknuvši važnost poniznosti, na primjeru sv. Franje Asiškog koji je sebe mislio da je veliki grješnik te je pribjegavao mnogim tjelesnim pokorama koje su u to doba bile proširena praksa u Crkvi. „Tako je bdio je nad svojim srcem da ne padne u oholost“, napomenuo je p. Dominik. „Zato je bio uistinu jednostavan, zato je Bog kroz njega mogao tako velike stvari činiti.“
Istaknuo je da je sv. Franjo, kao i svi ostali sveci, činio velika djela jer je kroz njega djelovao Duh Sveti. „I mi smo primili istog Duha Svetoga i on želi djelovati kroz nas, kao što je djelovao i prije 800 godina i prije 300 godina i u bilo kojem vremenu. Važno je da Duh Sveti pronađe srce koje mu je otvoreno, kroz koje će moći djelovati u svojoj sili i snazi, a onda će činiti ako treba i čudesa“, rekao je predvoditelj.
U nastavku se osvrnuo na pojam pustinje u kojoj se može naći duša vjernika, te je istaknuo, citiravši sv. Ivana od Križa, kako je to iskustvo u koje ih Bog uvodi, ali to je jako milosno, „jer tu se pročišćavaju osjećaji, i vjera i ljubav i volja i nada, sve se pročišćava. I tada nastaje prava vjera koja nije ovisna o osjećajima. Tada nastaje i prava ljubav koja nije ovisna o osjećaju. Tada možemo ljubiti i kad nam je teško kad nemamo nikakvu korist od toga i nikakvu ugodu. Ti su trenuci vrlo milosni, korisni za čovjeka i njegovo spasenje, za njegovo poslanje i za njegovu dušu.“
Na kraju je naglasio potrebu, te izrekao poticaj da se svece i blaženike iz svoga okruženja više promovira kako bi njihov uzor mogao biti na duhovnu pomoć što većem broju ljudi.
Prije otpusnog blagoslova okupljenima se obratio o. Đuro Vuradin koji je zahvalio gostu predvoditelju te je sve nazočne pozvao da u nastavku večeri ostanu na klanjanju pred Presvetim i na obredu polaganja ruku svećenika na sve one koji žele, kako je to u toj crkvi uobičajena praksa svakog četvrtka.
Proslavu blagdana bl. Otona glazbeno je pratila Grupa Oton koje već dugi niz godina u toj samostanskoj crkvi animira sva događanja.
Blagdanu je prethodila trodnevnica koju je predvodio vlč. Joel Cattary, župnik Župe Krista Spasitelja u Puli.
Bl. Oton živio je u Puli, u prvoj polovici 13. stoljeća. Predaja mu pripisuje izvanrednu dobrotu i savršenu krjepost te četrnaest čudesnih ozdravljenja, koja se potanko opisuju u djelima nekoliko crkvenih kroničara. Prema njima proizlazi da je, zahvaljujući svojim taumaturškim sposobnostima, bl. Oton iscijelio šest bolesnika koji su bolovali od oduzetosti, po dva od sljepoće i deformiranosti usta te po jednog od: grlobolje, nijemosti, slomljenih kostiju nakon pada i jednog uznemirenog od zloduha. Neka od tih čudesa blaženika je učinio za života, a druga, kao i mnoga nezabilježena, nastavila su se događati zagovorom na njegovu grobu. Većina ozdravljenja bila je trenutna, ali bilo je i takvih koja su isprošena dugim i ustrajnim molitvama.
Premda postoji nekoliko navoda o datumu smrti bl. Otona, kao najpouzdaniji prihvaćen je 14. prosinca 1241. Na taj dan slavi ga se u Istri, poglavito u crkvi sv. Franje u Puli, gdje mu se u bočnom oltaru čuvaju zemni ostatci. U lokalnoj tradiciji sačuvan je kult bl. Otona kao univerzalnog iscjelitelja, a pobožni mu se puk i danas obraća u mnogim teškim prigodama i bolestima.
G. Krizman
